DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2021 str. 83     <-- 83 -->        PDF

Crnokrila prutka (Tringa ochropus L.)
Krunoslav Arač
Pripada porodici Scolopacidae u koju su svrstani rodovi: pozviždači, muljače, žalari, šljuke i prutke čija su zajednička obilježja dugi kljun, vrat i noge u odnosu na tijelo. Crnokrila prutka naraste u dužinu 21- 24 cm s rasponom krila 40 - 46 cm, te ima 70 - 90 g težine. Spolovi su slični. Karakteristično je kontrasno obojeno perje koje je na gornjim dijelovima tijela tamno, dok su trbušni dijelovi bijeli. Zatiljak, plašt, leđa i krila su crnkasti sa sitnim bijelim pjegama. Glava, vrat i prsa isto su crnkasti sa bijelim prugama. Na glavi, od baze kljuna do očiju izražena je crna pruga i oči crne boje. Trbuh, bokovi i trtica su bijeli. Rep je uzak, bijel s tri poprečne crne polukružne pruge. Noge su tamno zelene i u letu neznatno strše iza repa. Kljun je taman, dug oko 40 mm, tanak i ravan, prilagođen prehrani sa sitnim beskralježnjacima (vodenim insektima, njihovim ličinkama, mekušcima, člankonošcima...). Hranu pronalazi gacajući u plitkoj vodi i uz obalu. Vrlo je oprezna i plaha, a kada se uplaši naglo polijeće uvis uz prodorno zvonko glasanje. Gnijezdi na širokom području subartičke sjeverne Europe, od Skandinavije uz Baltičko more do istočnog Sibira. Vezana je za područja vlažnih crnogoričnih šuma smreka i borova u kojima ima tresetišta i močvarnih dijelova. Gnijezda ne gradi već jaja polaže u napuštena gnijezda drugih ptica na drveću (uglavnom golubova i drozdova). Gnijezdi od travnja do srpnja jedan puta godišnje. Nese 2- 4 svijetlih krem jaja s tamnim pjegama koje su gušće na donjem proširenom dijelu, veličine oko 32 x 42 mm. Na jajima sjedi mužjak i ženka oko tri tjedna, a mladunce hrane oko mjesec dana.
U Hrvatskoj je redovito prisutna tijekom seobe i zimovanja, a dolazi u manjim grupama ili pojedinačno. Pojedinačne jedinke mogu se susresti cijele godine, gniježđenje nije još utvrđeno iako ova vrsta širi svoj areal prema jugu (Kralj 1997). Poslijegnijezdeća selidba počinje krajem lipnja i traje do rujna, a proljetna selidba traje od ožujka do svibnja. Malobrojne jedinke prezimljuju na području gniježđenja, a za blagih zima čak i u Skandinaviji. Redovito zimuje u južnoj Europi, sjevernoj i tropskoj Africi, te u južnim dijelovima Azije.
Crnokrila prutka je strogo zaštićena svojta u Republici Hrvatskoj.
Zapisi iz hrvatskih šuma - O šumi Repaš
Radovan Kranjčev
Imao sam nekoliko prigoda sastati se sa nekadašnjim starim stanovnicima koprivničko-đurđevačkog hrvatskog Prekodravlja i rubnih dijelova poznate i velike šume Repaš u kojoj prevladavaju hrast lužnjak i obični grab. Kao što je poznato, s više od 4.500 ha to je jedna od najvećih i gospodarski najznačajnijih nizinskih šuma te vrste u Hrvatskoj.

