DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 112     <-- 112 -->        PDF

SPOMEN PLOČE PODRAVSKIM ŠUMARIMA
Branko Meštrić
Da ne bi ostalo nezabilježeno u Šumarskom listu, dozvolite da se sjetimo dvaju prošlogodišnjih događanja u Đurđevcu i njegovoj okolici još krajem travnja, nekako oko Jurjeva. Uz ostala događanja oko obilježavanja ovih dana Đurđevca, a kojima su se i šumari pridružili (okupljanje UO HŠD, promocija knjige I. Hodića: Šumarija Đurđevac - važna sastavnica hrvatskoga šumarstva) zabilježimo da su podravski šumari počastili svoja dva ugledna pripadnika obilježjima u kamenu – spomen-pločama (Sl. 1).
Prvi je Ivan Šavor, šumar rođen u Koprivnici početkom prošlog stoljeća, točnije 22. svibnja 1901. a umro u Zagrebu u dubokoj starosti - preminuo je 11. lipnja 2005. godine doživjevši 104 godine. Između ta dva datuma smjestio se je jedan ljudski vijek kojeg u slučaju Ivana Šavora nije lako ni popisati. U svakom slučaju koprivnički đak i gimnazijalac diplomirao je šumarstvo 1931. godine, a znano je da je još za vrijeme studija radio kao dnevničar u Gradskom načelstvu u Koprivnici, gdje je sudjelovao u sastavljanju gospodarskih osnova gradskih šuma. Značajan mu je rad iz tog razdoblja i regulacijski plan potoka Koprivnice. Kao pripravnik zaposlio se 1932. u Šumariji Đurđevac Đurđevačke imovne općine, gdje je do 1940. napredovao u zvanje višeg šumarskog pristavnika, kasnije i upravitelja šumarije. Uz redovite zadatke radio je na pošumljavanju Đurđevačkih pijesaka. Herbarij koji je pritom sakupio na tome području sadrži 234 primjerka biljaka, a entomološka zbirka 600 vrsta kukaca. Entomološku zbirku dao je pohraniti u Hrvatskom zoološkom muzeju u Zagrebu.
Godine djelovanja u Đurđevcu oplemenio je i znatnim doprinosom, danas bi rekli u NGO sektoru, utemeljivši dvije udruge koje djeluju još i danas. Još tamo 1928. bio je među osnivačima planinarskog društva “Bilo” Koprivnica, koje mu je 1988. dodijelilo posebno priznanje povodom svoje šezdesete obljetnice. Također osnivačem je i Društva za poljepšanje mjesta Đurđevac, koje je sa skupinom istomišljenika osnovao 1941. godine i koje je svojim radom ostavilo traga i danas vidljivog u ovome lijepom gradu.
Za rata Ivan Šavor je radio u ravnateljstvu šuma Đurđevac, a nakon toga kao upravitelj šumarija Sv. Ivan Žabno, Nova Rača i Bjelovar. Do 1947. godine bio je rukovoditelj Odsjeka za iskorišćivanje šuma pri Okružnom NO Bjelovar. Iste je godine, kraće vrijeme, radio u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva u Zagrebu. Te godine započinje i njegova prosvjetarska karijera te počinje raditi kao predavač stručnih predmeta i zamjenik direktora u Šumarskoj školi u Karlovcu. U toj je školi radio do 1950., potom se u Ministarstvu i Generalnoj direkciji drvne industrije bavi poslovima osnivanja, organizacije i nadzora drvnoindustrijskih škola, da bi konačno do umirovljenja 1966. godine radio kao profesor te obnašao i druge dužnosti u Drvnoindustrijskoj školi u Zagrebu. Iza sebe je ostavio brojne skripte,

