DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2019 str. 78     <-- 78 -->        PDF

U. S. Department of Interior, 2015). U tom se dokumentu naglašava da kod upravljanja šumama, prioritet se treba dati sjemenu i biljnim vrstama koje pogoduju oprašivačima. Naime, pčelama je potrebno ne samo bilje koje proizvodi nektar i mednu rosu, nego i ono koje obiluje peludom bez kojega nema razvoja jakoga legla.
Europski parlament je pak donio Rezoluciju Europskog parlamenta od 1. ožujka 2018. o mogućnostima i izazovima za pčelarski sektor EU-a, u kojoj upozorava na nestajanje oprašivača koji su (posebice pčele) ujedno važan pokazatelj kvalitete okoliša. U rezoluciji se Europskoj komisiji predlaže niz hitnih mjera za unapređivanje pčelarskog sektora, a koje uključuju potrebu da se među poljoprivrednicima i pčelarima, šumarima, znanstvenicima i veterinarima promiče veća suradnja i razmjena znanja i informacija, uključujući napredne i uzajamne sustave ranog upozoravanja o razdobljima prskanja i drugim primjenama insekticida, prevenciji i kontroli bolesti, tehnologijama koje ne štete pčelama te metodama za zaštitu biljaka koje najmanje uzrokuju smrtnost oprašivača (Europski parlament, 2018).
U domaćoj literaturi, posebice starijoj, ima dosta bibliografskih jedinica koje se bave interakcijom šumarstva i pčelarstva, ali one su ili zaboravljene ili zbog različitih razloga nedostupne kako široj javnosti, tako i znanstveno-akademskoj zajednici. Valja napomenuti da je pčelarstvo u šumskom okruženju i zanimljiva tema etnografskih istraživanja. Primjerice, u slavenskim krajevima jugoistočne Europe se šumsko pčelarstvo ili „slavensko pčelarstvo“ odnosilo na danas već skoro sasvim zaboravljeni tip pčelarstva kod kojega se pčele drže u šumi u umjetno načinjenim dupljama u živom drveću. (Domaćinović, 1980; 1989; 1999).
Što se tiče situacije u Hrvatskoj, Roša i suradnici procjenjuju da čak 50 - 70% proizvedenog meda u Republici Hrvatskoj dolazi sa šumskih staništa (Tomić, 2005; Roša i sur., 2006), a takav med, budući da se u zaštiti šuma manje koriste pesticidi te su šume i šumske biljke manje izloženi zagađenju, ima izuzetnu vrijednost (Roša i sur., 2006), što uključuje i potencijal certificiranja ekološke proizvodnje. Naime, prema podacima trgovačkog društva „Hrvatske šume d.o.o.“, koje gospodari šumama i šumskim zemljištima u Republici Hrvatskoj, ukupna površina šuma i šumskih zemljišta u RH u današnje vrijeme iznosi 2688687 ha, što je 47% kopnene površine države (Hrvatske šume, 2017). Sukladno tomu, Pravilnikom o medu su kao sortni uniflorni medovi kontinentalnog dijela Hrvatske izdvojeni med bagrema, pitomog kestena, lipe, medljikovac jele i medljikovac hrasta sladuna (NN 122/2009).
Kako je u prošlosti na području Hrvatske još veće područje bilo pokriveno šumama, nije čudo da se u Hrvatskoj o interakciji šumarstva i pčelarstva počelo pisati još u 19. stoljeću (Bobinac, 1898).
Cilj ovoga rada jest dati pregled i sustavnije obraditi dostupnu literatura koja se odnosi na apišumarstvo na području Republike Hrvatske te kritički razmotriti koliko su tadašnja razmišljanja i opažanja sukladna suvremenim prilikama te mogu li se i danas primijeniti. Također, ovakav pregled je važan i kao prilog dokumentiranja povijesti pčelarstva u Republici Hrvatskoj.
APIŠUMARSTVO U HRVATSKOJ ZNANSTVENOJ LITERATURI
APIFORESTRY IN CROATIAN SCIENTIFIC LITERATURE
Interakcija pčelarstva i šumarstva se u hrvatskim literaturnim izvorima obrađuje pretežno u specijaliziranim časopisima i knjigama iz područja šumarstva i pčelarstva.
Prvi dostupni napis koji se može svrstati u apišumarstvo objavljen je u časopisu Hrvatska pčela još 1898. godine (Bobinac, 1898). Autor već tada navodi da kultiviranjem zemljišta ponestaje pčelama hrane, budući da se ono [u pravilu] nigdje ne kultivira u svrhu pčelarstva. Nadalje, autor ističe da će smanjivanjem šumskih površina ponestati meda, jer se uništavanjem šuma mijenja i podneblje na uštrb medonosnom bilju. U istom časopisu godine 1903. se u nepotpisanom napisu raspravlja o važnosti bagrema (akacije) za pčelarstvo (Anon., 1903). Autor ističe da uzgoj bagrema nije zahtjevan, da je osobito koristan za pčele jer dugo cvjeta i daje izdašnu pašu. Uz navedeno, bagremovo je drvo zbog tvrdoće cijenjeno kod tokara. Interesantno da se umjesto bagrem, u tekstu upotrebljava riječ bagren, za koju se danas smatra da ne pripada hrvatskom jezičnom korpusu.
Godine 1935. pišući o poboljšanju pčelinje paše (Lephamer, 1935) autor podsjeća da je prvi uvjet bez kojega se uopće neda pčelariti dobra paša. Paša se može poboljšati ponajprije sadnjom raznog drveća i grmlja, a prvi korak je upotpuniti popis medonosnog drveća i grmlja kojega je iznio hortikulturist Zdravko Arnold (Arnold, 1932). Medonosno drveće bi se trebalo saditi ne samo prilikom sadnje novih šuma, nego i u parkovima te u drvoredima uz ceste. U tom kontekstu, Lephamer spominje srebrnolisnu lipu, pajasen, divlji crveni kesten, soforu, poznu akaciju ulricianu, javor, amorfu, diospiruse, licium, biserke, hibiskuse, gledičije i katalpe. Lephamer predlaže da sjeme nabavljaju i raspačavaju pojedinci i društva koji imaju informacije i mogućnosti za jeftiniju nabavu. Također, spominje se i višestruka korist od sadnje medonosnih biljaka, budući da su mnoge od njih ljekovite te se kao takve mogu plasirati na tržište nakon što posluže kao pčelinja paša. Valja napomenuti da je ova preporuka iz 1930-tih godina za sadnju gore navedenih vrsta u suprotnosti sa suvremenim spoznajama koje zastupaju suprirodno gospodarenje šumom u kojem nema mjesta vrstama koje se navode, jer je riječ je o izrazito agresivnim i nepoželjnim alohtonim vrstama drveća.
Središnja pčelarska zadruga u Zagrebu se u Hrvatskom šumarskom listu iz prosinca 1943. godine (Središnja pčelarska