DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2023 str. 101     <-- 101 -->        PDF

Sjećanje na Željka Mikića, dipl. ing. šum. (1961.–2023.)
Tihomir Pejnović
Napustio nas je naš kolega i priljatelj Željko Mikić, dugogodišnji upravitelj šumarije Hrvatska Dubica. Vijest o smrti 23. siječnja 2023. godine sve nas je iznenadila i rastužila, jer je otišao dobar, častan i pošten čovjek, šumar koji je istinski volio šumu.
Željko Mikić rođen je 4. rujna 1961. u Bosanskoj Dubici od majke Ankice i oca Juraja. Osnovnu školu završio je u Hrvatskoj Dubici, a zatim gimnaziju u Bosanskoj Dubici, gdje maturira 1980. godine. Potom odlazi na odsluženje vojnog roka. Po povratku nastavlja školovanje na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirao 23. lipnja 1986. i stekao zvanje dipl. ing. šumarstva.
Kao mladi šumarski stručnjak zapošljava se u RO Šipad-Kozara, u Bosanskoj Dubici, gdje od pripravnika napreduje do rukovodećih funkcija. Tu ga zatiču turbulentna vremena puna previranja i neizvjesnosti, koja se ubrzo pretvaraju u ratni sukob, kada će sa svojom obitelji i ostalim sumještanima iz Hrvatske Dubice i Pounja biti prognan i prisiljen napustiti svoj dom. Ne dvojeći ni trenutka, od ­samog početka aktivno se uključuje u obranu Republike Hrvatske.
Tijekom Domovinskog rata obnašao je razne odgovorne dužnosti, među kojima je potrebno istaknuti dužnost zapovjednika 3. bojne, Domobranske pukovnije Sunja. Po činu poručnik, za svoj doprinos obrani domovine je više puta pohvaljivan, a odlikovan je Redom hrvatskog pletera. Nositelj je Spomenice domovinskog rata i medalje Oluja 95. Bio je član Udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata Hrvatskih šuma, ogranak Sisak. Odmah nakon Oluje vraća se u Hrvatsku Dubicu i obnavlja svoj obiteljski dom, a 4. ožujka 1996. godine zapošljava se u Hrvatskim šumama, UŠP Sisak u Šumariji Hrvatska Kostajnica na radnom mjestu revirnika.
Kolega Mikić bio je aktivan u društveno-političkom životu svoga kraja, pa od 1. lipnja 1997. do 31. svibnja 2002. godine obnaša funkciju načelnika općine Hrvatska Dubica. U ratom poharanom Pounju suočava se s brojnim teškoćama koje uspješno rješava, ali zov šume prevladava te se po isteku petogodišnjeg mandata vraća u Hrvatske šume, gdje od 1. studenoga 2002. postaje upravitelj šumarije Hrvatska Dubica i na tom radnom mjestu ostaje sve do kraja svog prerano prekinutog života. Željko Mikić bio je stručan, odgovoran i ozbiljan, vojnički strog na svom radnom mjestu, te ga mnogi poznaju po čvrstim stavovima i uvjerenjima, što ga je okarakteriziralo kao šumara s kojim nema puno rasprave. Ali s druge strane prihvaćao je argumentiranu raspravu i uvijek bi znao pronaći rješenje za svaki problem pred kojim se našao i izvršio bi svaki postavljeni radni zadatak.
Šumar, predan šumarstvu, zabrinut za šumu, surađivao je s predstavnicima šumarskih znanstvenih institucija na pronalaženju odgovora na aktualne procese koji se odvijaju u prirodi, poglavito u svjetlu klimatskih promjena i njenih posljedica.
Bio je obiteljski čovjek koji je sa svojom suprugom Josipom, koja je također zaposlenica Hrvatskih šuma, podigao troje sada već odrasle djece (sina Luku, te kćeri Vedranu i Martinu), a čitavo to vrijeme u Hrvatskoj Dubici bili su uzorna obitelj na čelu koje je bio njihov otac Željko, a odnedavno je postao i ponosni djed.
Kao član Hrvatskog šumarskog društva, ogranak Sisak bio je aktivni sudionik većine događanja, a u nekoliko mandata imao je razne funkcije u upravnim tijelima društva.