DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 88 <-- 88 --> PDF |
Susret Europske šumarske mreže u državi bez šuma – Islandu Oliver Vlainić Delegacija Hrvatskoga šumarskog društva sudjelovala je od 15. do 18. rujna 2022. na Islandu na susretu Europske šumarske mreže (EFN-European Forestry Network). EFN je neslužbena mreža nacionalnih šumarskih društava i udruženja Europe. Glavni cilj mreže je promicanje razmjene informacija relevantnih za šume, šumarstvo i šumarsku politiku među svojim članicama. Domaćin susreta bilo je Islandsko šumarsko udruženje (islandski Skógræktarfélag Íslands, engleski Icelandic Forestry Association-IFA). Prvobitni termin susreta bio je 2020. godine kada su islandski domaćini slavili 90 godina osnutka svoga udruženja, ali pandemija bolesti COVID-19 prolongirala je susret za dvije godine. Island je već bio domaćin skupa EFN 2009. godine, dok je Hrvatska imala čast domaćinstva 2010. godine u vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva sjekača na Jarunu u Zagrebu. Delegaciju HŠD-a činili su predsjednik Oliver Vlainić, dopredsjednica mr. sp. Mandica Dasović i prof. dr. sc. Stjepan Mikac. Prvi dan 15. rujna 2022. protekao je uglavnom u putovanju zrakoplovima od Zagreba do Amsterdama i od Amsterdama do Reykjavika, tj. do zračne luka Keflavik koja je udaljena 50 km od središta glavnoga islandskog grada Reykjavika. Inače, riječ Reykjavik u prijevodu znači „dimni zaljev“ po parama iz toplih izvora vode, a naziv mu je dao 870. godine njegov osnivač norveški Viking Ingólfur Arnarson. Već sam pogled iz aviona na krajolik Islanda dočarao je posebnost toga udaljenog otoka u Atlantskom oceanu. Za naše pojmove pusta zemlja s puno bijelih ledenjačkih površina ne izgleda privlačno na prvi pogled. Vožnja autobusom ponudila je vizure tla, s puno vulkanskog kamenja, uglavnom obraslo mahovinom s ponešto grmlja i drveća. (slika 1.) I sami Islanđani pišu da su zemlja bez drveća, pa su na Poljoprivrednom sveučilištu Islanda organizirali kolegij pod nazivom „Šumska ekologija u zemlji bez drveća“. U šali kažu da kod njih za pronaći izlazak iz šume treba samo ustati. Dolazak u Reykjavik odmah nas je uvjerio kako je i za najmanju uslugu, poput posjeta toaletu, potrebna bankovna kartica jer je to preferirani način plaćanja. Prije smještaja obišli smo možda najznačajniju znamenitost glavnog grada, luteransku Hallgrímurovu crkvu (Hallgrimskirkja), izgrađenu na uzvisini u središtu grada. Nazvana je po pjesniku i svećeniku Hallgrímuru Péturssonu, koji je djelovao u 17. stoljeću tijekom luteranske reforme Islanda. Crkva je građena od 1945. do 1986. godine. Neobičan izgled crkve inspiriran je vulkanskom lavom koja se hladi nakon vulkanske erupcije. Unutrašnjost crkve je potpuno jednostavna, a krase ju velike orgulje. Budući je s preko 70 m najviša građevina na Islandu, zvonik ima lift do vidikovca s kojeg se pruža pogled na grad. Ispred crkve nalazi se kip vikinga Leifa Erikssona, prvog Europljanina koji je stigao u Sjevernu Ameriku i to stotinu godina prije Kristofora Kolumba. Kip je dar Sjedinjenih Američkih Država Islandu povodom proslave islandskoga tisućljetnog jubileja 1930. godine. (slika 2.) |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 89 <-- 89 --> PDF |
