DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2023 str. 58 <-- 58 --> PDF |
upravljanja gradskim krajobraznim površinama (Krajter Ostoić i dr. 2017). Tako su npr. građani Šibenika prema istraživanjima Stanić i Buzov (2013) ukazali da su im na njihovim gradskim krajobraznim površinama bile najvažnije socijalne i psihološke vrijednosti, a na drugom mjestu su se nalazile estetske vrijednosti prostora. Slabija naglašenost ekoloških funkcija bila je povezana s mišljenjem o nedostatku postojećih krajobraznih površina. Prema Bratina Jurković (2014) čimbenici koji izazivaju osjećaj zadovoljstva stanovanja su dobro održavane gradske krajobrazne površine u blizini doma, parkovi s drvećem koji pružaju prostore za razne aktivnosti, drvoredi, općenito postojanje sustava krajobraznih površina, mogućnost korištenja krajobraznih površina za rekreaciju i sport te opremljenost urbanom opremom za odmor ili igru. Primjerice građani Republike Turske koriste javne parkove za pasivne rekreacijske aktivnosti (piknik, odmor i opuštanje), za razliku od građana zapadnoeuropskih zemalja gdje se urbani parkovi općenito koriste za šetnju, vježbanje i sportske aktivnosti (Ozguner, 2011). Rezultati pojedinih istraživanja Ugolini i dr. (2020) vezano za aktualnu pandemiju Covid-19 su pokazali da stanovnici gradova obično imaju potrebu za pristupačnim gradskim javnim krajobraznim površinama i to za tjelovježbu, promatranje prirode i opuštanje. Smanjenje posjeta parkovnim površinama uslijed pandemije povezano je s izrazitim promjenama u motivaciji posjetitelja, s relativnim povećanjem “nužnih aktivnosti” (poput izvođenja psa, i smanjenjem aktivnosti koje se mogu smatrati ne/bitne ili visokorizične (susreti s ljudima). Smanjenje krajobraznih površina u gradskim sredinama uslijed intenziviranja gradnje imanentno je za velika gradska središta, uslijed čega lokalne i regionalne vlasti trebaju usvojiti politike planiranja okoliša glede stvaranja novih krajobraznih površina (Tsantopoulos, 2018). Brze gospodarske i društvene promjene posljednjih desetljeća u Kini pridonijele su ubrzanom razvoju, ali i restrukturiranju gradova u čijem planiranju nije izostavljeno i planiranje novih i unaprijeđenih gradskih krajobraznih površina. Ove promjene u tim gradovima omogućavaju istovremeno i unaprjeđenje kvalitete okoliša kroz visokouređene gradske krajobrazne površine (Jim i dr. 2006). Drveće, kao glavni element gradskih krajobraznih površina posjeduje ekološke, klimatske, društvene važnosti, ali i funkciju u prostoru, koja se može valorizirati kroz percepciju ispitanika. Važnost stabala u kontekstu gradske sredine i njihov simbolički učinak nudi ponovno povezivanje s ljudskim filogenetskim naslijeđem u cilju ispunjava čežnje za prirodnim. Estetski izgled stabla bitno doprinosi revalorizaciji nekog urbanog područja. Zdravstveni utjecaj stabla na čovjeka od posebne je važnosti (Frohmann, 2020). Unatoč sve većem interesu i motivaciji za očuvanjem ljudskog okoliša, za očuvanje biološke raznolikosti u gradu rijetko se uzima u obzir struku, percepcije i potrebe građana (Muratet i dr. 2015). Prema inozemnim istraživanjima Suchocka (2019) uočen je sličan opći stav „profesionalaca“ i „neprofesionalaca“ prema ispitivanim dobrobitima i štetnostima gradskoga drveća. Tako su se koristi od stabala smatrale mnogo važnijim od smetnji koja bi ona mogla prouzrokovati (poput mogućih alergija, otpadaka koji nastaju kao posljedica cvatnje, opadanja plodova i sl.) (Suchocka, 2019). Literaturni izvori koji se bave ulogom krajobraznih površina navode da funkcionalna uloga istih ovisi ponajprije o njihovom održavanju (Turalija, 2005; Poje, 2012, prema, Dorbić i Temim, 2018: 168). Šišić i Kapović (2004; 231) ističu da su drvoredi “specifična linearna tvorevina zelenila sačinjena od višeg ili nižeg drveća“. Isti autori navode da su potonji poznati još iz vrtova antičkih civilizacija, dok su tijekom 19. i 20. stoljeća postali zeleni inventar velegradskih avenija i element manjih ulica i putova u manjim urbanim sredinama. Dobrilovič (2004) navodi da je „prvi kompozicijski koncept u povijesti krajobraza bio ispravan poredak drveća u linijsku formaciju-drvored“. Nastanak mu je bio vezan uz izgradnje sustava za navodnjavanje, gdje se u jednakim razmacima sadilo drveće (Stari Egipat). Interesantno je navesti da u antičkoj Grčkoj drvored nije bio poznat, dok se u starom Rimu često sadio iz strateških razloga ili je bio svojevrsni putokaz u ljetnikovce i vile. U srednjem vijeku život se odvijao unutar utvrđenja gustog gradskog tkiva odnosno utvrđenja dvoraca, te iz tog vremena nisu poznati primjeri organizirane sadnje drvoreda. Kasnije u renesansi drvored postaje „konstanta u vrtnim uređenjima“. Engleskom vrtnom stilu (sredina 18. stoljeća) „ravne linije drvoreda nisu odgovarale“. Posebnost obilježja drvoreda u prostoru je njegova linearnost. Drvoredima se naglašavaju pravci i perspektive u prostoru, što je posebno primjenjivo u razdoblju baroka. Drvoredi se razlikuju oblikom, veličinom i bojom i drugim biološkim obilježjima. Danas su posebno vezani uz prometnu infrastrukturu. Potonji mogu biti jednoredni, dvoredni ili pak višeredni. U pogledu biljnog sastava najčešće su jednovrsni (Šišić i Kapović, 2004). Drvoredne jedinke odlikuju se osim toga istom visinom te ujednačenim habitusom. Kako ističe Jurković (2004) drvoredi definiraju smjerove, čine „zeleni krvotok“ u urbanoj cjelini. Osim što su dekor grada, oni su element gradske matrice. Oplemenjuju ljudski okoliš kao „apstrakcija prirode“ ili „apstrakcija koja je opredmećena iz ljudske potrebe stvaranja reda.“ Kritovac (2004) navodi da se stabla u drvoredu mogu prepustiti slobodnom rastu i razvoju ili oblikovati u određenu formu ili veličinu. U urbanim prostorima se često mora intervenirati orezivanjem (uklanjanjem) pojedinih dijelova |