DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 67     <-- 67 -->        PDF

145 godina šumarstva Podravine
145 year of forestry in Podravina
Zvonimir Ištvan
Sažetak
Na području Podravine i Prigorja od 1874. godine, kada su osnovane Đurđevačka i Križevačka imovna općina, postoji organizirano šumarstvo i gospodarenje najvećim nacionalnim blagom. Dakle, šumama ovoga područja sustavno se brine punih 145 godina. U radu je predstavljen povijesni prikaz zakonskih propisa vezanih za šumarstvo promatranog područja te osnivanje i djelovanje Đurđevačke imovne općine, te šumskih uprava odnosno šumarija.
Ključne riječi: zakonski propisi, Đurđevačka imovna općina, šumske uprave, šumarstvo
UVOD
INTRODUCTION
Osnivanjem Đurđevačke i Križevačke imovne općine 1874. godine započinje organizirano šumarstvo na području Podravine i Prigorja. S obzirom da su te godine diobnim odlukama Đurđevačkoj i Križevačkoj imovnoj općini dodijeljene šume i šumsko zemljište, što je omogućilo i građanskom društvu intenzivnije iskorištavanje šuma, upravo se ta godina smatra početkom organiziranog šumarstva Podravine i Prigorja. Danom predaje šuma i šumskih zemljišta u vlasništvo imovnih općina započelo je i djelovanje gospodarstvenih odbora i gospodarskih ureda, odnosno kotarskih šumarija ili šumskih uprava.
Ove godine navršava se 145 godina od tog povijesnog, za ovaj kraj vrlo značajnog događaja, ne samo na području šumarstva, već i cjelokupnog gospodarstvenog života.
POVIJEST ŠUMARSTVA PODRAVINE
HISTORIY OF FORESTRY IN PODRAVINA
Propisi vezani za šumarstvo – Forestry Related Regulations
Hrvatsko, pa tako i šumarstvo Podravine (i Prigorja) ima dugu, bogatu i uspješnu tradiciju, koja seže povijesno puno dalje od ovih 145 godina. U veljači 1765. godine vladarica i hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija odobrila je osnivanje uprave šuma Karlovačkoga generalata s prve tri šumarije (Oštarije, Krasno i Petrova Gora), što se službeno smatra početkom organiziranoga gospodarenja šumama na hrvatskim prostorima. No, vezano na već ustaljene tradicije, i u ovome radu će 1874. godina biti polazišna za šumarstvo ovoga kraja, kada su osnovane Đurđevačka i Križevačka imovna općina, koje su diobom dobile značajne površine šuma i šumskih zemljišta na upravljanje.
Prvi propisi koji se tiču šumarstva na području ovog dijela Hrvatske sežu u sredinu 18. stoljeća kada je 22. 12. 1769. godine Marija Terezija izdala prvi šumarski zakon na hrvatskom jeziku pod nazivom Šumski red. Patent „o trajnom čuvanju šuma u dobrom i naprednom stanju“ s 55 članaka, distribuiran je po cijeloj kraljevini. Zakon je izdan zbog sve većeg propadanja šuma te ga šumarska struka, kao prvi hrvatski zakon o šumama smatra i prvom stručnom hrvatskom literaturom o šumarstvu. Ovim zakonom uvedeno je i potrajno, odnosno održivo gospodarenje šumama u Hrvatskoj, koje se zadržalo do današnjih dana (Kesterčanek, 1882.).
Godine 1787. u Vojnoj krajini uvedena je kantonska uprava (zadržala se do 17. 9. 1800. godine) te novi Šumski red, po kojemu su „normalni šumski propisi sa najvišeg mjesta uzsliedili po kom su sve graničarske šume aerarsko vlastničtvo“. Radi sve većeg iskorištavanja šuma u Vojnoj

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 68     <-- 68 -->        PDF