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 113     <-- 113 -->        PDF

a značajan je po izradi nomenklature za 18 zanimanja u finalnoj drvnoj industriji. Bio je višegodišnji član HŠD-a.
Spomen ploča velikanu šumarske struke Ivanu Šavoru otkrivena je na zgradi Šumarije Đurđevac 26. travnja 2019. Podigle su je Hrvatske šume d.o.o. i HŠD, ogranak Koprivnica. Otkrili su je zajedničkim snagama Marina Juratović, predsjednica HŠD ogranak Koprivnica i Oliver Vlainić, predsjednik HŠD–a. O značaju i doprinosu Ivana Šavora šumarskoj struci, ali i šire, govorio je upravitelj Šumarije Đurđevac Goran Klos pred okupljenim šumarskim stručnjacima i njihovim uvaženim gostima.
Tom prilikom je Ivanu Šavoru konačno dodijeljeno (i u HŠD pohranjeno) priznanje koje mu je povodom svoje pedesete obljetnice željelo dodijeliti Društvo za uljepšavanje mjesta Đurđevac još 1991. za njegov znatan doprinos u radu tog društva i cijelog Đurđevca u vrijeme kad je tamo radio. No to im tada nije uspjelo. Naime, za vrijeme duge mirovine Ivan Šavor nestaje iz javnosti, da bi medijsku renesansu doživio sa svojim stotim rođendanom, kojega je proslavio u domu umirovljenika u Klaićevoj u Zagrebu. O tome su pisali najznačajniji dnevni listovi, a priloge je emitirala i državna televizija. Poslije toga o njemu u više navrata piše i časopis Hrvatske šume, u tri navrata i Šumarski list, odnosno profesor Mladen Skoko: Život našeg dragog starine Ivana Šavora ugasio se 11. lipnja 2005. godine. Imao je blagu smrt. Usnuo je svoj posljednji san u svojoj sobi u Domu i preselio se u vječnost. U času smrti zakoračio je u 105. godinu života. U dostupnoj literaturi nismo pronašli podatak da je netko od šumara u Hrvatskoj doživio tako duboku starost (iz nekrologa).
Mladen Skoko, također jedan od šumarskih erudita, piše kako je Ivana Šavora upoznao tek 1999. godine zahvaljujući kolegi Branku Ivančanu iz Koprivnice. Tada nam je starina Šavor dao podatke za životopis koji je objavljen u Leksikonu. Nakon toga posjećivali smo ga svake godine… na moju inicijativu 05. 06. 2001. u Domu umirovljenika povodom stotog rođendana Ivana Šavora obavljen je niz razgovora sa novinarima. ...
Dok je Ivan Šavor radio u Šumarskoj školi u Karlovcu od 1947. do 1950., ja sam polazio susjednu rakovačku Realnu gimnaziju.
S kolegom Oskarom Piškorićem radio sam u Šumarskoj školi u Karlovcu 60-tih godina prošloga stoljeća i surađivao s njim do njegove smrti 1998. Neposredno prije nego što nas je zauvijek napustio dao mi je obilnu dokumentaciju o svome životu i radu … Nadam se da sam bjavljenim životopisima zaslužnih šumara Ivana Šavora i Oskara Piškorića dao svoj prilog povijesti šumarstva u Hrvatskoj.
Spomen na drugog đurđevačkog šumara, Oskara Piškorića, postavljen na zgradu Lovačkog doma Peski, vjerojatno vrlo blizu njegova mjesta rođenja. Oskar Piškorić se rodio u vinogradima Đurđevačke imovne općine na Đurđevačkim

