DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/2019 str. 95 <-- 95 --> PDF |
Za kraj prvog ovogodišnjeg volumena našega časopisa, cjenjenom čitateljstvu predstavljamo jedno iznenađenje sadržajnog karaktera iskazano kroz objavu literarnog djela koje slijedi. Iznimka je to u dosadašnjoj praksi objavljenih priloga i tko zna kada će se ponoviti. U pjesmi „Svako dobro“ autor na suptilan način upućuje riječi svakome od nas pokazujući veličanstvenost izričaja zaljubljenika u šumu. SVAKO DOBRO Neka ti lišće bude meko, a stablo jedro, gipko, da u vjetru, krijesu, mrazu razaznaješ Glazbu. Rodili je kamenjari, objavila divlja trava, lugovima odjeknula, stvor da tona čuti neće, ma koliko bila srce svega što se svijetom kreće, prije neg´ mu ritam uma nađe sklad sa stanjem stvari. * Mir nek´ vlada tvojim tijelom. Nalijegahu na njeg´ snijezi, mladicom se smjerno svilo, kvrgom ranu zapamtilo. Propuštene žetve, sjetve, oharaska koja traje, učine se poput kletve: crkvom gmiže sajam graje. Bivao ti zor umiven. Luči pjenu od suštine. Mliječni put sav k tebi sliven plijevi lijekom iz nutrine. * Želim ti da pupaš smjelo, već uz ranu kaplju Sunca, da te snaži ozeblina kroz puninu novog goda. Kambij nek´ ti u tišini marno zida sočne pute kojima će prije noći zvijezda tobom k sebi poći. Vitka kada sprže tkiva vali žudnje za jednotom, stamena da srž ti biva, dok počiva pod životom. * Izbojcima hotimice gusto protkaj zrak nigdine. Rahla da ti sjena granja sjajem njiše proljetnice. Podupiri bršljan krotko. Imelu počasti sokom. Nek´ uz tebe bližnji prostre krošnju ispod neba. A kad cvjetaš medno, il´ kora ti se curkom cijedi, zahvalan da budeš sluga. Mahovini? Pčeli? * |
ŠUMARSKI LIST 1-2/2019 str. 96 <-- 96 --> PDF |
Neka ti korijen bude dubok, a grane snažne, moćne, da lako nosiš i otpuštaš teret obilnih plodova. Blagovale mnoge tice, gljive, grinje, gujavice! Dah jest. Ćuti mijenu boja, roj slapova, jedno more. I dok drugdje nasumice huči, buja, vene, Zemlju neka šaptom budi tvoje dobro sjeme. * Poteklo joj kroza pore iz mrtvaja u prazninu, razgradilo stelju boli, jalov ponik bijesova štono bi nas iskrčili busolu nam izludjevši dok listamo domu svome, jer su, tlape, bogomdani; kao da smo kamen žedan u bistrini gorskog oka; k´o da strepi silno hrašće od lahora gromoglasnog. * Sijalište još dok išteš pod okriljem perja, krzna, znaj da tek si trag i bit ćeš, otisnut u rijeci mrzloj koja nas je odložila na šarene ove sprude, što imamo da si damo, ošumimo šaku grude, granajući gladne ude, samoćama gradeć kuće, struju sijede snatreć vode da raskrinka očvrsnuće. * Klij. Propleti glinu voljom. Sidri žar u pokoljenju onih koje nosi slutnja suputništva k uzemljenju. Supka tvoja rasplesana kukuljicu nek´ nasmije. Jedna drugu od zla krile, dok pod pređom svijest vam zrije. Svila kad se nagomila iz crnice raste Zipka. Ponorno joj bilo žilje, krošnje meke, stabla gipka. Oleg Antonić, 2018. |