Island je otočna zemlja i pripada europskom kontinentu. To je vulkanski i geološki vrlo aktivno područje, ali i područje puno ledenjaka pa se naziva i zemljom vatre i leda. Ima više aktivnih vulkana, od kojih je najznačajniji vulkan Hekla. Unutrašnjost otoka se sastoji od visoravni koje karakteriziraju polja pijeska i lave, planine i ledenjaci, a mnoge ledene rijeke teku u more kroz nizine. Island je grijan Golfskom strujom i ima umjerenu klimu, unatoč velikoj zemljopisnoj širini neposredno izvan Arktičkog kruga. Island su u 9. i 10. stoljeću naselili norveški i keltski doseljenici. Nakon neovisnosti od tristotinjak godina njime su vladali Norveška i Danska. Unutrašnju neovisnost dobio je 1918. godine, dok je vanjska i dalje bila u rukama Danske. Potpunu neovisnost stekao je 1944. godine osnutkom Republike Island. Budući nema svoju vojsku, nadležnost za obranu je 1950. godine predana Sjedinjenim Američkim Državama. Na otoku živi oko 350 tisuća stanovnika i to uglavnom u obalnom pojasu, dok je unutrašnjost većinom nenaseljena. U glavnom i najvećem gradu Reykjaviku živi oko 120 tisuća stanovnika, a s okolicom oko 200 tisuća (blizu 60 % stanovništva Islanda). Sudionici skupa okupili su se prve večeri u radnim prostorijama domaćina, odakle se otišlo na zajedničku večeru s islandskim specijalitetima i upoznavanje u neformalnom druženju. Osim domaćina i hrvatske delegacije stigli su još predstavnici Austrije, Latvije, Poljske, Škotske i Švedske. Domaćine su predstavljali direktor Udruženja i urednik Šumarskog časopisa Brynjólfur Jonsson te urednica web medija Udruženja i zamjenica urednika Šumarskog časopisa Ragnhildur Freysteinsdottir, koja je vodila organizaciju skupa od poziva za okupljanje do završne zahvale. Drugog dana, 16. rujna 2022., svi sudionici su se odvezli mini busom dvadesetak kilometara od Reykjavika do Mógilsá, istraživačkog centra Islandske šumarske službe. Direktorica Centra dr. sc. Edda Sigurdís Oddsdóttir (slika 3.) održala je predavanje o šumarstvu i šumarskim istraživanjima na Islandu. Oko 900. godine na Islandu je bilo najmanje 25 % (možda i do 40 %) površine pod šumama koje su obrastale četiri vrste: Betula pubescens, Salix spp., Sorbus aucuparia i Populus tremula. Od tada dolazi do obešumljavanja i erozije tla zbog ljudskih aktivnosti krčenja šuma radi povećavanja poljoprivrednih površina, ispaše stoke, povećane vulkanske aktivnosti, smanjenja temperature i vrste tala. Slijedom toga u 19. stoljeću šumski pokrov je manji od 1 % s velikim erodiranim površinama. Pošumljavanje Islanda počinje krajem 19. stoljeća kada se 1899. godine podiže prva šumska plantaža u Thingvelliru. Zakon o šumarstvu i zaštiti tla donesen je 1907. godine. Veliki projekti pošumljavanja započinju 1990. godine. Tijekom 2021. godine posađeno je preko 5 milijuna biljaka na 2.109 ha. Struktura sađenih vrsta je: Betula pubescens 38 %, Pinus contorta 31 %, Picea sitchensis 12 %, Populus trichocarpa 8 %, Larix sibirica 7 % i druge vrste 4 %. Prvo stablo koje je u novije doba na Islandu preraslo 30 m zabilježeno je 2022. godine, a to stablo sitkanske smreke (vrste Sjeverne Amerike koja prirodno raste od Aljaske do Kalifornije) posađeno je 1949. godine. Problem obnove šuma na Islandu je klima, pa je prirast vrsta manji nego u Nordijskoj i Baltičkoj regiji. Jedino veći prirast na Islandu ima Populus trichocarpa (kalifornijska topola ili crno pamučno drvo) koje godišnje prirašćuje 6-20 m3/ha. Na Islandu se ta vrsta drveća sadi od 1944. godine i postala je jako rasprostranjena. Picea sitchensis također ima dobar godišnji prirast od 14 m3/ha. Prirodne šume breze danas pokrivaju 1,5 % površine Islanda, a preostalih 