ŠUMARSKI LIST 1-2/2021 str. 84     <-- 84 -->        PDF

Još živući stanovnici tih prekodravskih naselja i njihovih zaselaka, od kojih su do danas ostali jedino njihovi izvorni toponimi (kao naselje Bukevje), otkrivaju mi niz osobno zanimljivih spoznaja koje su se odnosile na pojedine pojave, događaje i na različite biljne i životinjske vrste.
Tako, primjerice, iz tih razgovora saznajem o tome da su novouspostavljene vlasti nakon završetka Prvog svjetskog rata očistile, posjekle sav šumski pokrov uz granicu s Mađarskom, što je obuhvatilo i današnji dio neznatno izdignute šume pod nazivom Telek. Ističem taj podatak zbog toga jer je tamo i tada rasla sastojina nizinske bukve, koja i danas predstavlja osobiti biljno-geografski i fitocenološki fenomen u Hrvatskoj. Naime, i danas se na tom lokalitetu njeguje, čuva i tako održava manja sastojina te iste bukve koja prema tomu ne može biti starija od stotinjak godina.
Iz pripovijedanja starih stanovnika ovoga kraja saznajem iz prve ruke i to kako je ovdje nekad bilo mnogo više vode, mnogo više „starih Drava“, zamuljenih manjih ili većih depresija, mnogo više jezeraca i bara, mnogo više plavljenja i katastrofičnih poplava, od kojih su ostajale pošteđene samo neznatno više „grede“. Tako, primjerice, o tome govore toponimi Ciganfiz, Bukevje, Futvajda (kod Ždale), Šukalovo, Mala i Velika rakita, Nadoštovo te Vilinsko jezero s obiljem cvatućeg bilja i s mnogo životinja. Već i ovi toponimi svojom etimologijom ukazuju na tijesnu povezanost čovjeka i ostaloga živog svijeta koji ga je okruživao. Uz sve ovo bio je i poznati pojam „živo blato“ kao razmjerno velika vodena površina u kojoj je propadala i ugibala stoka koja bi u njega zapala, i koja danas zbog generalnog pada razine podzemnih voda više ne postoji. To snižavanje razine podzemnih voda koje ovdje ističem, vjerojatno je i jedan od značajnih faktora sušenja hrastovih sastojina na ovim staništima kao nezaustavljiv proces zamijećen posebice u posljednjih četrdesetak godina.
U blizini zaštićene bare Čambine rasla je do prije 50 godina jedna velika, divovska divlja trešnja, čije deblo je moglo obuhvatiti tek petero ljudi. Bila je viša od svih okolnih šumskih stabala. Svojim je plodovima hranila mnogo žitelja šume, ali i mnogo djece i odraslih. Slično je bilo i sa stablima divljih jabuka i krušaka od kojih i danas neka rastu na ovim staništima. Tu posebice veliku divlju trešnju kupili su neki strani trgovci jer je obilovala drvetom vrijednim u stolarstvu. Čak su i iz tla povadili njezino debelo korijenje koje se koristilo za izradu drvenih dijelova pušaka.
U tom pogledu posebnu prirodnu zanimljivost danas predstavlja u Repašu skoro čista sastojina gloga, posebno u proljeće u vrijeme cvjetanja ili u jesen prilikom zrenja plodova.
Lirsko kazivanje i lijep spomen na nekadašnje ljude i biljke kao njihove pratitelje, odnosi se i na košutu, danas zaštićenu biljku običnu kockavicu ili košuticu ili košutovinu (Fritillaria meleagris L.). Kad bi se mladić zagledao u neku djevojku, otišao bi s njom u šumu i pomno tražio košutu koju bi poklonio djevojci kao znak ljubavi. I danas u ovoj šumi na nekim staništima raste ova ugledna biljka.
Uz vodene površine bilo je mnogo bizamskih štakora ili ondatri (Ondatra zibethicus (Link, 1795.). Mnogo su ih lovili zbog njihovog krzna. Bilo je i mnogo kuna, posebice kuna bjelica, ježeva te mnoštvo jazavaca. U šumi je bilo puno zmija, među njima i riđovki, od kojih su nerijetko stradali konji.
Svinje, konji, goveda i kokoši hranili su se u šumi i po njezinim rubnim dijelovima. Čuvali su ih seoski pastiri, kanasi, koji su uvijek nosili dugi bič i njima pucali na određeni način koji je prepoznavala pojedina stoka.
Zanimljiv podatak odnosi se posebice na svinje. Kada bi se oprasile krmače, odvodile bi se na posebna vlažna i

