DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2023 str. 81     <-- 81 -->        PDF

prolazi kroz PP Velebit i završava na Baškim Oštarijama. Radi lakšeg prolaza stazom izvedeni su podzidi i mostovi u suhozidu, a negdje je staza uklesana u samu stijenu. Popločana je kamenom koji se nalazio na i oko staze. Graditelji nisu izbjegavali teški teren, nego su ga savladavali. Staza je stalno na podjednakoj nadmorskoj visini od cca 1500 metara, s najvećim nagibom od 12 %, (osim stubišta podno Crikvene).
Velebit je u to doba, u prvoj polovici 20. stoljeća bio nepoznat i neistražen, ali ljeti (od početka lipnja do kraja rujna) je bio prepun stoke i podgorskih stočara. Ljetni primitivno sklepani stočarski stanovi bili su centar života na Velebitu. Upravo su ti domaći ljudi, s iskustvom izgradnje suhozida i poznavanjem ćudi Velebita, bili voljni uključiti se u izgradnju staze. Staza se radila u vrijeme velike ekonomske krize, raditi na njenoj izgradnji za stanovništvo toga kraja značilo je imati redovan mjesečni prihod, što je omogućavalo prehranjivanje brojne obitelji. U Hrvatskom planinaru br. 1/2000. (str. 21-22) objavljen je razgovor Frane Brukete s Ivanom Miškulinom, posljednjim živućim graditeljem Premužićeve staze. Iz tog razgovora dolazi se do sljedećih podataka: „U kumpaniji nas je bilo najčešće četrnaest. Radilo se od zore do mraka. Počeli bi čim bi svanulo, a završavali sa zalaskom sunca. Gradili smo stazu u okomitim stijenama i do 40 metara visokim. Bilo je opasno i teško. Minirali smo metar po metar. …Bili smo plaćeni 22 dinara po dužnom metru izgrađenog puta. Ponekad smo na dan napravili samo jedan metar, a ponekad i 40 metara. Jedno je pokrivalo drugo. Plaća je bila redovita i dobra. Premužić je često dolazija na gradilište, obilazija nas. „Alzo, kako je“ bile su njegove riječi. Bio je to divan čovjek; dilija s nama dobro i zlo.“
Rečenica dr. Ivana Krajača objavljena u Hrvatskom planinaru najviše govori o stazi:
“Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komodnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza...”