ŠUMARSKI LIST 1-2/2020 str. 114     <-- 114 -->        PDF

peskima, gdje mu je otac radio, odnosno obitelj živjela. Rođen je 29. studenog 1909. godine. Osnovnu školu pohađao je u Đurđevcu, gimnaziju u Vukovaru, Novom Sadu, Novoj Gradiški, Sisku i Koprivnici gdje je konačno i maturirao 1928. godine. Brigu o njegovu školovanju vodio je ujak Viktor, željeznički činovnik, koji je očito premještan diljem zemlje. Šumarstvo je diplomirao 1932. godine na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu.
Naviku premještaja nastavio je i sam Oskar, koji je u vremenu od 1932. do 1950. godine prošao desetak raznih radnih mjesta ne samo u Hrvatskoj, već i na Kosovu te u Bosni i Hercegovini. Karijeru je započeo 1932. kao korektor u dnevniku Hrvatska straža u Zagrebu, a zatim je već u lipnju 1933. pisar-nadničar u Sudu za ograničavanje državnih šuma u Prizrenu na Kosovu. Pripravnički staž kao šumarski vježbenik odradio je u Zagrebu, da bi se već 1935. kao vježbenik našao u Šumskoj upravi Čajniče, a potom i na dužnosti šefa šumarske Uprave u Višegradu. Osnivanjem Banovine vraća se u Hrvatsku kao kotarski referent u Vrbovskom, da bi početkom 1941. prešao u Bansku upravu u Zagreb na mjesto tajnika HŠD. Poslije rata radi u Ministarstvu šumarstva, no vrlo brzo put ga dalje vodi u Istru, točnije Pazin i Labin gdje radi kao šumarski referent u NOO za Istru. Već 1947. je u Splitu gdje radi na pošumljavanju u Povjerenstvu za šumarstvo Oblasnog narodnog odbora za Dalmaciju.
Kao i prethodnik i Oskar Piškorić već 1950. nastavlja karijeru u prosvjeti. U svojstvu profesora Savezne srednje šumarske škole za krš u Splitu radi sve do 1963. godine. Radni vijek završio je u Republičkom zavodu za zaštitu prirode u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja 31. listopada 1973. godine. Umro je 19. travnja 1998. godine s navršenih 89 godina života.
Velik dio svog vremena Oskar Piškorić je uložio u urednički rad i spisateljstvo. Već 1942. pa do 1944. tehnički je urednik Šumarskog lista, da bi mu se opet vratio 1976. i tehnički ga pratio do uključivo 1986. Istodobno je član uredništva za povijest šumarstva i publicistiku kao i dva jubilarna izdanja HŠD - Povijest šumarstva Hrvatske 1846-1976. kroz stranice Šumarskog lista (Zagreb 1976.) te knjige Hrvatsko šumarsko društvo 1846-1996. (Zagreb 1996.). Od 1980. uređuje životopise šumara u Hrvatskom biografskom leksikonu HLZ Miroslav Krleža u Zagrebu. Iako u poodmaklim godinama, surađuje i u Hrvatskom šumarskom životopisnom leksikonu i svojim prilozima i savjetima pomaže da leksikon bude potpuniji i kvalitetniji.
Kao nastavnik srednjih šumarskih škola napisao je 10 skripata, na više od 1000 stranica teksta. Svoje radove objavio je u 64 publikacije (u novinama, kalendarima, zbornicima), od kojih su 24 publikacije tipa kalendara i zbornika.                 Najopsežnija njegova suradnja nalazi se u Šumarskom listu, u kojemu je od 1932. do 1998., prema navodima na webu, u Imeniku hrvatskih šumara - u kojemu, posredno, također ima dosta rezultata njegovih aktivnosti - objavljeno blizu 700 naslova na više od 1000 stranica. Od toga broja oko 50 članaka su stručnoznanstvenog sadržaja, polemike i sl., a ostalo su mnogobrojni prikazi stručne literature i stručnih časopisa 256 (hrvatskih, francuskih, njemačkih, talijanskih i sa svih slavenskih jezika).
Spomen ploču Oskaru Piškoriću postavile su Hrvatske šume i HŠD ogranak Koprivnica, a otkrio ju je 27. travnja 2019. predsjednik Uprave Hrvatskih šuma Krunoslav Jakupčić uz nadahnuti govor i zaključak da Oskar Piškorić s punim pravom može ponijeti naziv hrvatskog šumarskog barda.