0,4 % su umjetne šume. Plan je do 2100. godine podići šumovitost otoka na 12 %. Bitan razlog pošumljavanja je smirivanje tla sastavljenog od vulkanskih materijala. U centru smo vidjeli okamine s otiscima listova. Fosilni dokazi govore da je prije 5-15 milijuna godina klima na Islandu bila umjereno topla, što je pogodovalo šumovitosti otoka pa su postojali rodovi drveća Sequoia, Magnolia, Sassafras, Pterocarya i mnoge druge. U jednom razdoblju postojale su i bukove šume, a prije 2,5-3 milijuna godina prevladavale su šume borealnog tipa, smreke, breze i johe, što ukazuje na hladniju klimu. Te su šume rasle u središnjem vulkanskom pojasu Islanda, gdje su sačuvane i fosilizirane između slojeva lave. Nakon toga u ledenom dobu islandska flora postala je sve siromašnija vrstama. Borovi su preživjeli prvih nekoliko glacijalnih razdoblja do prije otprilike 1,1 milijun godina, a fosilni dokazi johe pronađeni su tijekom međuledenog doba do otprilike prije pola milijuna godina. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 90 <-- 90 --> PDF |
Državnim šumama na Islandu upravlja Islandska šumarska služba (islandski Skógræktin, engleski Icelandic Forest Service-IFC) kao vladina institucija koja surađuje s vladom i za nju, ali i s javnošću i drugim zainteresiranim stranama, na temu istraživanja, razvoja, savjetovanja i distribucije znanja unutar šumarstva. Služba je i predstavnica Islanda u suradnji s drugim zemljama u području šumarstva. Osnovana je 1908. Godine temeljem Zakona o šumarstvu i zaštiti tla iz 1907. godine. Prošla je više reorganizacija. Posljednja je bila 2016. godine kada je služba spojena s institucijom Regionalni projekti pošumljavanja odgovornima za davanje bespovratnih sredstava za pošumljavanje poljoprivrednih gospodarstava, u novu instituciju pod nazivom Skógræktin. Podređena je Ministarstvu prehrane, poljoprivrede i ribarstva. (slika 4.) Državnih šuma na preko 50 područja ima oko 7 tisuća ha, što je 4% islandskih šuma i to su većinom zaštićene autohtone šume breze, ali ima i umjetnih šuma. Ukupna površina Islanda je 10,3 milijuna ha, a pod šumom je 194 tisuće ha (1,9 % ukupne površine). Procjenjuje se da najmanje 4 milijuna ha može biti pošumljeno. Između 1950. i 1990. godine Služba je najviše radila na pošumljavanju. Tada je većinom u državnim šumama zasađena otprilike polovica stabala na Islandu. Služba je imala šest rasadnika u raznim dijelovima otoka. Nakon 1990. godine proizvodnja sadnica se postupno privatizirala, a sadnju su preuzeli drugi akteri kao šumarska društva. Sadnja drveća sada je relativno manji dio aktivnosti Službe, ali se nastavlja po stopi od 50-100 hektara godišnje. Država je od 1970. godine poticala pošumljavanje na poljoprivrednim gospodarstvima. Od 1990. godine počeli su regionalni projekti pošumljavanja. Sklopljeno je 635 ugovora s poljoprivrednicima za 55 tisuća ha, a dosad je pošumljeno 22 tisuće ha. U okviru sheme bespovratnih sredstava za pošumljavanje poljoprivrednih gospodarstava izrađuju se planovi pošumljavanja za svako poljoprivredno gospodarstvo koje sudjeluje, koordinira se proizvodnja i distribucija sadnica, pružaju se usluge obrazovanja i savjetovanja te se dijele bespovratna sredstva. Svaka potpora za pošumljavanje poljoprivrednog gospodarstva pokriva 97% troškova osnivanja, uključujući ograde, ceste, pripremu mjesta, sadnju i prvo prorjeđivanje. Pojedinačni zemljoposjednik je vlasnik nastale šume i snosi svu zakonsku