DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2023 str. 80     <-- 80 -->        PDF

Premužićeva staza – 90 godina nakon izgradnje
Mandica Dasović
Nema onog tko se na spomen Velebita, tog hrvatskog Olimpa, odmah ne sjeti i Premužićeve staze. Kao žila kucavica proteže se njegovim vrhovima, da bi se granala u sporedne staze i puteve, omogućivši svakom dobronamjerniku koji želi osjetiti ovu planinu da uistinu to i doživi. Ona je hrvatski planinarski objekt jedinstven u Europi. Ove godine se navršava 90 godina od završetka njene izgradnje 1933. godine.
Na prijedlog Hrvatskoga planinarskog saveza, Ministarstvo kulture je 2009. godine Premužićevu stazu uvrstilo u Registar kulturnih dobara od nacionalnog značenja. Ovo građevno remek-djelo jednog šumara, to zaista i zaslužuje.
A kako je sve počelo? Idejni začetnik gradnje Premužićeve staze bio je dr. Ivan Krajač, istinski zaljubljenik u Velebit i njegove vrleti. Kao predsjednik Hrvatskoga planinarskog društva posjećivao je Velebit, a u zajedničkim izletima s Premužićem dijelili su svoje vizionarstvo i ideje kako olakšati život ljudima koji su živjeli na ovoj planini, ali i kako omogućiti prolaz kroz, za ono vrijeme, nepristupačne krševite predjele.
Ante Premužić tada je radio kao šumarski inženjer u Direkciji šuma na Sušaku, pod čijom su ovlasti bile velebitske šume od Vratnika do Baških Oštarija. Suradnja Krajača i Premužića počela je istraživanjem Rožanskih kukova i izgradnjom Rossijeva skloništa 1929. godine. To je bio početak pristupa i otvaranja Rožanskih kukova, jer su kroz njihov ljuti krš do tada mogli proći samo vješti planinari.
Ideja dr. Ivana Krajača, njegovo vizionarstvo o izgradnji uzdužnoga turističkog puta od Zavižana do Baških Oštarija, nadahnule su Premužića i krenuo je s projektiranjem i gradnjom staze uzduž Velebita. Kako bi se osigurala materijalna sredstva od pretpostavljenih, postavljena su dva uvjeta : a) da staza mora služiti velebitskom stanovništvu kao prometnica, b) kako je namijenjena planinarima, mora prolaziti kroz ili uz najljepše predjele planine.
Po odobrenju Ministarstva šuma i ruda Kraljevine Jugoslavije, izgradnja staze započela je 1930. godine i to na dionici po srednjem Velebitu od Alana prema Dabarskoj kosi, koja je završena u listopadu te iste godine. Put kroz Rožanske kukove građen je 1931. godine, a to je bio i najzahtjevniji dio izgradnje zbog zahtjevnog terena i teške opskrbe vodom i hranom. Sljedeće, 1932. godine pristupilo se daljnjoj izgradnji, ali do kolovoza iste godine Direkciji šuma na Sušaku nisu doznačena obećana sredstva, te je došlo do zastoja u izgradnji staze. Banska uprava Savske banovine u ljeto 1932. godine doznačila je potrebna sredstva, radovi su nastavljeni, ali stazu nije bilo moguće završiti prije zime, pa je ista završena sljedeće, 1933. godine. Ivan Krajač uvelike se zalagao za pribavljanje sredstava i pratio dinamiku izgradnje staze.
Nakon puno uloženog truda ostvarena je skoro nemoguća vizija izgradnje staze duž Velebita od Zavižana do Baških Oštarija. To je spomenik graditeljskog umijeća i najatraktivnija staza u Hrvatskoj, za koju znaju brojni planinari i ljubitelji prirode iz cijelog svijeta koje se može sresti na stazi. Najatraktivniji dio staze je kroz teško prohodne Rožanske kukove. Hodajući stazom pružaju se impresivni vidici prema moru, kao i na neobične stijene, vrtače i škrape s ličke strane. Nalazite se u srcu Velebita i čujete njegove otkucaje.
Premužićeva staza duga je 57 km, široka 1,2 metra, prolazi najatraktivnijim predjelima Sjevernog i Srednjeg Velebita. Započinje u NP Sjeverni Velebit kod Zavižana, prolazi kroz Strogi rezervat Hajdučke i Rožanske kukove, preko Alana