krajini donijet je 24. 4. 1787. godine Šumski red, Schumske Uredbe Za Cesarsku Kraljevsku kraicsnicsku Schumu, Slavnoske, Varsdinske i Banalske Kraine (Golec, 2014.; Cik, 2016.) kojim su detaljnije uređeni šumski odnosi na području Vojne krajine, a po prvi puta i na području Banske krajine (Petrinja). Šumski red ima uvod i 49 odlomaka, izdan je na njemačkom jeziku, ali je preveden i na hrvatski, kako bi bio dostupan većem broju zainteresiranih strana. Njime se daju upute za plansko gospodarenje, zatim za iskorištavanje i uporabu najkvalitetnijeg drveta hrasta, odgovorno gospodarenje šumama, pošumljavanje te ostale bitne odrednice za šumarstvo poput doznake, vrijeme sječe i izvoza iz šume (Golec, 2014.). Na temelju ovoga šumskog reda, sve su šume nanovo omeđene i obilježene te podijeljene na lugarije. Nadzor nad svim šumama u Vojnoj krajini vodio je bečki Hofkriegsrath, a u Hrvatskoj se vrhovna uprava nad šumama sastojala od dva ravnateljstva šuma, i to jedno za Karlovačku krajinu i drugo za Križevačku krajinu. Kod svake pukovnije sistematizirano je mjesto obilazitelja šuma (Waldbereiter), kojemu su dodijeljena po dva jahača lugara, a za svakih 1.000 do 3.000 jutara/rali šuma po jedan lugar ili čuvar šuma. Ova reorganizacija bila je temeljena isključivo na vojnom načelu, jer pravih izučenih šumara praktički tada nije niti bilo (Kesterčanek, 1882.).
Dana 15. 7. 1807. godine vojno zapovjedničtvo u Zagrebu izdalo je Odredbu glede gojenja i čuvanja šuma u Krajini, odnosno županiji Belovarskoj. Tom odredbom je određeno da se obnavljanje i gradnja kuća izvodi od kamena, cigle ili pletera s nabijenom zemljom, kako bi se spriječilo krčenje šuma, s obzirom na to da je stanovništvo koristilo povlasticu dobivanja građevnog drva za kuće i gospodarske zgrade bez naknade. Upravo zbog toga je pukovnik Baron Hüller izdao naredbu prema kojoj se više niti u jednom kraju pukovnije ne dopušta obiteljima pograničnog područja oblagati zidove kuća ili gospodarskih zgrada drvetom. Šumar (lugar) ili upravitelj šumarije izdaje dozvolu za izvoz drveta iz šume pod vlastitom odgovornošću i to iznimno zbog materijala potrebnog za pokrov kuće (šindra).
Reorganizacijama Vojne krajine donosile su se i svako malo nove naredbe i propisi vezani uz gospodarenje šumama. Tako je 29. 6. 1812. godine donijeta naredba o guljenju kore johe po kojoj „se gulenjem kore imade početkom svibnja početi, a na stojećih se stablih samo onda smjela guliti ako li su i dotična stabla ovako i onako već sječi namienjena bila.“ Jednom drugom naredbom od 5. 12. 1815. godine bilo je regulirano izdavanje u zakup pepelarenja po kojemu je zakupnina određena prema količini dobivene pepeljike (Kesterčanek, 1882.).
Šumama Vojne krajine dobro se gospodarilo, što je vidljivo iz prethodnih navoda, stoga je i njihova vrijednost bila izuzetno velika. Upravo je to bogatstvo privuklo brojne strane poduzetnike s obzirom na proces industrijalizacije koji je tada zahvatio Europu. Kako je Vojna krajina bila ustrojena na visokoj vojnoj razini, tako su šume i šumarstvo bile na zavidnoj razini te se početkom 19. stoljeća počinje sustavno organizirati šumarska služba osnivanjem šumskih direkcija (Gränz-Wáld-Directionen). Tako su 1822. godine osnovane: Karlovačka, Gospićka, Varaždinska, Banska, Srijemska, Slavonska, Banatska i Sedmogradska direkcija šuma. Varaždinska direkcija je imala sjedište u Bjelovaru, a Banska u Petrinji s nadležnošću za obje banske pukovnije. Od 1826. godine u Vojnoj krajini djeluje pet direkcija (ravnateljstava), a Varaždinska i Banska su ujedinjene u jednu (Warasdiner-Banal-Wald-Direction) sa sjedištem u Bjelovaru. Sjedište ove direkcije seli se 1830. godine u Petrinju. Ravnatelj je bio Joseph Straube, a od 1842. Wenzel Tereba. Direkcija je podijeljena na četiri pukovnije-regimente, kojima je dodijeljen po jedan lugar na konju (Waldbereiter). Lugar dodijeljen Varaždinsko-križevačkoj pukovniji je lugar Fanz Frembt, a Varaždinsko-đurđevačkoj Stanislaus Draganicsich v. Drachenfeld. Obje pukovnije imaju sjedište u Bjelovaru. Od 1850. godine sjedište Varaždinske direkcije šuma je u Zagrebu, a Banske u Petrinji, dok od 1857. godine na području cijele Vojne krajine djeluju samo dvije direkcije šuma i to za Hrvatsko-slavonsku u Zagrebu i Banatsko-srpsku u Temišvaru (Golec, 2014.).
Nakon ukidanja kmetstva 25. 4. 1848. i ukidanja Vojne krajine 8. 6. 1871. godine, odvajaju se vlastelinske i državne šume te se stvaraju nove kategorije vlasnika šuma, a to su imovne općine i zemljišne zajednice. Krajišnici su Oktobarskom diplomom Franje Josipa iz 1850. godine postali vlasnici livada i oranica, ali ne i šuma. Razvojačenjem Vojne krajine i segregacijom carskih šuma otkupljena su servitutna prava (pravo služnosti šumom za građu i ogrjev) krajišnika, što je bila posljedica osnivanja Imovnih općina, koje su imale zadatak upravljati šumama koje su dodijeljene krajišnicima. Imovnim općinama je dodijeljena polovica krajiških šuma, ali po financijskoj vrijednosti, ne po površini (Kolar Dimitrijević, 2008.).
Tako je na bivšem krajiškom području 1874. godine osnovana Đurđevačka imovna općina (ĐIO) sa sjedištem u Bjelovaru i šumska uprava Bjelovar te šumska uprava Virje (kasnije Novigrad) koja će gospodariti šumama Prekodravlja sve do 1893. godine kada je osnovana šumarija Gola u Goli.

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 69     <-- 69 -->        PDF