odgovornost. Vlasnici zemljišta često dio posla obavljaju sami, ali ostale dijelove obično obavljaju izvođači. Tako je shema bespovratnih sredstava dovela do osnivanja malih poduzeća koja pružaju usluge vlasnicima šuma, kao što su održavanje ograda, radovi na cestama, priprema mjesta, sadnja i prorjeđivanje. Prije jednog stoljeća većina Islanđana nikada nije ni vidjela drvo, a prije šezdeset godina malo ih je vjerovalo da na Islandu mogu rasti stabla bilo koje veličine. Sadnja drveća smatrala se bezazlenim hobijem nekolicine zanesenjaka. Danas se tisuće ljudi diljem Islanda bavi šumarstvom za proizvodnju drva, radi melioracije zemljišta, ali i zbog rekreacijskih funkcija šume. Današnja struktura vlasništva islandskih šuma je sljedeća: privatne šume financirane od Vlade 32 %, šume šumarskih društava 24 %, šume Islandske šumarske službe (državne šume) 17 %, općinske šume 15 %, privatne šume 7 % i šume neprofitnih organizacija 5 %. Istraživački centar Mógilsá osnovan je 1967. godine i norveški je dar islandskom šumarstvu. U zgradi Centra se nalaze laboratoriji, uredi osoblja, soba za sastanke i knjižnica, a izvana je sagrađen istraživački staklenik. Centar je 1967. godine imao dva znanstvenika, dok danas ima 14 zaposlenika. Područja istraživanja su: šume i klimatske promjene, šumski genetski resursi i uzgoj, podizanje šuma i zaštitnih pojaseva, uzgoj šuma i šumski proizvodi, šumska ekologija, zdravlje šuma te šume i društvo. Budući istraživački izazovi su im vezani za to kako klimatske promjene utječu na sekvestraciju ugljika, vrste drveća te štetnike i bolesti. Sljedeće mjesto za posjet bio je Muzej Perlan na brdu iznad Reykjavika u kojemu se mogu vidjeti prirodna čuda Islanda. (slika 5.) Muzej je otvoren 1991. godine i ima jedinstven izgled. Na nekadašnjih šest spremnika za vodu, svaki kapaciteta četiri milijuna litara tople vode, postavljena je |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 91 <-- 91 --> PDF |
staklena kupola gdje su kafić, restoran i vidikovac. Šuplji čelični okvir povezuje spremnike i kupolu te služi za grijanje i hlađenje. U muzeju se mogu vidjeti ledena špilja dužine 100 m izrađena od 350 t leda, izložbe o ledenjacima, vulkanima, potresima i geotermalnoj energiji, maketa najveće litice morskih ptica u Europi, polarna svjetlost i virtualni akvarij. Domaćini nisu predvidjeli vrijeme za obilazak muzeja već su željeli pokazati okoliš muzeja gdje je posađeno više od 176 tisuća stabala. (slika 6.) Pokraj muzeja pogledali smo i držali u rukama vulkansko kamenje koje je lagano unatoč svojoj veličini. (slika 7.) Nakon muzeja uputili smo se u Guđmundalrundur, područje za rekreaciju nazvano po svom prethodnom vlasniku. (slika 8.) Posjed je pripadao obitelji Guđmundura Jónssona koja je na pustom zemljištu 1967. godine počela saditi drveće. Trideset godina kasnije 1997. predali su zemljište od 6,5 ha Šumarskom društvu Kópavogur osnovanom 1969. godine. U proljeće 2008. godine započeli su radovi na stvaranju vrta nazvanog Hermannsgarđur u spomen na Hermanna Lundholma, bivšeg savjetnika za hortikulturu. Vrt se uglavnom sastoji od višegodišnjega vrtnog cvijeća iz Hermannova vrta. (slika 9.) Unutar područja nalazi se nova društvena i uslužna zgrada koja je ujedno i obrazovni centar. Šumarsko društvo Kópavogur brine se za njegu, održavanje, odvoz smeća i održavanje sanitarnih čvorova, a troškove namiruje iz najma roštilja i zgrade. U zgradi nas je čekao ručak, a nakon kraćeg odmora