DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/2020 str. 111 <-- 111 --> PDF |
Ante Stanković, dipl. ing. šum. (1940. – 2020.) Gabrijel Horvat Zauvijek nas je napustio naš kolega šumar i prijatelj Ante Stanković. Ante je rođen 8. ožujka 1940. godine u skromnoj katoličkoj poljodjelskoj obitelji u mjestu Koteze, općina Vrgorac, od oca Petra i majke Ive. Vrlo rano, u ratnom vihoru ostao je bez oca, što ga je obilježilo za cijeli život. Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Po njegovu sjećanju to su bile teške godine, u skromnom životu punom rada u tvrdom kamenu i škrtoj zemlji te puno izazova i odricanja, ali i ponosa u preživljavanju. Zbog ranog gubitka oca brzo je morao postati pomoć i oslonac majci, što ga je rano formiralo kao radnu, svjesnu i odgovornu osobe. Povezanost s rodnom grudom ostala je duboko u njemu do kraja života, na koju se često rado i fizički vraćao. Osnovnu školu je završio 1954. godine u Vrgorcu. U teškim godinama poraća više se puta pokušava zaposliti, jer nema mogućnosti nastaviti školovanje. Prvo radno mjesto dobiva u Građevinskom poduzeću Imotski, gdje radi u vremenu od 6. 9. 1957. do 15. 3. 1958. godine, odnosno nakon toga u Narodnom odboru Općine Vrgorac, gdje radi od 27. 4 -1. 9. 1959. godine. Zbog svega navedenog srednju školu je upisao s odmakom. Život i rad s prirodom i u prirodi, kao i ljubav prema živom svijetu odredio mu je i odabir životnog zanimanja. Upisao je srednju šumarsku školu u Splitu. Po završetku srednje škole odlazi na studij šumarstva u Zagreb. Diplomirao je 24. 2. 1970. godine. Prvi posao u šumarstvu dobiva u Š.G. Bjelovar, gdje obavlja pripravnički staž. Po završenom pripravničkom stažu nastavlja službovati u Šumariji Križevci i Šumariji Sirač, sve skupa u vremenu od 20. 4. 1970. do 1. 6. 1972. godine. U tim sredinama se potvrđuje kao savjesni i stručni šumar, ali i vrlo komunikativni i željan učenja. U potrazi za životnom srećom i profesionalnim napretkom 1972. godine napušta šumarstvo i prelazi u drvnu industriju, budući u šumarstvo ovoga kraja tada nije bilo slobodnih mjesta. Zapošljava se u Tvornici pokućstva Mundus Varaždin, gdje radi vremenu od 2. 6.-30. 9. 1972, odnosno poslije toga u Tvornici namještaja Bor Novi Marof u vremenu od 2. 10. 1972. do 31. 12. 1974. godine. Privatnim šumama se nastavlja baviti zaposlenjem u Građevnom komunalnom poduzeću Osmi srpanj Novi Marof u vremenu od 1. 4. do 31. 12. 1975. godine. U šumarstvo se definitivno vraća 1. 1. 1976.godine zaposlenjem u Š.G. Varaždin, Šumarija Ludbreg na poslovima revirnika. U tom radu se odmah iskazuje svojom savjesnošću, radinošću, pokazuje svu svoju stručnost i predanost radu, kolegijalnost, ali i onu ljudsku komponentu optimistična, vesela, društvena i druželjubiva čovjeka spremnog saslušati, savjetovati i pomoći. Volio je život i ljude, ali je istovremeno i on bio poštovan, uvažavan, ljudi su ga rado sretali. U stručnom radu je ostavio velik trag u gospodarenju i podizanju kalničkih šuma. Osnivanjem jedinstvenog poduzeća Hrvatske šume u novostvorenoj državi prelazi na rad u Upravu šuma Koprivnicu i to danom 1. 1. 1991. godine na mjesto voditelja komercijale, na poslove koje je uvijek smatrao izazovom i na kojima se želio dodatno dokazati. Sada već prepoznatih i dokazanih vrijednosti i sposobnosti, s danom 9. 2. 1996. godine imenovan je Upraviteljem Uprave šuma Koprivnica, na kojem radnom mjestu ostaje do umirovljenja 30. 12. 2003. godine. Osim profesionalnog vodio je vrlo bogat i ispunjen život obiteljskog čovjeka, predanog supruga, oca i „dide“. Kolega Ante, zahvaljujemo Ti na svom trudu i radu, prijateljstvu i pomoći. Ostat ćeš u sjećanju kao dobar čovjek, iskren prijatelj, vesela, draga i nasmijana osoba. Ostat će u sjećanju trenuci zajedničkog rada u kojem si uvijek imponirao staloženošću, razumnim i odmjerenim postupanjima, lakoćom rješavanja problema, naprosto toplo ljudski. Pamtit će se dakako i trenuci opuštanja u druženju, pjesmi i veselju. Znao si izgarati u radu, ali i uživati u životu i to uvijek s osmijehom i gospodskim držanjem. Živio si tiho, mirno, dostojanstveno, a tako i otišao uz stihove pjesničkog barda i zemljaka Tina Ujevića: „Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem; “ Neka ti je laka ova naša gruda. |