Već je 10. 7. 1848. godine ban Josip Jelačić izdao Priopćenje kojim se krajišnike između ostalog obavještava da će zemlja biti njihova i da s njom mogu raditi što god žele, ali mora biti najmanje tri rali potkućnice. Iz državnih šuma će moći svaki dan dobivati i voziti leževinu, a bukvu će moći sječi i ljeti. Trgovanje šumama bit će moguće tek uz odobrenje općine, a građu i daske za izgradnju objekata dobivat će na što jednostavniji način. Branjevine u šumama će određivati općina, a svi stanovnici Vojne krajine imat će besplatno žirenje i pašu u šumama i livadama (proplancima). Sječu i izvoz drva za časnike, činovnike, svećenike, škole itd. treba dati u najam. Svatko će na svojoj zemlji moći saditi vinograde i šume, a „mjerenje zemaljsko (Kataster) ima se što prie moguće bude učiniti.“ Kako su iste godine Hrvatska i Slavonija postale pokrajinama carevine Austrije, bečka vlada je proširila zakone i njihovu primjenu i na taj dio zemlje. Tako je austrijski Opći šumski zakon iz 1852. godine postao važeći u Hrvatskoj i Slavoniji od 1. 1. 1858. godine, a od 27. 3. 1858. i u Dalmaciji. U Vojnoj krajini je 3. 2. 1860. godine proglašen novi Opći zakon o šumama kao i Naputak za uređenje uprave i gospodarenja šumama Krajine (Potočić, 1976.).
Sabor je na svojoj sjednici održanoj 2. 12. 1870. godine pod točkom 6. prihvatio prijedlog Vlade i Odbora za proračun „da se za pospješenje šumarstva imenuje za svaku županiju po jedan nadšumar i da se u tu svrhu 9100 forinti doznači.“
Naredbom br. 2144-295 Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade od 4. 3. 1871. godine, predviđeno je da se uprava i gospodarenje općinskim šumama organizira preko 7 županijskih nadšumara te općinskih šumara i lugara, a osnivanjem Bjelovarske županije u lipnju iste godine s ukupno osam županijskih nadšumara (Potočić, 1976.).
Još od sredine 16. stoljeća pa do 1871. godine, dio Podravine i Prigorje te područje Prekodravlja nalazilo se pod upravom Vojne krajine, koja je osnovana i djelovala kao obrambeni sustav protiv prodora Osmanlija u ove krajeve. Vojna krajina i sve njene institucije ukinute su carskim manifestom 8. 6. 1871. godine. Samim time ukinuta je i Virovska kumpanija. Od 2. 8. 1871. godine Virje postaje središte kotarske oblasti Virovskog kotara, odnosno političke i civilne uprave (Matišin, 1991.).
Uspostava šumarske uprave na teritoriju zemlje po županijama i općinama tekla je relativno sporo radi nedostatka kadrova, ali i zbog nezadovoljstva postavljanjem nekih županijskih nadšumara koji nisu bili hrvatskog porijekla, nisu poznavali hrvatski jezik niti su bili dovoljno stručno osposobljeni (Ištvan, 2019.).
Dodatne teškoće stvarali su novi oblici vlasništva nad šumama, nastali pripajanjem Vojne krajine civilnom dijelu zemlje. Prema tadašnjem stanju, šume su se dijelile na državne šume, šume imovnih općina, šume zemljišnih zajednica, zajedničke šume, privatne šume i šume ostalih šumovlasnika poput gradova, sela, crkvi i drugih.
Nakon izlučivanja imovnih šuma iz državnog posjeda, državne šume su činili pretežito cjelovitiji kompleksi kvalitetnijih šumskih sastojina, ali iste financijske vrijednosti kao i šume imovnih općina. Državnim šumama na području Đurđevačke i Križevačke pukovnije u vrijeme Vojne krajine gospodario je Šumsko upravni ured u Bjelovaru. Nakon razgraničenja, 1. 7. 1885. godine ovaj ured zamjenjuje Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu (kasnije nosi naziv Direkcija šuma), a s istim datumom je osnovano 5 šumarija radi gospodarenja državnim šumama i to u Dragancu, Ivanovom Selu, Ivanjskoj, Pitomači i Sokolovcu (Drndelić, 1974.).
Već je gore navedeno, prije osnivanja ovih pet šumarija, državnim šumama su upravljali šumsko upravni uredi preko svojih šumarija. Danom predaje šuma i šumskih zemljišta u vlasništvo imovnih općina 1. 3. 1874. godine, započelo je djelovanje gospodarstvenih ureda i kotarskih šumarija kod ĐIO i djelovanje šumsko upravnog ureda državnih šuma, odnosno šumarija Pitomača i Sokolovac. Neposredno prije osnivanja Kraljevskog šumarskog ravnateljstva u Zagrebu i spomenutih 5 šumarija, u šumariji Grabrovnica (11.303,89 jutara šume) djeluju kotarski šumar Ivan Hell s 4 lugara, dok su u Sokolovcu (13.763,61 jutara šume) Gustav Hottovy i 7 lugara. Njih dvojica će novom organizacijom nastaviti upravljati sa šumarijama Pitomača i Sokolovac na istoj površini i s istim brojem osoblja. Međutim, Gustav Hottovy već 26. 10. iste godine umire u 53. godini života nakon duge i teške bolesti, a na njegovo mjesto dolazi Makso Brausil, rodom iz Jablanca.
Imovnim općinama su diobom pripale šume koje su površinski gledano bile veće, kvalitetom lošije, ali po financijskom izračunu potpuno iste vrijednosti kao i državne šume.
Kod svake imovne općine osnovan je gospodarstveni ured za upravu i nadzor imovnih šuma, a podređen je upravljajućem odboru imovne općine. Gospodarstveni ured čini upravitelj (šumarnik ili nadšumar), jedan protustovnik (vodi knjigovodstvo i računovodstvo, a zamjenjuje i upravitelja u njegovoj odsutnosti), jedan ili više činovnika te jedan poslužnik.

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 70     <-- 70 -->        PDF

