POVIJEST |
Šumarski list, glasilo Hrvatskoga šumarskog društva, neprekidnoo izlazi od 1877. godine. Prisutnost vlastitog časopisa u hrvatskoj šumarskoj struci, odlučujuće je za razvoj šumarstva i za razvoj prerade drva u Hrvatskoj. Šumarski list zamišljen je na početku kao staleški, društveni, stručni i razvojno-znanstveni časopis, sa zadaćom da redovito izvješćuje o zbivanjima u vlastitoj udruzi te daje informacije o šumarstvu u našoj zemlji i svijetu. Glasilo je do danas zadržalo dogovoreni ustroj uz znatno povećanje stručnih i znanstvenih napisa. U više navrata Šumarski list je mijenjao i izgled. U prve četiri godine tiska se dvojezično - hrvatski i njemački, a od petoga godišta samo na hrvatskome jeziku. Za stare Jugoslavije tiska se izmjenično latinicom i ćirilicom, ali je svega nekoliko brojeva tiskano ćirilicom. Značajno obilježje časopisa je njegovo neprekidno izlaženje. Ono nije nikada prekinuto, ni za Prvog ni za Drugoga svjetskog rata, a niti za Hrvate u politički teškim danima u doba Austro-Ugarske Monarhije te kraljevske i komunističke Jugoslavije. U razdoblju od 1846. do 1876. godine, dakle od osnivanja Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva do prvoga broja Šumarskoga lista, šumarski pisci u Hrvatskoj javljaju se u časopisu Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva "List mesečni", a kasnije u šumarskome godišnjaku Trudovi. Godišnjak Trudovi prvijenac je hrvatskoga stručnog pa i staleškog tiska. Tek 1876. počinje izlaziti "Liječnički viestnik", a već početkom sljedeće 1877. godine, izlazi prvi broj Šumarskog lista. Prema Društvenim pravilima list uređuje Upravljajući odbor, a u zbilji ga uređuje društveni tajnik. Tako je i prvi broj uredio i za tisak pripremio tajnik Vladoj Köröškenji, koji nažalost prvi broj Šumarskog lista nije vidio jer je obolio i umro 2. prosinca 1876. godine. Nasljedio ga je Mijo Vrbanić, koji je obavljo uredničku dužnost do 1880. godine. Šumarski list je vrlo ažuran u praćenju društvenih zbivanja udruge. Bilježi se svaka skupština, svi sastanci upravnih odbora i drugi stručni društveni skupovi. Skupština se, u pravilu, sastoji iz dva dijela - društvenoga i stručnog. Stručni je dio posvećen aktualnoj problematici struke, a predavači su poznati stručnjaci bilo iz šumarske prakse ili pak profesori Križevačkoga šumarskog učilišta, a kasnije Kraljevske šumarske akademije i Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Velika je pozornost dana staleškim pitanjima. U časopisu se prati
mjesto službovanja članova i sve promjene kod pojedinaca tijekom radnoga vijeka. U listu
se donose i popisi članova Društva, koji se u početku dijele na utemeljitelje, začasne
i podupirajuće članove, zatim članove prvoga razreda u koje pripadaju šumari sa
završenim Križevačkim učilištem, Šumarskom akademijom u Zagrebu i šumarskim
fakultetima u svijetu, a kasnije u Zagrebu. U članove drugoga razreda svrstano je
šumarsko pomoćno osoblje. Vladoj Köresköny (1845 - 1876), županijski nadšumar, prvi tajnik Hrvatsko slavonskog šumarskog društva 1876. godine, urednik prvog broja Šumarskog lista. Kao dugogodišnji urednik časopisa, moram napomenuti kako slične apele šaljemo i danas našemu članstvu, što govori kako se stanje u proteklih 120 godina nije bitno popravilo, uz napomenu da znanstvenih članaka ima dovoljno. Poticaj za razvoj struke, u prvome redu za razvoj vlastitoga školstva, s nadom da bude što više domaćih stručnjaka, došao je zbog sve većega korištenja slavonskih hrastika u drugoj polovici prošloga stoljeća. Poslije sječe lužnjakovih prašuma u Slavoniji, Posavlju i Podravini koja traje od 1850. do 1900. godine hrvatski šumari morali su obnoviti preko 100.000 ha nizinskih šuma. Taj posao obavljen je vrlo korektno, što se i vidi iz današnjega sastava srednjedobnih nizinskih šuma u Posavlju