počele su prezentacije. Predstavnici sudionika prezentirali su šumarstvo i šumarska društva svojih država s posebnim naglaskom na klimatske promjene. Ovdje će se navesti samo prezentacije domaćina Islanda i Hrvatske. (slika 10.) Domaćine je predstavila Ragnhildur Freysteinsdottir. Islandsko šumarsko udruženje nacionalno je udruženje šumarskih udruga na Islandu, osnovano 27. lipnja 1930. na Festivalu Althingi u Tingvelliru. Glavni cilj im je raditi na napretku šumarstva i arborikulture u zemlji, obnoviti vegetaciju i šumu. Udruga je savez islandskih šumarskih društava kojih ima 63 s preko 7 tisuća članova, što ih čini najvećom ekološkom nevladinom udrugom na Islandu. Udruženje izdaje časopis Icelandic Forestry koji izlazi dva puta godišnje, a sadrži kombinaciju znanstvenih radova i |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 92 <-- 92 --> PDF |
općenitijih članaka. Najnovije činjenice o islandskom šumarstvu su osnivanje Islandskog klimatskog vijeća 2018. godine, donošenje novog zakona o šumama 2019. godine, prvog nacionalnog melioracijskog i šumskog plana 2022. godine te nova organizacija ministarstva zaduženog za šumarstvo također 2022. godine. Pošumljavanja su najveće brojke imale od 2000. do 2009. godine s 4 do 6 milijuna sadnica godišnje. Nakon toga zbog financijske krize dolazi do smanjenja sadnje na razinu od 3 milijuna sadnica godišnje, da bi ponovno došlo do većeg ulaganja i sadnje od 2019. godine. Sveučilišno šumarsko obrazovanje se stječe na Poljoprivrednom sveučilištu Islanda i to tek od 2004. godine. (slika 11.) Hrvatsku je prezentirao prof. dr. sc. Stjepan Mikac s Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu. Nakon kraćih podataka o šumama RH pokazao je utjecaj klimatskih promjena na njih. Opožarena površina od 1958. do 2018. godine iznosila je 600 tisuća ha, a na posljednjih 20 godina odnosi se 400 tisuća ha. Ledolom iz 2014. godine u Gorskom kotaru napravili su štetu od 406 tisuća m3. U posljednjih 100 godina veći ledolomi zabilježeni su još šest puta. Štete od vjetroloma u razdoblju od 1995. do 2021. godine veće su od 3 milijuna m3. Potkornjaci su od 2001. do 2021. godine napravili štetu na jeli i smreci oko 2,6 milijuna m3. Štete na hrastu mjere se u veličini oko 10 milijuna m3. Velike probleme čine i invazivne vrste. Zbog bolesti jasena (Hymenoscyphus fraxineus) sanitarna sječa je preko 1,7 milijuna m3. Ukupna šteta na drvnoj masi iznosi 16,4 milijuna m3 od čega na hrast lužnjak otpada 5,9 milijuna m3, bukvu 2,2 milijuna m3, hrast kitnjak 900 tisuća m3, poljski jasen 1,7 milijuna m3, jelu 4,1 milijun m3 i smreku 1,6 milijuna m3. (slika 12.) Nakon povratka u Reykjavik slobodno vrijeme je iskorišteno za kraći obilazak grada. Dan je završio zajedničkom večerom sudionika u hotelu nasuprot sjedišta Udruženja. (slika 13.) Trećeg dana, 17. rujna 2022., ponovno smo se okupili ispred zgrade Udruženja i krenuli prema Nacionalnom |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 93 <-- 93 --> PDF |
