DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2020 str. 59     <-- 59 -->        PDF

da unapređenje poljoprivredne proizvodnje i njene profitabilnosti trebaju biti prilika za manje razvijene države da pravilnim ulaganjem u poljoprivredu i praktičnom primjenom multidisciplinarnog znanja iz područja poljoprivrede, šumarstva i zaštite životne sredine, postignu sinergijski efekt i smanje zaostatak u ekonomskom razvoju. Sinergijski efekt u navedenom smislu podrazumijeva da se pravilnim kombiniranjem znanja iz područja poljoprivrede, šumarstva i zaštite životne sredine, postignu veće koristi za jedno društvo nego što bi se to postiglo primjenom pojedinačnih znanja.
Sinergijski efekt ekspertnih znanja rezultira održivim razvojem, koji prema Ujedinjenim Narodima predstavlja pravo sadašnje generacije na razvoj bez ugrožavanja tog prava budućim generacijama. Prema (Pearce i sur., 1990), s ekonomskog gledišta održivi razvoj se definira na sljedeći način: „Razvoj strategije za upravljanje imovinom, prirodnim i ljudskim resursima, kao i financijskom i fizičkom imovinom za dugoročno uvećanje bogatstva zajednice. Održivi razvoj kao cilj odbacuje politike i prakse koje podržavaju održavanje tekućeg standarda života, zasnovane na iscrpljivanju produktivne baze, uključujući prirodne resurse i ostavljajući budućim generacijama siromašniju perspektivu i veće rizike od sadašnjih“. Ukoliko se navedena ekonomska definicija prihvati kao polazna osnova i primijeni na poljoprivredno zemljište kao resurs, onda neposredno slijedi da su neprihvatljive sve strategije koje za posljedicu imaju iscrpljivanje produktivne baze i ostavljaju budućim generacijama siromašniju perspektivu. Sa stajališta ove polazne pretpostavke neposredno slijedi da se svaka strategija i svaki konkretni projekt koji utječe na određene prirodne resurse mora ocijeniti s aspekta procijenjenih utjecaja na produktivnu bazu, odnosno na njeno stanje u kome će se ona naći nakon primjene strategije. Aspstraktno promatrano, može se s visokom razinom sigurnosti zaključiti da će zemljište kao resurs biti u većoj mjeri devastirano ako se ne izvrši njegova odgovarajuća zaštita, odnosno da će zemljište bez poljozaštitnih šumskih pojaseva, biti izloženo većem iscrpljivanju nego uz njih. Načelo održivog razvoja sugerira da se moraju uzeti u obzir svi čimbenici utjecaja na promatrani prirodni resurs i da se korištenje tog resursa mora razmatrati iz različitih perspektiva. U ovom radu krenulo se od pretpostavke da samo uz adekvatnu kombinaciju ekspertskih znanja iz područja šumarstva, poljoprivrede i zaštite životne sredine, postoji mogućnost ostvarivanja ciljeva održivog razvoja u području poljoprivrede.
Komasacijom i arondacijom poljoprivrednih parcela, male površine pod sustavima za navodnjavanje, izmijenjena struktura sjetve, kao i višegodišnje ekstremno sušni periodi, samo su neki od čimbenika koji ukazuju da je potencijalna ugroženost Vojvodine eolskom erozijom zaista velika, a da uz eventualnu realizaciju prognoziranih klimatskih promjena može još više doći do izražaja (Letić i Savić, 2006).
Istraživanja u Europi pokazuju da eolska erozija ugrožava oko 42.000.000 hektara poljoprivrednog zemljišta (Letić i Savić, 2006).
Najbolja zaštita poljoprivrednog zemljišta od eolske erozije je podizanje poljozaštitnih šumskih pojaseva, koji bi s obzirom na nisku šumovitost Vojvodine, osim značajne uloge u poboljšanju poljoprivredne proizvodnje, imali i veliko značenje i za održivost društvene zajednice uopće.
Polјozaštitni šumski pojasevi postavljaju se planski, u vidu mreže koja pokriva dio teritorija, s općim ciljem djelovanja na vjetar u tolikoj mjeri da modificiraju njegovo djelovanje prema posebnim zahtjevima. Na parcelama koje se koriste za poljoprivrednu proizvodnju, njihovo djelovanje je usmjereno na stabilnost prinosa kultura u međuprostoru. To su, dakle, linijski objekti koji se sastoje od jednog ili više redova drveća i grmlja i predstavljaju barijeru vjetru. Postavljaju se uspravno ili što uspravnije na smjer dominantnog vjetra i to najčešće u dva smjera (tako nastaju glavni i sporedni pojasevi), jer samo u tom slučaju pokazuju optimalno djelovanje na redukciju brzine vjetra (Lukić, 2005).
Šumski polјozaštitni pojasevi kao biološki oblik borbe protiv eolske erozije i neproduktivnog isparavanja, već drugi niz godina postoje u raznim dijelovima svijeta (Dožić, 2006).
Kada se govori o poljozaštitnim šumskim pojasevima, posebno je važno odabrati vrstu drveća koje brzo raste i koje će u najkraćem roku imati funkciju zbog koje se i sadi. Važnost postojanja pojedinih vrsta drveta u posavskim nizinskim šumama zbog brzine rasta i kratke ophodnje, naglašena je u radu (Drvodelić i Oršanić, 2016), što bi svakako trebalo iskoristiti i kod podizanja poljozaštitnih šumskih pojaseva.
Kod projektiranja polјozaštitnih šumskih pojaseva, velik problem (ponekad čak i nepremostivu prepreku) predstavlja osiguranje zemljišta za realizaciju projekata. Najjednostavnije rješenje je realizacija ovakvih projekata kroz postupke komasacije. Naime, u postupku komasacije se obavezno izrađuje projekt putne i kanalske mreže (veoma često samo putne mreže, a naziva se projekt putne i kanalske mreže), gdje se zemljište za njihovu izgradnju osigurava iz fonda zemljišta za zajedničke potrebe, koje se proporcionalno uzima od svakog sudionika komasacije. S obzirom da se ovaj projekt izrađuje s ciljem formiranja pravilnih zemljišnih površina i okrupnjavanja parcela, jasno je da bi se i projekti poljozaštitnih šumskih pojaseva morali izrađivati paralelno s njima. Razmotri li se praksa realizacije komasacijskih projekata u Republici Srbiji (893 realizirana projekta komasacije), dolazi se do zaključka da do 2011. godine, niti u jednom komasacijskom projektu nisu razmatrani poljozaštitni šumski pojasevi. Ova činjenica ukazuje na to da je propuštena prilika za optimalnim uređenjem terena i poljoprivrednog zemljišta, uz jednostavno osiguranje zemljišnih površina za zajedničke namjene.