Službeno utemeljenje hrvatske šumarske struke i znanosti zbilo se 1860. godine činom osnivanja Gospodarsko- šumarskoga učilišta u Križevcima. Od tada do danas razvoj šumarske struke ide uzlazno. Osnovana je Šumarska akademija u Zagrebu prislonjena uz Zagrebačko sveučilište 1898. godine. Poslije Prvoga svjetskog rata, osnovan je Poljoprivredno šumarski fakultet, a 1960. godine, stoljeće poslije osnivanja križevačkoga Učilišta, osnovan je samostalni Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu s dva odjela - Šumarskim i Drvno-tehnološkim.
Godine 1945. osnovan je u Zagrebu Institut za šumarska i lovna istraživanja, koji je danas prerastao u modernu šumarsku znanstvenu instituciju. Kao i Šumarski fakultet Institut je izabran članicom Europskoga šumarskoga instituta u Finskoj.
Posebice se ovdje spominje Srednja šumarska škola u Karlovcu, koja daje izvrsni srednjoškolski šumarski kadar.
Na prijedlog Hrvatskoga šumarskog društva 1996.godine osnovana je Akademija šumarskih znanosti u Zagrebu koja okuplja hrvatske znanstvenike šumare iz zemlje i inozemstva. Naši strukovnjaci ravnopravno se nose s onima u svijetu, a šumari iz Austrije, Mađarske, Češke, Slovačke, Njemačke, Švicarske, Italije i drugdje prilikom posjeta našim šumama, izjavljuju kako se u nas može puno toga naučiti.
Iz svega što sam naveo, možemo ustvrditi, kako je hrvatska šumarska struka na svjetskoj razini kada je riječ o ulozi šume u modernome svijetu. Znakovito je kako je hrvatski Zakon o šumama jedini u Europi koji ne dozvoljava golu sječu šume, što osigurava potrajnost kao i prirodnost šume.
Upravo danas, kad suvremeni svijet dokazuje u praksi kako šuma ekološki vrijedi tridesetak puta više od drva koje proizvede, naš zakonodavatelj okreće leda tom neprocjenjivom prirodnom bogatstvu. Tako se primjerice šuma daje besplatno i to prema izboru investitora graditeljima cesta (Zakon o cestama) koje će itekako dobro iskoristiti njihovi budući vlasnici, a da se šumarstvu ne vrati ni ono stoje potrebno za osnivanje nove šume kao zamjene za ekološku, i sirovinsku funkciju uništene šume. Ne znam kako bi reagiralo poslovodstvo tvornice kada bi im netko uništio stroj za proizvodnju, ili što bi rekao vlasnik hidroelektrane kada bi šumari uništili dio turbine i si.
Čini se, kako je šuma u našim prilikama shvaćena kao prirodno dobro koje treba koristiti, a šumari su ti koji je koriste na način daje "krče", jer se dovršna sječa u uzgojnome postupku oplodne sječe smatra uništavanjem šume, a ne zna se kako su poslije uklanjanja zrelih stabala stvoreni uvjeti za razvoj mlade šume od više desetina tisuća mladih stabalaca po 1 ha. Takva su stabalca nastala prirodnom obnovom, a po potrebi bit će dopunjena i onim vrstama drveća koje će povećati stabilnost ekosustava.
Za šume koje Hrvatska danas ima, može zahvaliti 150-godišnjem visokostručnom radu šumarske struke, koja je s njima dobro postupajući i uzgojno i ekološki i gospodarski, očuvala šume dobre kakvoće. Za takav način postupanja sa šumama, potrebna je široka naobrazba koja obuhvaća tri područja - biologiju, ekonomiju i tehniku. Kako bi se to ostvarilo, na Sumarskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sluša se više od 50 predmeta, a studenti na terenu provedu, u posebno pripremljenim terenskim objektima, skoro pola godine.
Budući daje primjena zakona u području šumarstva (Zakon o šumama i dr.) slaba strana današnjice, nestručnjaci preuzimaju poslove na mnogim područjima šumarskih strukovnjaka. Tako se primjerice nešumari bave hortikulturom, njegom parkova, park-šuma, drvoreda, nacionalnih parkova, šumskih rezervata, rasadničkom proizvodnjom, zaštitom šumovitoga krajolika, protuerozijskom komponentom u vodoprivredi, održavanjem posebnih šuma za zaštitu poljoprivrednih površina, prevencijom šumskih požara, lovstvom, iskorišćivanjem šuma, primarnom preradom drva, planiranjem prostora šumovitoga krajobraza i dr. Svaki onaj tko radi u šumarstvu trebao bi svoju stručnost dokazati licencijom.
I na kraju, nije bitan vlasnik šume koja u Hrvatskoj uz more predstavlja najveće obnovljivo bogatstvo nacije. Bitno je tko će u šumi raditi poslove uzgajanja, zaštite iskorišćivanja, uređivanja šuma i lovstva, jer diletantizam će nas odvesti u ekološku i financijsku propast. Uvjeren sam kako svaki onaj koji smanjuje kadrovsku osnovicu šumarstva ima krivo, pa makar se radilo o Vladi Republike Hrvatske i njezinome Javnom poduzeću. Siguran sam kako je posljednji trenutak da šumarska struka sjedne zajedno s politikom i pronađe izlaz iz ovoga stanja, koje ako potraje, vodi u stanje koje će se teško popraviti. Javno poduzeće koje se bavi gospodarenjem šumama ne može svoju djelatnost svesti na tridesetinu državnih interesa koju Hrvatska ima u šumama, tj. isključivo na sirovinsku funkciju šume.
Prof. dr. sc. B. Prpić
|