parku Tingvellir. Pridružio nam se i predsjednik Islandskog šumarskog udruženja Jónatan Garđarsson. Budući na Islandu nema puno šumarskih stručnjaka, u šumarska društva se uključuju osobe raznih zanimanja, zaljubljenici u šume, koje volontiraju i uglavnom se bave pošumljavanjem i melioracijom tla. Tako je predsjednik Udruženja poznati islandski radijski i TV voditelj. Bio je osam godina predsjednik Šumarske udruge Hafnarfjörđur. Vožnja islandskim cestama kroz uglavnom pusta područja nudila je pogled na pojedinačne kuće i imanja, tople izvore, toplovod kojim se dovodi geotermalna energija u naselja. Zastali smo na vidikovcu u području vulkanskoga planinskog lanca Hengill južno od Tingvellira. Područje je prepuno dimnih fumarola i toplih izvora pa se koristi kao izvor energije za južni Island preko dvije geotermalne elektrane. Iako je to aktivan vulkan posljednja erupcija bila je prije dvije tisuće godina. Danas je popularno planinarsko odredište s puno obilježenih staza. U tom dijelu vidjeli smo i islandske ovce na slobodnoj ispaši. Smatra se da su tu pasminu veće građe sa sobom donijeli doseljeni Vikinzi krajem 9. ili početkom 10. stoljeća. Islandske ovce su prilagođene hladnijoj klimi s dvostrukim slojem vune. Vrlo su plodne pa im se brojnost lako održava. Danas se koristi meso i vuna dok se nekad više koristilo i mlijeko. Islandske ovce su stoljećima bile jedan od razloga nemogućnosti prirodne i umjetne obnove šuma na otoku. Danas više ne predstavljaju taj problem. (slika 14. i 15.) Slijedio je nastavak vožnje uz drugo najveće islandsko prirodno jezero Tingvallavatn (84 km2) do mjesta Vinaskógur ili Gaj prijateljstva (Friendship grove). To je mali ograđeni šumarak uz cestu nasuprot jezeru u neposrednoj blizini ulaza u Nacionalni park Tingvellir, ali unutar granica parka. Osnovan je povodom inicijative za pošumljavanje zemljišta na Islandu pod pokroviteljstvom tadašnje islandske predsjednice Vigdís Finnbogadóttir, koja je bila prva žena na svijetu demokratski izabrana za predsjednicu 1980. godine i ostala na toj funkciji do 1996. godine. Vinaskógur je određen kao mjesto gdje će šefovi stranih država posaditi drvo u ime prijateljstva i mira. Čast da posadi prvo drvo pripalo je 26. lipnja 1990. kraljici Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske Elizabeti II. Od tada brojni su državnici zasadili drvo, što je zabilježeno malim pločicama na kamenim stupovima. Islandsko šumarsko udruženje nadzire sadnju i njegu šumarka. (slika 16. i 17.) |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 96 <-- 96 --> PDF |
Skulptura predstavlja brod iz snova ili odu Suncu. (slika 27.) Vrijeme do večere prekratili smo šetnjom trgovačkom ulicom. (slika 28.) Za kraj domaćini su sve sudionike skupa odveli u hotel Hilton na tradicionalnu islandsku večeru. Uz govore zahvale domaćinima, zaključeno je da Hrvatska bude domaćin sljedećeg skupa u rujnu 2023. godine. Posljednji dan, 18. rujna 2022., valjalo se rano ustati i po mraku krenuti iz Reykjavika prema zračnoj luci Keflavik. Oba leta do Amsterdama i Zagreba dobro su prošla, te smo u zagrebačku zračnu luku stigli u rano popodne s dovoljno vremena za odlazak kućama i odmor prije novoga radnog tjedna. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 95 <-- 95 --> PDF |
Guđmundsson. Nakon upoznavanja poveo nas je u obilazak područja na kojem je zasađeno mnogo šume. Na zemljištu veličine oko 700 ha pod šumom je 500 ha. Time je postignuta samoodrživost prihoda od šumarstva kako od božićnih drvca, tako i od drvnih sortimenata. Tu je i mala pilana koja prodaje proizvode piljenja. Vidjeli smo i stabla sitkanske smreke najvećih dimenzija unutar gospodarstva. Prije polaska za Reyjkavika popili smo kavu skuhanu vani na vatri poput kaubojske kave i pojeli nešto poput islandskih fritula. (slika 21., 22. 