i Podravini te u Podunavlju. Spomenute sastojine odlikuju se prirodnim sastavom i stablima visoke tehničke vrijednosti. Hrvatska šumarska struka se u potpunosti, tijekom gospodarerija, koristila postulatom potrajnosti. Cilj je bio podići kvalitetnu šumu a što je zapravo trud za generacije koje tek dolaze. U borbi za ostvarenje ovih težnji ističe se budući predsjednik Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva, šumar Ante Tomić, Vinkovčanin; koji daje prijedloge za unapređenje šumarske službe u Krajini, a što se odnosi na povećanje broja zaposlenih u šumarstvu te veću stručnost kadrova u krajiškim šumskim uredima. Uz Tomića se kao promicatelji šumarstva ističu Šporer i Kos, koji su zajedno s Tomićem za vrijeme domoljubnoga buđenja u Hrvatskoj, tijekom Ilirskoga preporoda, uspjeli okupiti hrvatske šumare kako bi se zaustavio odljev novca iz šumarstva u Beč i Budimpeštu, odnosno kako bi se za obnovu šuma uz primjenu dotadašnjih dostignuća šumarske znanosti i osigurala sredstva. Ova težnja urodila je plodom, osnovano je Hrvatsko šumarsko društvo,
Šumarsko učilište u Križevcima 1860. godine, Šumarska akademija 1898. Sva značajnija
zbivanja u šumarstvu pomno se bilježe u Šumarskome listu. Pri tome se u prvih 25 godina
izlaženja časopisa ističu urednici Mijo Vrbanić (1887-1880), Fran Ž. Kesterčanek
(1881-1886), Mijo Vrbanić (1887-1881), Vatroslav Rački (1892 i 1893), Vilim Dojković
(1894), Vatroslav Rački (1895) i Josip Kozarac (1896-1898). U razdoblju od kraja 19. stoljeća do tridesetih godina 20. stoljeća,
u šumarstvu Hrvatske pojavljuje se potreba za osuvremenjivanjem šumarskog zakonodavstva,
te obnova nizinskih šuma poslije sječa lužnjakovih sastojina ili zbog sušenja njegovih
stabala. Sušenje hrasta lužnjaka pojavaje koja se često spominje u prošlome stoljeću
kao i početkom ovoga stoljeća. To je problem koji zapravo ne silazi sa stranica
Šumarskoga lista u ovome stoljeću. Više od 100 autora pisalo je o tome problemu, a koji
je u svezi s gotovo svim šumarskim disciplinama, posebice s uzgajanjem i zaštitom šuma.
Među piscima članaka o hrastu lužnjaku ističu se: Kozarac, Petračić, Metlaš,
Rukavina, König, Ostojić, Perušić, Manojlović, Jošavac, Ugrenović, Kovačević,
Marković, Anić, Vajda, Androić, Spaić, Klepac, Dekanić, Rauš, Matić, Prpić,
Glavaš, Seletković, Jureša i dr. Pitanje hrvatskoga krša i danas je podjednako zamršeno kao i 1877. godine. Tehnologije njegova pošumljavanja su rješene, a izvori financiranja nikakvi. Hrvatsko šumarsko društvo u razdoblju od 1939. do danas u više je navrata samo ili s drugim šumarskim institucijama organiziralo savjetovanja o problemima krša. Šumarski list je putem anketiranja pokušavao riješiti ovaj problem (Šum. list 1948), a i kasnije kroz savjetovanja o kršu (Šum. list 1955, 1959, 1966. 1978), ali bez značajnijih uspjeha. Jedno daljnje područje šumarstva koje je pored uzgajanja i zaštitu
šuma odlučujuće za razvoj struke, je uređivanje šuma. Nema ni jednoga godišta
Šumarskoga lista u kojemu se ne pojvaljuju napisi iz ove specijalnosti. U tome području
se ističu: Barišić, Danhelovsky, Koča, Kesterčanek, Kozarac, Tomić, Radošević,
Majnarić, Miletić, Nenadić, Plavšić, Klepac, Meštrović, Pranjić, Križanec i dr. Uredništva Šumarskoga lista nastojala su, koliko je to bilo moguće,
objavljivati napise iz svih šumarskih disciplina, do pojave časopisa "Drvna
industrija" (1950) i iz područja prerade drva. Danas se Šumarski list tiska suvremenom grafičkom tehnikom što omogućuje grafičke i slikovne priloge visoke kakvoće, što je svakako značajno za dobar prikaz šume, odnosno njezinoga biljnog i životinjskog svijeta. Članci se razvrstavaju prema međunarodnoj podjeli (UDK), znanstveni članci imaju međunarodnu recenziju, a radovi Šumarskoga lista citiraju se u međunarodnim sekundarnim časopisima. |