DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2023 str. 36     <-- 36 -->        PDF

sastojinske (različit omjer smjese vrsta) te gospodarske prilike (ciljana dimenzija zrelosti odvojeno po vrstama drveća). Nažalost nije se dosljedno primjenjivala kako ju je autor postavio, čime su djelom izgubljene njene prednosti (Klepac 1995, Čavlović i dr. 2006, Čavlović i dr. 202b.) i izgubljeno značajno vrijeme. Ovdje je važno napomenuti da se prema teoretskom modelu određuje i planira ukupan iznos sječa, dok se raspodjela po debljinskim razredima i vrstama drveća radi na temelju uvida u strukturu sastojine. Osim toga provoditelji gospodarenja slobodno raspoređuju etat po prostoru sastojine, distribuciji prsnih promjera stabala i vrstama drveća u okviru propisa planiranog za prosječan hektar sastojine. Time je osigurana prikladna prilagodljivost gospodarenja stvarnom prostorno-vremenskom i strukturnom stanju svakog dijela šume. Tijekom posljednjih desetljeća intenzivnije se obnavljaju listače ponajprije obična bukva (Čavlović i dr. 2012.). Postojeće teoretske modele potrebno je stalno preispitivati te prilagoditi trendovima povećanja udjela listača u strukturi sastojine, a što je barem dijelom posljedica izmjena u staništu. S obzirom na strukturu šuma Hrvatske prema vrstama drveća (Čavlović 2010.), potrebno je zadržati običnu jelu sa značajnim udjelom (iznad 50 %) na staništu na kojemu je to moguće. Rezultati projekcija razvoja ukazuju na vrlo dugo vrijeme (i više od 100 godina) da se pokrenu procesi regeneracije i uspostavi preborna struktura (Čavlović i dr. 2021b.). Stoga buduće napore u gospodarenju, tj. određivanju iznosa i provedbi prebornih sječa treba usmjeriti prema poticanju regeneracije obične jele te formiranju strukturnih odnosa u sastojinama koji će to omogućiti. Sve to pod uvjetom da ne dođe do daljnjeg narušavanja obilježja staništa, ponajprije šumskog tla.
Simulacija sječe napravljena je stablimično u skladu s dosadašnjom praksom. Slično se predlaže za cijelo dinarsko područje (Bončina 2011.). Za bukovo-jelove šume na kvalitetnijem staništu Hrvatskoj stablimična sječa nije najbolja opcija. U analiziranim simulacijama gospodarenja obilježenog stablimičnom sječom, regeneracija obične jele bila je nedovoljna, a što je u skladu s iskustvima iz dosadašnjeg realnog gospodarenja. Grupimično otvaranje sastojina i formiranje grupimične strukture te iskorištavanje prednosti takvog oblika gospodarenja (O’Hara i dr. 2007.) čini se optimalnim te bi dugoročno omogućilo bolju obnovu obične jele. Samo za šume na najtežem staništu (izrazit nagib i kamenitost) stablimična sječa ima prednost. U tom kontekstu ne treba izostaviti ni mogućnost raznodobnog načina gospodarenja u okviru privatnih šuma kao ni jednodobno gospodarenje bukovo-jelovim šumama u najboljim stanišnim uvjetima (silikatna geološka podloga). Naravno to uključuje sastojine malih površina te duga pomladna razdoblja (40 godina) te oplodne sječe s više od 5 sjekova. Također mogla bi se preispitati održivost i potreba jedinstvene ophodnjice (10 godina) za sve stanišne i gospodarske uvjete. Jasno uz ophodnjicu je vezan intenzitet gospodarenja – što je ona kraća gospodarenje je intenzivnije, a na panju u šumi iste površine veća je drvna zaliha.
U okolnostima izmijenjenih stanišnih okolnosti ko npr. klimatskih promjena i emisije štetnih tvari te posljedično sve manjoj vitalnosti postojećih stabala obične jele, formiranje stabilnih prebornih jelovih šuma nove generacije bit će još zahtjevnije. Primjenom opisanog modela gospodarenja koji je propisan moguće je objediniti prednosti klasične škole i suvremenog adaptivnog pristupa gospodarenju. S obzirom da slični problemi s regeneracijom obične jele i nastavno problemima u gospodarenju postoje na mnogim područjima u Europi (Larsen 1986, Ell i Luhmann 1996, Bončina i dr. 2003, Korpel 1985.) slični modeli mogu se primijeniti i izvan Hrvatske. U tom smjeru planira se nastaviti istraživanja simulacijom razvoja virtualno generiranih struktura kao optimalnih predstavnika prebornih šuma različitih vlasnika (povijesti gospodarenja) i stanišnih obilježja.
ZAKLJUČAK
CONCLUSION
U radu je istražena primijenjivost različitih modela prebornog gospodarenja predstavljenih načinom određivanja intenziteta preborne sječe. Kao optimalni izdvojili su se modeli utemeljeni na volumnom prirastu. Postojeći model gospodarenja utemeljen na realnom prirastu uz korekciju obrastom dugoročno je prihvatljiv, no nije najednostavniji za primjenu u praksi. Iznimno je važno uspostaviti sjekorede u prebornoj šumi i strikno ih provoditi. Kod izračuna intenziteta sječa po sastojinama potrebno je zalihu projicirati u stanje neposredno prije sječe za svaku sastojinu i tako računati obrast po drvnoj zalihi kao faktor korekcije odnosa prirast-etat. Što preciznije određivanje prirasta sastojine je ključno, a što nije jednostavno u mješovitim sastojinama. Iznimno je važno dosljedno primjenjivati propisani model do namanjeg detalja, pa i određivanja postotka prirasta s obzirom da je kao i svaki postotak iznimno podložan svojoj bazi.
Postojeći model uključuje mogućnost izrade prilagodljivih teoretskih modela, a provoditeljima gospodarenja omogućava veliku slobodu kroz raspodjelu etata po debljnskim razredima i vrstama drveća te određeno odstupanje od propisanog etata na razini vrste drveća. Prilagodljivost modela gospodarenja posebno je važno u okolnostima značajnih i ubrzanih izmijena u staništu. U tom kontekstu zaseban problem predstavlja narušavanje planiranog gospodarenja uslijed enormne pojave slučajnih prihoda uslijed elementarnih i drugih nepogoda.
Rezultati ukazuju da je vrlo teško iznaći dugoročno primijeniv univerzalni model. Godinama primijenjivani niski intenziteti sječa (do 15 %) formirali su specifičnu strukturu koju prenaglo otvaranje (dva ili i više uzastopna intenziteta