Šumarsko nadzorno osoblje na nivou kotara čini kotarski šumar na svakih 10.000 do 30.000 rali šuma te jedan lugar na svakih 1.000 do 3.000 rali. Tek je s 1. 1. 1872. sistematizirano mjesto nadšumara u Bjelovarskoj županiji, a na mjesto nadšumara Visoko kraljevsko ugarsko ministarstvo financijah imenovalo je šumara Eduarda Wiethea s godišnjom plaćom od 1.800 forinti, godišnjim paušalom za putovanja od 500 forinti te stanom ili naknadom za stanovanje od 200 forinti. Na ovo radno mjesto trebao je biti postavljen Josip Ettinger, „kako se je čvrsto nadao“, ali se to nije dogodilo iako je kao nadšumar u Bjelovaru radio još od 1866. godine. Budući da nije postavljen za nadšumara Bjelovarske županije, Ettinger 1872. godine seli u Zagreb, gdje nastavlja svoje poznato djelovanje na području šumarske struke.
Carskom naredbom od 8. 6. 1871. godine, ukida se Varaždinski generalat (Vojna krajina) i uvodi građanska uprava, odnosno osniva se Belovarska županija sa sjedištem u Bjelovaru. Bila je to osma i najmlađa županija koja je osnovana u Kraljevini Hrvatskoj. Novoosnovana Bjelovarska (Belovarska) županija podijeljena je na osam kotara, a kotari na općine koje predstavljaju bivše satnije. Tako su nastali: Bjelovarski kotar, Garešnički kotar, Kloštarivanićki kotar, Svetoivanski kotar, Grubišnopoljski kotar te u Podravini: Peteranečki kotar (obuhvaća sokolovačku i peteranečku satniju sa sjedištem ureda i suda u Peterancu) dok novogradska i virovska satnija (općine Novigrad, Virje i Molve) pripadaju pod Virjanski (Virovski) kotar, čiji je politički ured u Virju, a kotarski sud u Novigradu te Đurđevački kotar s političkim uredom u Đurđevcu, kotarskim sudom u Pitomači čine đurđevačka i pitomačka satnija odnosno općine Đurđevac, Budrovac, Kalinovac, Ferdinandovac, Kloštar Podravski i Pitomača. Istovremeno, privremeni upravitelj Bjelovarske županije (9. 7. 1871.- 9. 3. 1872.) Ivan vitez Trnski (imenovan je privremenim upraviteljem županije 9. 7. 1871. godine, a svečanu prisegu položio je 26. 7. 1871. godine kod hrvatskog bana Kolomana pl. Bedekovića (Madjer, 1937.), preuzeo je zadaću pronalaska stanova za županijskog šumskog nadzornika i šestoricu kotarskih šumara (Slukan Altić, 2008.). Jedan od te šestorice kotarskih šumara bio je i šumar Virovskog kotara, odnosno šumarije Virje, tadašnji kraljevski šumar Karlo (Dragutin) Moravec porijeklom iz Češke. U Stališu duša župe Virje od 1868. godine, pod kućnim brojem 166 vodi se Statio Praefecti Silvae (kuća glavnog šumara, upravitelja šuma) u kojoj tada živi kraljevski šumar Karlo (Carolus) Moravec s obitelji (supruga Milka r. Relić, kći Maria te sinovi Karlo i Eduard).
 Trnski, kao privremeni upravitelj županije, porijeklom iz krajiške zadruge u Novigradu Podravskom, imao je težak zadatak da po kraljevskoj naredbi podijeli novoosnovanu županiju na 8 kotara. Svoj Novigrad je htio uzdignuti na viši nivo, ali pritom nije htio zakinuti niti Virje, tada najveće hrvatsko selo. Na kraju je ipak Virje postalo sjedište kotarske oblasti, odnosno političke uprave, dok je Novigrad postao sjedište kotarskog suda i poreznog ureda s nazivom „Virovski kotar“ (Madjer, 1937.).
ŠUME ĐURĐEVAČKE IMOVNE OPĆINE
FORESTS OF THE PROPERTY DISTRICT OF ĐURĐEVAC
Od 1871. godine na snazi je i Privremena naredba o upravi, gospodarenju i uživanju općinskih šuma u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, a već 15. 6. 1873. godine donijet je Zakon o imovnim općinama u hrvatsko–slavonskoj vojnoj Krajini u

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 71     <-- 71 -->        PDF

kojem se određuje osnivanje Gospodarskog ureda i šumarija s minimalnim brojem šumarskih stručnjaka. Spomenuti zakon je kao prvi zadatak Gospodarskog ureda odredio izradu plana gospodarenja pod nazivom Opći nacrt šumske radnje na osnovi kojega se svake godine mora izraditi Nacrt o sječbi drva i o težanju. Diobnom odlukom od 1. 3. 1874. godine, ĐIO su dodijeljene šume i šumsko zemljište, koje je u bivšoj Vojnoj krajini bilo vlasništvo vojnog krajiškog erara, površine 44.445 ha s ukupnom drvnom zalihom od 4.642.410 m3, odnosno 105 m3/ha, a sastojale su se od 232. manje šumske površine. Od ukupne površine obraslo je 39.562 ha, čistine čine 2.011 ha, neplodno je 729 ha, a gruntovno reklamiranih (sporni i manji privatni posjedi) površina provedenih na ĐIO bilo je 1.879 ha te 264 ha neprovedenih (Lacković, 1974.). U Šumarskom listu broj 9/1885., 2/1892. i 3/1892. nalazi se podatak da je diobom površina šuma 77.295 rali (44.480 ha) s drvnom zalihom od 6.240.000 m3 (140 m3/ha) i ukupnom vrijednosti 9.878.575 forinti. U bivšoj Đurđevačkoj pukovniji, prije spomenute diobe bilo je 111.217 jutara i 1.383 čhv šume ukupne vrijednosti 19.757.150,97 forinti. Od te ukupne površine državi je pripalo 33.922 jutra i 691 čhv, a imovnoj općini 77.295 jutara i 692 čhv šuma. Iako je državi pripala manja površina šuma, financijski su bile podjednake s iznosom od 9.878.575,48 forinti. Ovom diobom đurđevačka imovna općina je dobila svega 0.8 jutara šuma po stanovniku s vrijednošću od 128 forinti po jutru, dok je prije diobe prosjek bio 1,3 jutra po stanovniku i vrijednosti 177 forinta po jutru šume. S druge strane, vrijednost državnih šuma iznosila je 291 forint po jutru (Nanicini, 1898.).
Danom predaje šuma i šumskih zemljišta (1. 3. 1874.) u vlasništvo imovnih općina, započelo je djelovanje gospodarstvenih odbora i gospodarstvenih ureda, odnosno kotarskih šumarija. S obzirom da su Bjelovarski i Virovski kotar u novonastaloj Belovarskoj županiji bili najveći, logično je bilo i osnivanje prvih kotarskih šumarija upravo u tim mjestima. Kasnije će se šumarija Virje preseliti u Novigrad Podravski pa će s vremenom promijeniti i ime u šumarija Novigrad. Najprije su dakle, osnovane dvije šumarije i to šumarija Bjelovar s 24 lugarije i šumarija Virje s 27 lugarija (Prka, 2008.).
Ove dvije šumarije su gospodarile šumama ĐIO sve do 1885. godine kada se spominje šumarija Rača čiji je upravitelj te godine Aleksander Köröškényi. Godine 1887. osnovana je šumarija Đurđevac, a upravitelj je Martin Starčević (šumarija Đurđevac se spominje još u prosincu 1885. godine u jednom oglasu za prodaju stabala objavljenom u Narodnim novinama 29. 12. 1885. godine). Šumarija Sokolovac osnovana je 1889. (upravitelj Đuro Ciganović), a naredne 1890. šumarija Koprivnica umjesto one u Sokolovcu. Upravitelj novoosnovane šumarije u Koprivnici ostao je upravitelj iz Sokolovca, Đuro Ciganović. Šumarija Gola osnovana je 1893. godine, a upravitelj joj je bio Leo Kadeŕavek. Godine
1894. osnovane su šumarije Pitomača sa 7 lugarija kojom je upravljao Ivan Hell i šumarija Grubišno Polje s 9 lugarija kojom je upravljao Slavoljub Šimunović.
Da bi se ispravili zakonski propusti iz 1873. godine, donijet je 11. 7. 1881. godine novi zakon s tri naputka, A, B i C.
Uređivanjem šumskog posjeda i novim otkupima šuma i šumskih zemljišta, površina Đurđevačke imovne općine povećala se, pa 1930. godine iznosi 45.675,21 ha, od čega je obraslo 40.989,30 ha, pod čistinama je 2.444,10 ha, neplodno je 1.421,26 ha, a pod reklamacijama je 820,55 ha (Baranac, 1933.).
ĐIO 1899. godine kupuje Đurđevačke pijeske s vinogradom ukupne površine 453 ha i predaje na gospodarenje šumariji Đurđevac. Godine 1926. kupuje Orsagovicu površine 336 ha, a 1928. godine Mikulin jarak površine 198 ha, kod Ludbrega te obje površine predaje na gospodarenje šumariji Koprivnica. ĐIO je 1929. godine kupila posjed