23. i 24.) Na povratku promatrali smo nove vizure otoka s ponekim naseljem i manjim površinama pod šumom. Vidjeli smo dosta islandskih konja na ispaši. Ti su konji manjeg rasta, ali izdržljivi i ranije su se koristili kao teretni konji, dok se danas koriste za sportsko i rekreacijsko jahanje. (slika 25.) Po dolasku u Reykjaviku prošetali smo uz bivši francuski konzulat, nazvan Höfði, koji je bio mjesto održavanja sastanka na vrhu u Reykjavíku 1986. godine između američkog predsjednika Ronalda Reagana i glavnog tajnika Komunističke partije Sovjetskog Saveza Mihaila Gorbačova. Razgovori su propali u posljednji trenutak, ali napredak koji je postignut na kraju je rezultirao Sporazumom o nuklearnim snagama srednjeg dometa između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza iz 1987. godine. (slika 26.) Uređenom obalom uz Atlantski ocean stigli smo do skulpture od nehrđajućeg čelika u obliku broda pod nazivom Sunčev putnik (The Sun Voyager) postavljene 1990. godine. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 94 <-- 94 --> PDF |
Sljedeća postaja bio je najatraktivniji dio putovanja i srce Islanda, Nacionalni park Tingvellir (islandski Þingvellir ili Skupštinsko polje). Tingvellir je povijesni lokalitet, ustvari rodno mjesto islandske nacije, jer je na njemu 930. godine osnovana najstarija postojeća skupština na svijetu koja je trajala do 1799. godine kada su je ukinuli Danci, ali je obnovljena 1844. godine i počela s radom u Reykjaviku gdje je i danas. Naseljenici Islanda, uglavnom norveški Vikinzi, jednom godišnje kroz dva tjedna u lipnju sastajali su se na tradicionalnoj zakonodavnoj i sudskoj skupštini, tzv. Althingu (Vijeće). Na tom mjestu je 1000. godine usvojeno kršćanstvo kao jedina religija na Islandu (danas je ustavom propisana Evangelička luteranska Crkva Islanda kojoj pripada skoro 2/3 stanovništva Islanda). Također je na istom mjestu 17. lipnja 1944. Republika Island proglasila neovisnost. Povodom tisućljetne obljetnice prve skupštine 1930. godine tu je osnovano i Islandsko šumarsko udruženje, a iste godine je proglašen i Nacionalni park Thingvellir. Od 2004. godine park je dio UNESCO-ve svjetske baštine. Zbog svoje važnosti za povijest Islanda i islandske nacije danas je Tingvellir zaštićeno nacionalno svetište. Osim povijesne vrijednosti Thingvellir ima i velike prirodne značajke jer njime prolazi Srednjoatlantski hrbat, koji je granica euroazijske i sjevernoameričke kontinentalne ploče koje se svake godine međusobno udaljavaju oko 2 cm. Kroz rasjed teče rijeka Öxará koja se ulijeva u jezero Tingvallavatn. Na ulazu u park nalazi se posjetiteljski centar u kojem se može vidjeti interaktivna izložba parka „Srce Islanda“. Naš obilazak parka krenuo je od platforme za gledanje preko šetnje kroz rasjed, ustvari granicu dvaju kontinentalnih ploča, do mjesta održavanja skupština. Šetnja je završila na parkiralištu gdje nas je čekao mini bus spreman za nastavak putovanja uz obalu jezera s druge strane i uz nastavak vulkanskih krajolika. (slika 18. i 19.) Vožnja je završila na jezeru Úlfljótsvatn, uz čiju obalu ima dosta vikendica, ali i jedna hidroelektrana. Uz jezero od 1940. godine postoji nacionalni izviđački centar, ali i farma s kućom Islandskoga šumarskog udruženja u kojoj preko ljeta borave međunarodni volonteri. Tamo nas je čekao ručak koji smo mogli pojesti bez žurbe i odmoriti u prostorijama kuće. (slika 20.) Posljednja postaja toga dana bilo je gospodarstvo Snæfoksstađir kojim upravlja Šumarsko društvo Árnesing. Dočekao nas je šumar i upravitelj Árnesinga Böđvar |