ŠUMARSKI LIST 1-2/2021 str. 85     <-- 85 -->        PDF

močvarna mjesta na Šukalovu i Rakiti, gdje bi po cijele dane tražile i hranile se ribama piškorima ili čikovima (Misgurnus fossilis L.), kojih je tada bilo mnogo.
Među najzanimljivije događaje ovdje ubrajam za mene vrijedno svjedočenje o nekadašnjim ogromnim stablima brijestova (Ulmus campestris L.), posebno onim najstarijim, starim i preko sto godina. Naime, ljudi su jako dobro poznavali mjesta, „brestike“, gdje su rasla ova velika stabla visoke i guste krošnje. Ne samo da su dobro znali gdje rastu, nego su ih smatrali gotovo svetim stablima jer su vjerovali kako im tekućina koja bi se cijedila iz njih može mnogo pomoći u održavanju njihovog zdravlja. Takvi brijestovi predstavljali su im i veliku radost, pa su u njihovim životima zauzimali posebno mjesto.
U tom smislu nekadašnja stanovnica naselja Ciganfiz, baka Lj. C. koja je osobito voljela prirodu svog zavičaja, pripovijeda mi o brijestovima Repaša i „čepovkama“:
„ Kad bi muškarci pronašli stara brestova stabla, svrdlom bi načinili rupu s njegove južne strane i u tu rupu utakli bi pipu kojom bi se moglo zaustaviti, odnosno omogućiti istjecanje soka, odnosno „vode iz čepovke“. Brestova stara debla u velikoj mjeri izlučivala bi svoje sokove iz tako načinjenih rupa. Te vode je bilo toliko da se odmah mogla puniti boca za bocom pa nije bila rijetkost da se iz nekih starih stabala, koja su obično imala neku „kvrgu“ u donjem dijelu, ljeti moglo iscijediti u vrlo kratkom vremenu i do 50 litara tekućine. Ljudi bi došli svaki k „svojim“ brijestovima, sjedili bi ljeti pored stabala, odmarali i pili tu vodu i kao tekućinu koja gasi žeđ.
Rupa bi se bušila na visina od oko 100-150 cm visoko od tla. Pred zimu bi se pipa vadila iz svog ležišta a rupa bi se brtvila drvenim čepom obloženim suhim ali navlaženim listovima rogoza, upravo onako kako su se brtvile pune vinske bačve. Na proljeće bi se cijeli postupak takvih „čepovki“ ponavljao, i tako iz godine u godinu. Po tu vrijednu i ljekovitu tekućinu dolazili bi i ljudi pješice izdaleka, primjerice iz Đurđevca, Virja ili Novigrada. Nosili bi je kući na leđima u putrama – velikim keramičkim i tvrdo pečenim posudama koje bi pričvrstili odgovarajućim remenjem“.
Svima je poznata sudbina brijesta u današnje vrijeme. Posljednje ostatke nalazio sam prije 40-50 godina u okolici naselja Đelekovec, a još razmjerno mnogo živućih prastarih i divovskih stabala znam iz dunavskih vrbovo-topolovih prašumskih sastojina u široj okolici Kopačkog rita. Starih stabala brijesta u Repašu već odavno više nema. Ostalo je do danas jedino suho brestovo deblo, u stvari samo dio debla, koje podsjeća svojim dimenzijama na te nekadašnje šumske divove.
I dalje teče pripovijest moje bake:
„Po starim deblima tih brijestova rasle bi gljive brestovače ili pasterice (mađ.) čiji su klobuci bili „veliki kao šeširi“ i mnogo ih je moglo biti na jednom stablu (Pleurotus sapidus Schulzer). Kad bi brijest usahnuo, iz njegovog panja rasle bi opet druge gljive „brestovače“. I jedne i druge ljudi su redovito brali, često ih nosili u velikim vrećama, kroz cijelu godinu, i uživali ih kao vrijednu namirnicu. U Repašu je raslo i obilje ostalih vrsta gljiva.
Na nekoliko mjesta u Repašu bilo je „kleke“, obične borovice, (Juniperus communis L.). Ljudi su njezine grmove posebno cijenili, iz više razloga. Bobe su joj obilato koristili za pripremu čaja, a velike dijelove biljke redovito bi poslužile kao „Božje drvce“, odnosno božićno drvce koje se u to vrijeme moglo naći u svačijoj kući.“
Danas, kao što znamo, borovica je ostala u tom području tek u tragovima i njezine stare sastojine nekad nazočne u području naselja Bukevja, ali i Gabajeve Grede uz desnu obalu Drave, nisu se uspjele sačuvati od devastacije, ali sačuvali su ih Mađari na sličnim staništima uz lijevu dravsku obalu.
Ljudi i šuma, i priroda u najširem smislu riječi, živjeli su u tijesnoj povezanosti i ovisnosti, suživotu. S ovih nekoliko sličica iz ne tako davne prošlosti stvara se potpunija slika tog šumskog prostora koja pomaže bolje shvatiti i razumjeti njegovu prošlost i njegovo sadašnje stanje.