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 72     <-- 72 -->        PDF

Špišić-Bukovicu veličine 1.795,74 ha i drvnom masom od 82.213 m3 od firme Drach iz Zagreba za 10.200.000 dinara te je novo kupljeni posjed pripojen šumskoj upravi broj VII u Pitomači. Kako bi se namirila kupnja spomenutog posjeda, u tu su svrhu u Podravini prodavane nesuvisle površine šumskih zemljišta, koja su duže vremena bila davana u zakup. Ukupno je prodano 794 ha takvih površina u predjelu Crnac, Drvosjeci, Limbuš i Repaš.
Šumski predjel Orsagovicu u općini Ludbreg, površine 336 ha s drvnom masom od 53.721 m3, kupila je 1926. godine. U istoj općini kupila je 1928. i šumski predjel Mikulin jarak površine 198 ha i drvnom masom od 34.791 m3 od Ladislava kneza Batthyany-Stratmana iz Kormenda u Ugarskoj te je oba predjela predala na upravljanje šumariji broj I u Koprivnici. Ovim otkupima ĐIO je povećala ukupnu površinu šuma i šumskih zemljišta za 1.230 ha pa ona 1930. godine iznosi 45.675 ha (Lacković, 1974.).
Šumska uprava (šumarija Novigrad) gospodarila je šumama na obroncima Bilogore u 8 srezova (označeni brojevima od 13 do 20) i nizinske šume uz Dravu, srezove 21 i 22. Srezu 13 pripadale su šume oko mjesta Gornji Mosti (527,30 jutara), srezu 14 Srednji Mosti (388,30 jutara), 15 Donji Mosti (1.016,57 jutara), 16 Javorovac (1.066,73 jutra), 17 Donje Zdjelice (686 jutara), 18 Srdinac (1.033,66 jutara), 19 Borovljani (816,81 jutro), 20 Bakovčice (1.211,89 jutara), 21 Jeduševac (638,85 jutara), a srez 22 su činile šume uz Gabajevu Gredu i Molve (Sušinski berek) s površinom od 1.133,35 jutara. Ukupna površina Šumske uprave Novigrad iznosila je 8.519,71 jutro (Madjer, 1937.).
Iz gornjih navoda je vidljivo da šume Prekodravlja nisu pripadale šumariji Novigrad, već kako je to vidljivo i na karti ĐIO sa sjedištima kotarskih šumarija i granicama nadležnosti, šumariji Koprivnica (Baranac, 1933.). Međutim, od osnivanja šumarije Virje (kasnije Novigrad Podravski) 1874. godine pa sve do 1893. kad je osnovana šumarija Gola, o šumama u Prekodravlju su brinuli lugari virovske/novigradske šumarije.
Uzmemo li u obzir sve navedene okolnosti iz tog vremena, za pretpostaviti je da je tadašnju upravu državnih šumarija Sokolovac i Pitomača te imovne kotarske šumarije Virje istovremeno, preuzeo kraljevski šumar Karlo Moravec, koji je još 1868. godine u stališu duša mjesta Virje popisan na kućnom broju 166 (Statio Praefecti Silvae-kuća glavnog šumara, upravitelja šuma), što dokazuje postojanje šumske uprave u Virju i prije osnivanja ĐIO.
Imovna općina 1880. godine kupuje zgradu u Novigradu na kućnom broju 207 za ured šumarije Novigrad i stan upravitelja pa iz tog možemo pretpostaviti da od te godine šumarija Virje djeluje u Novigradu Podravskom, jer šumarija Novigrad s vremenom dobiva nastavak u Virju pa u službenim šumarskim tiskovinama toga vremena nalazimo nazive: šumarija Novigrad/ska broj 1 u Virju. Međutim, u oglasu za prodaju stabala u šumama đurđevačke imovne općine u Narodnim novinama iz 1883. godine, spominje se kotarska šumarija Virovska br. 1, a također u tiskovinama toga vremena nalazimo nazive šumarije Virje sve do 1887., ali isto tako nalazimo i naziv: šumarija Novigrad, Novigradska u Virju i Novigrad broj 1 od 1885. godine pa na dalje u Narodnim novinama.
Prvi šumar za kojeg pouzdano znamo da je bio upravitelj šumarije Virje bio je Martin Starčević još 1880. godine, kojeg je na tome mjestu naslijedio njegov školski kolega Aleksander (Šandor) pl. Köröskényi sredinom 1883. godine došavši iz Ludbrega, gdje je bio kotarski šumar.
Đurđevačka imovna općina je diobom dobila 77.295 rali šuma kojima 1885. godine upravljaju kotarski šumari: Martin Starčević u Virju s površinom od 41.311,51 jutara šume, šumarski pristav Gjoko Ciganović, 2 nadlugara, 25 srezkih lugara i 1 stražar te Škender pl. Köröškényi, kao privremeni upravitelj gospodarstvenog ureda u Belovaru s površinom od 35.984,19 jutara šume, 2 nadlugara, 26 srezkih lugara i 2 stražara.
Privremeni upravitelj Gospodarstvenog ureda ĐIO 1886. godine više nije Köröškényi, već nadšumar Bogoslav Hajek, a kotarski šumari su: Martin Starčević u Rači, Škender pl. Köröškényi u Novigradu te Gjoko Ciganović, kao šumarski pristav u Bjelovaru. Upravitelj Gospodarstvenog ureda 1888. godine je Vilim Dojković, dok su kotarski šumari:

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 73     <-- 73 -->        PDF

Aleksander pl. Köröškényi u Novigradu, Martin Starčević u Đurđevcu i Virgil Mallin u Bjelovaru. Köröškényi u Novigradu upravlja s 24.458,98 jutara šuma i ima 18 lugara i lugarskih pomoćnika. Starčević u Đurđevcu ima površinu od 23.288,01 jutara šuma te 12 lugara i lugarskih pomoćnika, dok Mallin u Bjelovaru s 15 i šumarski pristav Mato Kolibaš sa 7 lugara pokrivaju površinu od 7.042,67 jutara šuma.
Tijekom 1889. godine reorganizirana je ĐIO te su uz postojeće šumarije u Novigradu, Đurđevcu i Bjelovaru osnovane šumarije u Rači, upravitelj je Virgil Mallin sa 16 lugara i Sokolovcu (upravitelj je Gjoko Ciganović s 8 lugara i 2 stražara). U Novigradu je tada upravitelj Julio Vraničar, u Đurđevcu Martin Starčević, a u Bjelovaru Fran Fusić.
Godine 1893. dolazi do ponovne reorganizacije u ĐIO pa brojem 1 postaje šumarija Koprivnica, brojem 2 šumarija Novigrad, brojem 3 šumarija Đurđevac, brojem 4 šumarija Bjelovar, brojem 5 označena je šumarija Rača i brojem 6 novoosnovana šumarija Gola. Ovom reorganizacijom šumarija Novigrad više ne gospodari šumama Prekodravlja, a također ostaje i bez lugarskog osoblja koje prelazi pod upravu šumarije u Goli (Ištvan, 2018.).
Stanje šuma u Đurđevačkoj imovnoj općini – Condition of Forests in the Property District of Đurđevac
O stanju šumarstva u Kotaru Virje 1883. godine u Šumarskom listu piše kotarski šumar u Virju, Martin Starčević. Tadašnji Kotar Virje obuhvaćao je područje od Apatovca kod Križevaca do Turnašice kod Virovitice s 47.000 rali šuma, 65 sela i 8.650 selišta. U sastavu kotara su bile političke općine Pitomača, Đurđevac, Virje, Novigrad, Peteranec i Sokolovac. Kotarske šume lugar je morao obići barem 4 puta godišnje te o stanju šuma načiniti izvješće.
Starčević je tijekom 168 dana 1882. godine obišao cijeli virovski kotar i snimio situaciju na terenu te između ostalog o stanju u šumarstvu piše: „Prije spomenuh da ovaj kotar broji 7988 prijavljenih šumskih prekršajah, a gdje su neprijavljeni! U drugih predielih, gdje je mara, ljubavi i volje za šumarstvo, bi se vodile stroge iztrage i potraživala sredstva, kako da se na put stane tomu haranju – kod nas pako bude istom nakon jedne ili dvie godine pozvat na likvidaciju – ako dodje dobro – ako ne, još bolje – prestupnik bude odsudjen iz ogluhe – a tada u mjesto da se dosudjena odšteta utjera – spravi se prešlušni kazneni registar u trajno stanje mira. Imade seljakah, koji su cieli svoj posjed prepisali na ženu, dugujući imovnoj obćini po 200 do 400 for. radi samih šumskih štetah, da im nebi tobože poslie bio prodan. Branjevine većinom su uništene, grabe zarušene, plot raztrgan – narod znajući da će istom nakon godine ili dvie biti pozvat na račun, a na platež odštete nikada pritjeran, nastoji sve svoje potreboće kao: sol, obuću, porez, svietlo itd. iz šume namiriti, pa nebude li naskoro otomu lieka, bojat se je, da će nas morat poput Mlietčanah proklinjati, i suznima očima sjećati se današnje uprave. U Virju, 2. srpnja 1883.“
Godine 1891. kotarski šumar Julio Vraničar (upravitelj šumarije Novigrad od 1889. do 1894. godine), u jednom od Šumarskih listova piše o stanju šuma kojima gospodari Šumarija Novigradska u Virju i načinu gospodarenja. On navodi da se „Skoro kod svih imovnih obćina tuže pravoužitnici, da dobivaju premalo drva za ogriev, pa dočim možemo posve zadovoljni biti još sa sadanjom obskrbom s drvi, jer ovom nedostatku leži krivnja u razsipnosti s drvi samih pravoužitnika u njihovu kućanstvu, to je izgled i budućnost svakako ozbiljan, čim populacija veća bude“. Nadalje piše: „Gojitba šuma (misli na uzgajanje postojećih te obnovu i podizanje novih šuma) imovnih obćina sastoji se jedino u „nekakvoj“ sjetvi i sadnji, te u gajenju i proredjivanju šume. Potonje preduzima se u novije vrieme ponajviše samo u tu svrhu, da se namire ogrievom oni pravoužitnici, koji se nisu mogli u sječinah dospjele šume s drvi namiriti. Za sjetvu i sadnju rekoh, da je nekakva, jer se malo obaziremo na sličnu takvu radnju u drugih zemaljah, a nemarimo ni za pisane ciele knjige o izboru vrsti drveta, uzgoja, o razlikovanju tla itd. Glede izbora vrsti drveta naročito spominjem, da je ovdje a valjda i po drugih imovnih obćina Podravine i Posavine nastala, reć bi, prava manija za crnogoricom. Smreka, jela, da i ariš su danas na dnevnom redu.“ U daljnjem tekstu komentira da je do pomame za crnogoricom došlo iz razloga jer je proizvodnja tih vrsta dosta jeftina i kako je nakon čistih sječa puno lakše podići novu mladu

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 74     <-- 74 -->        PDF

