DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2022 str. 17     <-- 17 -->        PDF

parcelizacije i nastanka površinski malih posjeda (Krajter Ostoić i dr., 2015; Žunić, 2018). Stoga bi reguliranje nasljednog prava bilo poželjna mjera u cilju ograničavanja dodatne parcelizacije odnosno smanjenja površine šumoposjeda, za što svakako mora postojati politička odluka, kao u primjerima Finske i Austrije (Suuriniemi i dr., 2012; Schmithüsen i Hirsch, 2010).
Uloga državnih institucija u povećanju zainteresiranosti šumoposjednika za prodaju može biti kroz poticanje šumoposjednika s malim i raštrkanim posjedima za njihovu prodaju. Pri tome predlažemo primjenu „germanskog koncepta vlasništva“ koji se temelji na tvrdnji da nema prava bez obveza (Depenheuer, 2000, prema Schurru, 2006). Mjere oporezivanja i penaliziranje negospodarenja šumoposjedom te subvencioniranje troškova rješavanja vlasničko-pravnog statusa, ali i samog prihoda od prodaje, također su mogući pravci djelovanja. Međutim uspjeh mjera nametnutih od strane regulatora gospodarenja šumama ovisan je o širem sagledavanju dugoročne socijalne i pravne sigurnosti u društvu. Buduće okrupnjavanje šumoposjeda (i očekivano bolje gospodarenje njima) ovisi o jačanju socijalne i pravne sigurnosti te uspostavi ažuriranog vlasničkog stanja koje moraju pratiti mjere šumarske politike. Bitan preduvjet za to je usklađivanje vlasničkih knjiga i stvarnog stanja (katastra) zemljišta na razini cijele države. Neke od specifičnih mjera koje bi se mogle poduzeti/propisati jesu: isplata dodatka na mirovinu šumovlasnicima koji su spremni prodati ili otpisati svoju šumu, s obzirom da umirovljenici čine značajan udjel (39,8%) šumoposjednika u Hrvatskoj s pretežno malim mirovinama, ili naprotiv uvođenje poreza na šumu i šumsko zemljište u slučajevima izostanka aktivnog gospodarenja šumama. Sličan utjecaj na šumoposjednike moguć je i posredno kroz penaliziranje pojave šumskih štetnika, korovskih vrsta, alohtonih vrsta i slično.
Otežavajuća okolnost povećanju zainteresiranosti za kupnju čestica pod šumom i aktivno gospodarenje šumom očituje se u sve većim ograničenjima vezano za zaštitu prirode (npr. Natura 2000 područja), na što predstavnici šumoposjednika opetovano ukazuju. Upravo zbog ograničenja iz propisa o zaštiti prirode, neki od šumoposjednika „boje se“ gospodariti svojom šumom (Schurr, 2008), a slično se može očekivati i u Hrvatskoj s obzirom da je većina površine šuma pod nekim oblikom zaštite. Slaba zainteresiranost za gospodarenje šumom, a time i kupnju šuma u RH razumljiva je također zbog niske razine imovinskih prava šumoposjednika u RH u usporedbi s drugim europskim državama (Nichiforel i dr., 2018). U prilog okrupnjavanju šumoposjeda ne ide ni najavljena politika ograničavanja količine etata (sječivog volumena) vezano za emisije ugljičnog dioksida. Posebno je to važno za sitne, privatne šumosposjede koji većinu posječenog drva plasiraju kao biomasu ili ogrjevno drvo što će se posebno destimulirati. Uz izvjestan nestanak tržišta za tradicionalne proizvode privatnih šumoposjeda (npr. ogrjevno drvo) već sad je potrebno poticati preorijentaciju šumoposjednika na nedrvne šumske proizvode. Pri tome regulator mora predvidjeti obeštećenja šumoposjednika za izostalo gospodarenja šumama i njima prepustiti lovno gospodarenje, regulirati branje gljiva, šumskih plodova i ostalih nedrvnih proizvoda te osigurati naknadu za općekorisne funkcije šuma.
Iz svega navedenog vidljivo je da značajan dio šumoposjednika neće moći samostalno pratiti sve izazove koje ih očekuju u budućem gospodarenju svojim često premalim šumoposjedom, stoga je iznimno važno jačati ulogu javnog servisa u vidu državne agencije za šume u RH. Agencija za šume mora postati nositelj: a) prikupljanja, čuvanja i korištenja svih podataka o šumama, b) koordinator donošenja svih pravnih i drugih dokumenata o šumama, c) donositelj planova gospodarenja šumama na svim razinama, d) jamac dosljedne provedbe prihvaćenih planova gospodarenja. Samo uspostava javnog servisa koji ima navedena obilježja te bi bio nadležan za sve šume (uključujući i privatne), uz sveukupnu socijalnu i pravnu sigurnost u društvu, omogućava daljnji razvoj gospodarenja privatnim šumama, u čemu je značajan čimbenik mogućnost njihova okrupnjavanja.
ZAKLJUČAK
CONCLUSION
U Republici Hrvatskoj prevladavaju mali šumoposjedi veličine do 1 ha, a svega 0,28% šumoposjednika ima posjed veći od 10 ha. Ako za granicu smislenog gospodarenja šumoposjedom podrazumijevamo površinu posjeda od 10 ha vidljivo je da veličina šumoposjeda predstavlja ograničavajući čimbenik daljnjeg razvoja privatnog šumarstva u Hrvatskoj. Prema tome okrupnjavanje šumoposjeda i smanjenje broja šumoposjednika nameće se kao temeljni cilj daljnje politike reguliranja privatnog šumarstva. Povećati posjed moguće je kupnjom susjednih ili ne-susjednih čestica, a povećati suvislost šumoposjeda i zamjenom čestica. Paralelno trebaju postojati šumoposjednici voljni odustati od svog posjeda odnosno prodati šumu u korist onih koji žele okrupniti šumoposjed.
Prema rezultatima tipičan šumoposjednik zainteresiran za okrupnjavanje šumoposjeda je mlađi obrazovaniji muškarac iz središnje Hrvatske, koju je svoju šumu stekao kupnjom i već je aktivan u gospodarenju šumama bilo kroz članstvo u udrugama bilo kroz savjetodavne aktivnosti Ministarstva poljoprivrede. Za kupnju su zainteresiraniji nezaposleni i samozaposleni, čime vide mogućnost samozapošljavanja i povećanja prihoda. Značajan broj šumoposjednika je potpuno neaktivan i nisu zainteresirani za promjenu statusa svog šumoposjeda. Među neaktivnim, starijim, manje obrazovanim šumoposjednicima s manjom površinom