DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2019 str. 80     <-- 80 -->        PDF

Jovanović smatra da napredni pčelari moraju usvojiti znanja iz meteorologije i klimatologije, kako bi pravilnom sadnjom pogodnog medonosnog bilja premostiti i dopunili manjkave prirodne uvjete. Jovanović navodi prijedloge parametera koji bi se trebali pratiti i prijedloge podataka koji bi se potom upisivali u posebne kartone-listove. Od dvanaest najvažnijih biljaka za pčelinju pašu, koje bi trebalo obuhvatiti prvo (fenološko) proučavanje, od šumskog drveća Jovanović spominje divlji kesten (posebno onaj s crvenim cvijetom), bagrem, pitomi kesten i lipe.
Vezano uz fenološke karte koje uključuju i šume, valja napomenuti da su i danas za Republiku Hrvatsku dostupne samo parcijalne fenološke karte (Šimić, 1980) i tek predstoji izrada kvalitetnih sustavnih fenoloških karata koje su u današnje vrijeme globalnog zatopljavanja, i te kako vidljivog u našim krajevima, preduvjet uspješnog pčelarstva.
Iako gotovo svi istaknuti šumari u svojim (gore spomenutim) tekstovima ističu važnost pčelarstva za oprašivanje poljoprivrednih kultura i šuma, u časopisu Pčelarstvo se navode i negativni (autor kaže: sramotni) primjeri kako šumari, čak prijeteći oružjem, pčelarima naplaćuju pašarinu, usprkos što je ista rješenjem Vlade Narodne Republike Hrvatske bila ukinuta još godine 1952 (Loc, 1953).
Pčelari su prepoznali važnost planskog pošumljavanja krša i ostalih golih površina, kako bi se maksimalno podigli izvori pčelinje paše (Dukić, 1956). Dukić ističe važnost šuma za smanjivanje i otjecanje vode, privlačenje kiše, sprječavanje erozije tla te regulaciju mikroklimatskih uvjeta određenog područja. Osim pošumljavanja, postojeće šume treba čuvati i racionalno iskorištavati. Članak završava apelom pčelarima da sadnjom medonosnog drveća osiguraju sretnu i bezbrižnu budućnost, kako bi se spriječile katastrofalne posljedice ogoljele zemlje.
Andre Perušić u Šumarskom listu objavljuje članak „Šuma u pčelarskoj privredi“ (Perušić, 1961) s ciljem jačanja interesa šumarskih stručnjaka za pčelarstvo. U članku raspravlja o prednosti šuma za pčelarstvo, posebice stoga što su šume prvi i najveći proizvođač bjelančevinaste hrane za pčele, budući da u šumama cvjeta prvo cvijeće. S druge strane, pčele uzvraćaju učinkovitim oprašivanjem. Perušić vrlo detaljno obrađuje i uvjete u kojima se u stvara medna rosa (npr. djelovanjem šumskih mrava) te ističe da ona stvara osnovu iz kojih pčele proizvode šumski med – medljikovac koji je, prema njegovom mišljenju, za ljude najvrjedniji, a posebice onaj iz planinskih šuma. Nadalje, Perušić obrađuje problematiku zaštite i obogaćivanja šuma medonosnim biljem. U tom kontekstu, kao i u prethodnim svojim radovima, ponovo spominje kulture pitomog kestena, bagrema, vrbe i lipe. Perušić smatra da se treba pobliže ispitati i djelovanje pčela oprašivanjem na količinu i kvalitetu plodova šumskog drveća i bilja. Prašume pružaju mogućnost da se pobliže ispitaju genetska svojstva pčela koja u njima žive radi uzgoja što boljih matica. Kako unutar pasmine sive (kranjske) pčele postoje četiri ekotipa: alpski, subalpski, panonski i mediteranski (Ruttner 1988), a ti se ekotipovi pčela ne razlikuju po anatomskim karakteristikama, već po načinu ponašanja i prilagodbi na klimatske i ostale uvjete područja na kojima obitavaju (Bubalo i sur., 2002), valja istaći da su razmišljanja ing. Perušića danas i te kako aktualna, budući da šume zbog očuvanog i nezagađenog okoliša pružaju pogodan poligon za ispitivanje i uzgoj kvalitetnih matica, a posljedično i pčelinjih društava koja bi bila otpornija na nepovoljne, sve izraženije, posljedice klimatskih promjena.
Perušić, gotovo 60 godina prije Rezolucije Europskog parlamenta (Europski parlament, 2018), svoj članak završava preporukama za koordinaciju rada u sektoru šumarstva i pčelarstva. Šumska se pčelinja paša može obogatiti primjenom uobičajenih uzgojnih uređajnih i eksploatacijskih mjera te koordinacijom rada organa šumarstva s organizacijama pčelarskih privrednika. Šuplja stabla treba poštedjeti od sječe, jer se u njima rado udomljavaju rojevi. Kod prorjeđivanja ili drugih glavnih sječa bilo koje vrste uzgoja od sječe bi valjalo poštedjeti medonosno drveće i grmlje, posebice divlje voće. Perušić nabraja i drveće i grmlje koje dolazi u obzir kod podizanja pojaseva: bagrem, različite vrste lipa, gledičija, amorfa, hrast divlji kesten, pitomi kesten, vrba, iva, klen, drijen, japanska sofora, paulownija, koelreuteria, badem, višnja, trešnja, jabuka, marelica, kruška, šljiva, oskoruša, suručica, tamarika, katalpa i dr. I opet valja napomenuti da je amorfa jedan od najvećih problema u nizinskim šumskim ekosustavima, čija je pčelinja paša samo jedan mali dobitak u odnosu na probleme koje izaziva u uzgoju i zaštiti ovih šuma.
U 45. godištu Mandekićevog Gospodarskog priručnika Perušić (Perušić, 1971) piše o siromašenju sirovinskih područja za pčelarstvo zbog krčenja šuma i uklanjanja medonosnog bilja koje nema izravne koristi za poljoprivrednu proizvodnju. To pak umanjuje mogućnost povećavanja prinosa mnogih poljoprivrednih kultura. Ljudi posljedično trebaju upravljati procesima oprašivanja na način da posvete posebnu pažnju zaštiti pčelinjeg bilja i pčela te obogaćivanju sirovinskih područja, što zahtijeva poznavanje ne samo tehnike pčelarenja, već i klimatskih odnosa.
Perušić je i autor priloga Pčelarstvo u šumarskoj enciklopediji (Perušić, 1983) u kojemu posebice obrađuje šumski med i načine povećavanje njegove proizvodnje, posebno putem podizanja šuma medonosnog drveća i grmlja.
U radu „Bagremova šuma kao ispaša za pčele“ autori donose opći pregled bagrema (Robinia pseudoacacia L.) na području tadašnje Jugoslavije i u svijetu (Rauš i sur., 1988). U sklopu toga posebno se razmatra važnost bagrema za pčelarstvo budući da se čak 25% ukupno proizvedenog meda u Jugoslaviji odnosilo na bagremov med. Zbog takve važnosti bagrema za pčelarstvo, u radu se iznose ideje koje bi (putem selekcijskog oplemenjivanja i osnivanjem