šumu nego li to raditi s autohtonim vrstama kroz oplodne sječe, što je puno teže i zahtjevnije. Također navodi da u novigradskoj šumariji nema puno crnogorice osim nekoliko borika s običnim borom, koji su još za vrijeme Vojne krajine podignuti vjerojatno „na takovih plešina, na kojih se prirodnim načinom gajenja još od prije postojeća listaća nije mogla podignuti. Dotična mjesta bijahu po svoj prilici plandišta za marvu kroz dugo vrieme, te ih moradoše umjetno pošumiti.“ O crnogorici u Podravini nadalje zaključuje da su postojeći borici prekrasni i kako šumar u njihovom razvoju ne treba puno sudjelovati sve do kraja ophodnje, ali Vraničar već tada daje odličan savjet šumarima: „Ova vrst crnogorice može se dakle za nuždu, ali samo prelazno još dalje uzgajati; nu nipošto ne valja, da se trajno i na velikih površina goji.“ Na žalost i sramotu velikog broja šumara, ovaj savjet nije dobro došao do onih koji su 60-ih godina prošloga stoljeća odlučivali i propisivali unos crnogorice u ove naše krajeve (poglavito uz rijeku Dravu i na području Prekodravlja kojim gospodari šumarija Repaš) tako da se neke šumarije još i danas bore s obnovom tih površina zbog štetnika koji su crnogorične sastojine doslovno poharali.
Vraničar nastavno u svom tekstu zaključuje da je pitomi kesten skoro potpuno nestao iz šuma jer su stari kestenici posječeni, a novi se ne sade „jer je sjeme tobože skupo i jer bi se zasadjeno sjeme opet pokralo.“ Za područje uz Dravu piše kako: „krasno bi uspjevala srednja šuma, u kojoj bi glavna tvarina nadstojnog drvlja bila hrast, briest i jasen.“ No, ovakav tip šume bi bio nepovoljan za ovaj kraj, jer je uzgoj teži, a izostala bi i paša u njima, zaključuje Vraničar. „Trenutno u nas imademo mladih čistih hrastika, koji će dozrieti tek za kojih 60 do100 godina, pak su se već liepo pročistili i dalje se čiste, te bi bilo u horu, da ih sada zaštitnim drvljem podsadimo, a poslije možemo lako tu vrst pridržati i pravilnu srednju šumu stvoriti. Zemljište oko Drave prodaje se jutro po 200 i 300 for., a šumišta, koja su jur rabljena za oranje i sijanje, iznajmljuju se i nakon pet do osam godina još uviek za godišnjih 15 do 20 for. po jutru, iz česa je vidjeti, da je tlo izvrstne plodnosti i da neima nikakove koristi od njekih ovdašnjih šuma, u kojih ima jedva 5 do 15 prestarih hrastova po jutru. Prema tomu trebalo bi, da odsad intenzivnije šumarimo i da se latimo od agrikulturnog gospodarstva slobodnijeg šumarskog poslovanja.“
O velikim problemima oko manjka drva i samim time opskrbe pravoužitnika drvom piše i Nanicini 1898. godine u svojoj knjizi o krajiškim općinama. U jednom dijelu on navodi: „Pomanjkanje drva baca siromašni narod u drugu nevolju, jer si potrebu na drvima namiruje pravljenjem šumske štete. Ovo je posve naravski, jer kada se odmjeruje, da zadruga mora izići sa 2-3 fati drva na godinu, a ona treba dva i tri puta toliko, nije čudo, da si manjak prisvoji iz šume na svoju ruku bez dozvole. Ovo je žalostan ali istinit pojav, a čudnovat s toga, što naš narod pravljenje šumske štete nesmatra za kakav prekršaj, a najmanje za kradju. Pravljenje šumski šteta ima zli posliedica i po šumsko gospodarstvo, jer se ovo nemože u takvim prilikam učvrstiti, odnosno sastavljene i odobrene gospodarstvene osnove nemaju svrhu, te će se jednog liepog dana dogoditi, da će imovne općine imati osnove, ali ne šume.“ Uz to navodi i podatke o količini učinjenih šteta (koje se rade u državnim jednako kao i u šumama imovne općine) za đurđevačku imovnu općinu do 1882. godine, koje broje 7.600 prijava i s financijskim iznosom od 14.000 forinti, a do 1897. godine čak 18.000 prijava i 55.000 forinti (Nanicini, 1898.).
 
Tablica 1. Upravitelji gospodarstvenog ureda Đurđevačke imovne općine od 1874. do 1941.
Table 1. Managers of the property district of Đurđevac economic office from 1874 to 1941
 
IZVOR/SOURCE: STO GODINA ŠUMARSTVA BILOGORSKO PODRAVSKE REGIJE. Bjelovar, 70.; Baranac, 1933.; www.sumari.hr.).
ZAKLJUČAK
CONCLUSION
Imovne općine u Vojnoj krajini male su osnovnu zadaću podmirivanja potreba svojih članova (pravoužitnika) šumskim proizvodima, ponajprije drvom za ogrjev i građu. Osim krajiških obitelji, pravoužitnici su bili također i crkvene općine, upravne općine, školske općine te krajiške zadruge. Kako je vrijeme prolazilo, a broj stanovništva se povećavao, potrebe za namirenjem pravoužitnika bile su sve veće i nedostatne. Kao posljedica toga jedan dio zrelih sastojina je prodavan na dražbama, došlo je do smanjenja ophodnje sa 100 na 80 i 60 godina, a šumske štete se nisu smanjivale. Dugogodišnji proces likvidacije imovnih općina akumulirao je troškove poreza, prireza i ostalih općinskih nameta, a broj radno sposobnih službenika pretvorio se u povećanje umirovljenika. Uz ovakvu neodrživu situaciju