ŠUMARSKI LIST 11-12/2023 str. 81     <-- 81 -->        PDF

prolazi kroz PP Velebit i završava na Baškim Oštarijama. Radi lakšeg prolaza stazom izvedeni su podzidi i mostovi u suhozidu, a negdje je staza uklesana u samu stijenu. Popločana je kamenom koji se nalazio na i oko staze. Graditelji nisu izbjegavali teški teren, nego su ga savladavali. Staza je stalno na podjednakoj nadmorskoj visini od cca 1500 metara, s najvećim nagibom od 12 %, (osim stubišta podno Crikvene).
Velebit je u to doba, u prvoj polovici 20. stoljeća bio nepoznat i neistražen, ali ljeti (od početka lipnja do kraja rujna) je bio prepun stoke i podgorskih stočara. Ljetni primitivno sklepani stočarski stanovi bili su centar života na Velebitu. Upravo su ti domaći ljudi, s iskustvom izgradnje suhozida i poznavanjem ćudi Velebita, bili voljni uključiti se u izgradnju staze. Staza se radila u vrijeme velike ekonomske krize, raditi na njenoj izgradnji za stanovništvo toga kraja značilo je imati redovan mjesečni prihod, što je omogućavalo prehranjivanje brojne obitelji. U Hrvatskom planinaru br. 1/2000. (str. 21-22) objavljen je razgovor Frane Brukete s Ivanom Miškulinom, posljednjim živućim graditeljem Premužićeve staze. Iz tog razgovora dolazi se do sljedećih podataka: „U kumpaniji nas je bilo najčešće četrnaest. Radilo se od zore do mraka. Počeli bi čim bi svanulo, a završavali sa zalaskom sunca. Gradili smo stazu u okomitim stijenama i do 40 metara visokim. Bilo je opasno i teško. Minirali smo metar po metar. …Bili smo plaćeni 22 dinara po dužnom metru izgrađenog puta. Ponekad smo na dan napravili samo jedan metar, a ponekad i 40 metara. Jedno je pokrivalo drugo. Plaća je bila redovita i dobra. Premužić je često dolazija na gradilište, obilazija nas. „Alzo, kako je“ bile su njegove riječi. Bio je to divan čovjek; dilija s nama dobro i zlo.“
Rečenica dr. Ivana Krajača objavljena u Hrvatskom planinaru najviše govori o stazi:
“Tko bude u budućnosti ovim lijepim i komodnim putem prolazio, jedva će si moći da predstavi trud i napore, koje su morali da podnesu prvi pioniri, koji su se kretali ovim teško prohodnim terenom bez ikakvih staza...”

ŠUMARSKI LIST 11-12/2023 str. 82     <-- 82 -->        PDF

Tko je bio Ante Premužić po kojemu je staza dobila ime, tko je taj Slavonac koji je ostavio neizbrisiv trag na ovoj ličkoj planini?
Ante Premužić rodio se u Slavonskom Kobašu 11. siječnja 1889. Zvanje šumarskog inženjera stekao je 1913. godine na Šumarskoj akademiji u Zagrebu. Službovao je na raznim mjestima, a 1926. godine premješten je u Direkciju šuma na Sušaku, gdje ostaje do 1935. godine. Za vrijeme svoje službe na području Kvarnera i ličkog krša bavi se izgradnjom cesta i puteva. Od 1935. godine bio je zaposlen u Odjelu za šumarstvo Banske uprave u Zagrebu, gdje radi na uređenju bujica, a od 1948. do umirovljenja 1950. godine boravi u Splitu radeći u Saveznom institutu za pošumljavanje i melioraciju Krša. Istaknuo se kao vrstan projektant i graditelj brojnih šumarskih i planinarskih puteva na otocima Rabu, Pagu i Krku, u NP Plitvička jezera, Čabru i još mnogim manjim ili većim mjestima na koje ga je odveo posao šumara.
Koliko je ovaj Slavonac volio Velebit, kako je doživljavao šumu i što mu je značila, možemo doznati iz izvatka njegove knjige „Seljačko gospodarstvo na kršu“:
„…Računajmo s time, da ni školovani šumar ni agronom ne može pravo pojmiti ni znati, što njihovi gojenici, šumsko drveće i gospodarsko kulturno bilje, mogu i moraju vani na otvorenom podnijeti, ako i za najžešće ljetne žege i pripeke, a i za najužasnijeg zimskog vremena i snježne vijavice ne obiđu barem koji puta u tom pogledu najizloženije točke terena i područja na kojemu rade. Znalo me stoga po buri i vijavici biti na vrhovima Velebita preko 1600 metara i o Božiću i Novoj Godini, kad su se na stanicama Malovan ili Zrmanja splitski vlakovi smrzavali i na tjedne u snijegu ostajali. Tri dana pred Božić jedne godine bio sam za jedne jake suhe burne vijavice na vrhuncu Velikog Zavižana (1677 m) da vidim kako je u to doba onim tankim saonastim bukvicama, što su se kao gusta šumica zbile po pristrancima i bočinama vrha, a kako je planinskom klekavom boru pri samom vrhu. Dakako da sam sobom nosio i toplomjer, da ozebao ne nabrojim napamet više stupanja zime ispod ništice, nego što ih uopće ima. Istraživao sam dakako i ljeti, jer ljetna primorska pripeka ne imponira više ni razmaženim gradskim gospođicama, a šumaru je i agronomu ljeto glavna radna hora kao i seljaku.“
Preminuo je u Zagrebu 30. studenog 1979. u dobi od 90 godina. Interesantno da je tad bio najstariji šumar u Hrvatskoj. Bio je dugogodišnji član HŠD-a, član Upravnog odbora, a od 1936. do 1940. godine i tajnik Društva. Godine 1940. primljen je kao član utemeljitelj HŠD-a, a 1976. godine Društvo mu dodjeljuje Zlatnu medalju i diplomu. Proglašen je počasnim članom Šumarskog društva Senj.