DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/2023 str. 101 <-- 101 --> PDF |
Marija Ivančević, dipl. ing. šum.(1934.-2022.) Marina Milković Oni nisu mrtvi koji žive u srcima koja ostavljaju za sobom (Tuscarora) Dobri ljudi moraju umrijeti, ali njihova smrt, prema jednoj mudroj izreci „ne može sahraniti njihova imena“. Ljudski vijek ne mjeri se samo godinama života, nego njegovim plodovima i davanjima življenja, koji su zasigurno kod moje majke dostojno ispunili njezin bogati životni vijek. Odlasci naših najmilijih, bez obzira na dob, ponovno nam donose neizmjernu bol, suze i veliku prazninu u našim srcima. Tužna vijest o smrti moje majke, zbog korone i preporuka za što manje okupljanje, javno je objavljena tek ujutro na dan ukopa. Međutim, tužne vijesti brzo se šire, pa se na groblju okupio velik broj Senjana. Uz vjerski obred i tužne melodije trubača, od bake Mare oprostio se mladić Luka, unuk šire obitelji. Tom prilikom pročitao je svoje dirljivo pismo, koje joj je kao školarac napisao prije 13 godina za uspješnu rehabilitaciju nakon teške operacije, a zatim, prema njezinoj želji položio stručak crvenih ruža u njezin grob. Ovaj tužni rastanak nastavljen je pjevanom misom, u prikladnom ambijentu crkvice sv. Vida. Marija, rođena Šebalj, posvojena Samaržija i udata Ivančević, rođena je u višečlanoj obitelji oca Dane i majke Francike rođene Šimunić u Dabru kraj Otočca 26.09.1934.g. Nakon prerane smrti majke dvogodišnju Maru usvojila je tetka Marija udata Samaržija u Krasnu. Ovaj događaj utjecao je na njezin daljnji život, a novi roditelji odgajaju je u duhu uzajamne ljubavi, koja će potrajati do kraja njihovog života. Osnovnu školu završava u Krasnu s odličnim uspjehom 1947.g., a zatim u Senju, kao podstanarka, sedmoljetku i poznatu gimnaziju (1947-1955.g). Svojom neposrednošću, uvažavanjem i izrazitom empatijom prema Senju i njezinim stanovnicima, ali i pozitivnih povratnih vibracija, ubrzo je prihvaćena kao „naša“ Mara Šebaljka. Ovaj posebni odnos još će se više intenzivirati za dugogodišnjeg boravka njezine obitelji u Senju u razdoblju od gotovo polovice njenog životnog vijeka. Po završetku gimnazije odlučuje se za šumarski studij, u čemu je podržavaju i njezini roditelji. Na takvu odluku pozitivno je utjecalo zanimanje njezinog oca kao manipulanta „škrivana“ kod privatnih trgovaca drvom, kao i česti susreti sa šumarskim inženjerima, koje je za terenskih obilazaka pratio njezin otac. Sve te okolnosti odlučno su utjecale na njenu odluku o upisu na Poljoprivredno-šumarski fakultet, šumarskog odsjeka i biološkog smjera 1955.godine. Bila je to hrabra odlluka puna nepoznanica, na izrazito dominirajućem muškom studiju, sa zanemarivo malim brojem studentica. Odlaskom na studije, skromni materijalni prihodi njene četveročlane obitelji, samo od očeve mirovine, još su više otežavali njihovo nezavidno stanje. U takvim okolnostima studentica Mara svojom nadarenošću oblikuje, šiva i plete odjeću za vlastite potrebe, a pred kraj studija koristi skromni povratni studentski kredit i tako donekle ublažava nepovoljno materijalno stanje svoje obitelji. Nakon završetka studija zapošljava se u zajedničkim službama Šumskog gospodarstva Senj na radno mjesto pripravnika (1963-1964.g.), potom planera – analitičara (1965-1979.g.), referenta za uređivanje šuma (1980-1989g.), stručnog suradnika za ekologiju (1990.g.) i stručnog suradnika za uzgoj šuma od 1991.god. do odlaska u mirovinu 1998.godine. Sve su to bila radna mjesta visoke stručne spreme prevladavajućeg uredskog i zanemarivog terenskog karaktera. Cijelog radnog vijeka priželjkivala je rad u operativi, koji se nažalost nije ostvario zbog nesklonosti kolega dominirajućih vodećih struktura prema kolegicama. Stručni ispit položila je pred Republičkom komisijom 1969.god., a u dugo vremena predavala je prvu pomoć kao predmet u sklopu povjerenstva za osposobljavanje radnika na siguran način. Ističe se u radu područnog ogranka |