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 75     <-- 75 -->        PDF

izostale su financijske potpore lokalnoj zajednici i društvima.
No, osim ovih negativnih posljedica djelovanja imovnih općina, puno značajnije su one pozitivne strane koju su ostvarile, a to je u slučaju Đurđevačke imovne općine da je šumama i šumskim zemljištima organizirano i na temelju zakonskih propisa gospodarila te da je redovito opskrbljivala pravoužitnike šumskim proizvodima. U nedostatku ogrijevnog drveta dodjeljivala je lignit iz Bilogorskih rudnika te tako razvijala i taj vid gospodarstva. Podignut je standard i ekonomska moć stanovništva, a sufinancirala je izgradnju cesta, željezničkih pruga, mostova, škola, vatrogasnih domova, bolnica, crkava te drugih objekata. Financirala je izgradnju lugarnica, zgrada šumarija i stambenih zgrada. Pomagala je rad pojedinaca, pojedinih društava i dobrotvornih ustanova. Povećala je površinu šuma odnosno svog posjeda te unaprijedila lovno gospodarstvo, a u nasljeđe nam je ostavila rasadnike i kvalitetne šumske sastojine, koje još i danas postoje. I u konačnici, osim u šumarstvu dala je veliki doprinos unapređenju voćarstva, vinogradarstva, stočarstva i sveukupnog gospodarstva u Podravini.
LITERATURA
REFERENCES
Baranac, Slobodan: Šumsko gospodarstvo imovnih opština. Beograd: Ministarstvo šuma i rudnika, 1933.
Biškup, Josip: Hrvatski šumarski životopisni leksikon, knjiga 2 (G-K). Zagreb: Tutiz Leksika 1987.
Borošić, Josip: Šematizam i status osoblja u resoru Ministarstva šuma i rudnika. Zagreb: Ministarstvo šuma i rudnika, 1933., 1934. i 1935.
Borošić, Josip; Sarnavka, Roman: Zbornik šumarskih zakona i propisa. Zagreb: Ministarstvo šumarstva i rudnika, 1932.
Cik, Nikola: Ekohistorija Đurđevca i Virja u drugoj polovini 18. stoljeća. Đurđevec: Meridijani, 2016.
Feletar, Dragutin; Feletar, Petar: Prirodna osnova kao čimbenik naseljenosti gornje hrvatske Podravine. // Podravina 13/2008., Koprivnica: Meridijani, 2008.
Golec, Ivica: Povijest grada Petrinje 1240.-1592.-2014. Petrinja: Matica hrvatska u Petrinji i Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“-Zmajski stol u Sisku, 2014.
Ištvan, Zvonimir: Grofovija Repaš u Prekodravlju (I.) // Podravski zbornik 34/2008., Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2008.
Ištvan, Zvonimir: 145 godina organiziranog šumarstva na području Općine Virje. // Virje na razmeđu stoljeća-Zbornik 8/2018., Virje: Općina Virje, 2018.
Ištvan, Zvonimir: 145 godina organiziranog šumarstva Podravine i Prigorja. // Podravina 35/2019., Koprivnica: Meridijani, 2019.
Kesterčanek, Fran: Kratka povjest šuma i šumskog gospodarstva u Hrvatskoj. Zagreb: 1882.
Kolar Dimitrijević, Mira: Kratak osvrt na povijest šuma Hrvatske i Slavonije. // Ekonomska i ekohistorija 4/2008., Zagreb-Samobor: Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, 2008.
Kolar, Mira: Granica na Dravi od 1848. do 1919. godine. // Ekonomska i ekohistorija 7/2011, Koprivnica: Meridijani, 2011.
Madjer, Blaž: Časti i dobru zavičaja. Zagreb: 1937.
Matišin, Martin: Civilna uprava od 1871. do 1945. // Virje na razmeđu stoljeća IV, Virje: Zavičajni muzej Virje, 1991.
Nanicini, Dragutin: Imovne obćine u bivšoj vojnoj krajini. Zagreb: Knjigotiskara Mirko Supek, 1898.
Petrić, Hrvoje: Pogranična društva i okoliš-Varaždinski generalat i Križevačka županija u 17. stoljeću. Zagreb: Meridijani i Društvo za Hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, 2012.
Petrić, Hrvoje; Holjevac, Željko; Karaula, Željko: Povijest Bjelovara. Bjelovar: HAZU, 2013.
POVIJEST ŠUMARSTVA HRVATSKE 1846. – 1976. kroz stranice Šumarskog lista. Zagreb: Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Hrvatske, 1976.
Prka, Marinko: Šumarstvo na području Bjelovarsko-bilogorske županije od njezina osnutka do danas. // Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički radu u Bjelovaru, 2/2008., Bjelovar: 2008.
STO GODINA ŠUMARSTVA BILOGORSKO PODRAVSKE REGIJE. Bjelovar: Združeno šumsko poduzeće Bjelovar, 1974.
Slukan Altić, Mirela: Povijest županijskog upravno-teritorijalnog ustroja Bjelovarsko-bilogorske županije. // Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad 2/2008., Bjelovar: 2008.
IZVORI
SOURCES
HRVATSKI ŠUMARSKI KOLEDARI za godine 1885. do 1913.
Narod I, 40/1872 (19. 3. 1872.).
Obzor I, 21/1871 (25.8.1871.).
Spomenica DVD-a Gola. Spomenica se čuva u DVD-u Gola.
Spomenica DVD-a Ždala. Spomenica se čuva u DVD-u Ždala.
Spomenica obće pučke škole u Novigradu (Podravskom). Spomenica se čuva u Muzeju grada Koprivnice.
Spomenica župe Gola. Spomenica se čuva u župnom uredu Gola.
Spomenica župe Novigrad Podravski. Spomenica se čuva u župnom uredu Novigrad Podravski.
Spomenica župe Ždala. Spomenica se čuva u župnom uredu Ždala.
Status animarum župe Novigrad Podravski. Status animarum se čuva u župnom uredu Novigrad Podravski.
Status animarum župe Virje. Status animarum se čuva u župnom uredu Virje.
Šumarski list (1877.- 1945.)
www.sumari.hr

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 76     <-- 76 -->        PDF

Summary
Since 1874, when the property districts of Đurđevac and Križevci were established, the areas of Podravina and Prigorje were marked by organized forestry and management of the most valuable national asset. It can be stated that the forests of this area have been systematically taken care of for 145 years. The paper presents a historical outline of law regulations related to forestry of the researched area, along with foundation and activity of the property district of Đurđevac aswell as forestry districts or regional forestry offices.
Key words: law regulations, property district of Đurđevac, forestry administration, forestry