DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 97     <-- 97 -->        PDF

vode iz rudnika prije 200 godina koristio se kamšt, najveći drveni kotač u Europi promjera 13,6 metara. Prolazak kroz Antonijev rov sa spuštanjem na dubinu od 22 m dočarao je samo dio tegobnosti života rudara koji su kratko živjeli zbog teških radnih uvjeta i nepovoljnog djelovanja žive na zdravlje. Kraćim obilaskom središta Idrije završio je obilazak mjesta i odlazak prema Cerknu na večeru i noćenje.
Sljedeći dan, 6. listopada 2018., krenuli smo prema šumi u planini vidjeti šumsku žičaru SGG Tolmin d. d. u radu. ­Autobus smo ostavili u mjestu Poljane i prekrcali se u dva mini busa radi vožnje po uskim i zavojitim cestama do šumskog radilišta. Prije polaska navratili smo do starog znanca s EFNS i Alpe-Adria skijaških natjecanja, Ivana Doleneca, čije se imanje nalazi blizu mjesta gdje smo parkirali autobus. Nakon pića dobrodošlice i kraćeg razgovora krenuli smo u planinu te poslije 40 min vožnje stigli do žičare. Putem smo mogli razgledavati lijepe slovenske krajolike i vidjeti uređenost življenja u planinskim uvjetima, a čak i naletjeti na svadbu u prirodi. Ispred SGG Tolmin d. d. domaćini su nam bili Vojko Černogoj, dipl. ing. šum. i Marko Opeka, dipl. ing. šum. Šumski predjel Prva ravan u koji smo stigli, veličine cca 700 ha, otkupila je njihova tvrtka i u njemu gospodari. Predjel se nalazi u gospodarskoj jedinici Sovodenj Šumskogospodarskog područja Kranj. U neposrednom radu vidjeli smo žičaru koja nakon sječe stabala motornim pilama privlači čitava stabla ili dijelove stabla uzbrdo pomoću kolica Mayr Melnhof-Sherpa na sustavu jarbola. Žičara Mayr Melnhof Syncrofalke 4t montirana je na kamionu Man TGS 41-480 s prihvatnom platformom opremljenom dizalicom s harvesterskom glavom koja izrađuje sortimente i razvrstava ih. Uz operatera na žičari u radu na stovarištu sudjeluje sjekač s motornom pilom za doradu sortimenata te kopčaš u šumi. Kraći opis rada šumskih žičara i razloga za njihovo korištenje dao je i prof. dr. sc. Tomislav Poršinsky. Prije polaska na ručak napravili smo zajedničku fotografiju sa žičarom u pozadini (Slika 4. i 5.).
Ručak, jedno tradicionalno slovensko jelo čekao nas je u planinarskoj kući (1.391 m n. v.) na Blegošu do koje smo stigli pješačeći desetak minuta uzbrdo. Magla, koja nas je dočekala na vrhu, razišla se nakon ručka te smo mogli pogledati bar dio okolice. Blegoš je drugi najviši vrh Škofjeloškega hribovja (gorja) s 1.562 m. To je područje od 1920. do 1947. godine bilo dio granice između Italije i Jugoslavije prema Rapalskom ugovoru iz 1920. godine. Poznato je i po Rupnikovoj liniji, sustavu nadzemnih i podzemnih utvrda izgrađenih između 1938. i 1941. godine kao zapadna obrambena linija Kraljevine Jugoslavije. Ostaci tih utvrda postoje i danas. Uslijedio je povratak prema našem autobusu i zahvala domaćinima uz ponešto darova (Slika 6.).
Ponovno je kormilo preuzeo Silvo Peljhan i poveo nas prema Kobaridu i fascinantnom Kobariškom muzeju Prvoga svjetskog rata. Muzej je otvoren 1990. godine i već je 1993. godine dobio europsku Muzejsku nagradu Vijeća Europe. Obilazak muzeja počeo je gledanjem dvadesetominutnog dokumentarnog filma o Soškoj fronti, koja je bila aktivna od svibnja 1915. godine do listopada 1917. godine, a u kojoj su sukobljene strane bile Italija i Austro-Ugarska, kojoj se na kraju postojanja fronte priključila i Njemačka. U tom razdoblju Talijani su pokrenuli jedanaest ofenziva, a posljednju dvanaestu od 24. do 28. listopada 1917. Austro-Ugarska i Njemačka kada je došlo do proboja fronte i povlačenja talijanske vojske prema rijeci Piavi, gdje je uspostavljen novi front koji je potrajao do kraja Prvog svjetskog rata početkom studenoga 1918. godine. Bitnu ulogu u obrambenom dijelu odigrao je hrvatski zapovjednik feldmaršal Svetozar Borojević, zvan i „Lav sa Soče“, prvi i jedini nositelj toga čina u Austro-Ugarskoj, koji nije bio njemačkog podrijetla. U vojsci Austro-Ugarske borili su se brojni hrvatski vojnici, ali i Austrijanci, Slovenci, Mađari, Česi, Slovaci, Bošnjaci, Srbi i druge nacije koje su tada nastanjivale Austro-Ugarsku Monarhiju. Muzej u čitavom svom postavu dočarava besmislenost ratovanja i pokazuje mnoge patnje koje su prolazili vojnici, ali i civilno stanovništvo zahvaćeno ratom (Slika 7.).
Po izlasku iz muzeja kratko smo obišli Festival hrane i umjetnosti u središtu Kobarida te se tjerani kišom uputili prema autobusu u kojemu smo se oprostili od srčanoga i sveznajućeg domaćina Silva, koji je s nama proveo dva dana, obasipajući nas mnoštvom priča i informacija (Slika 8). Smještaj i večera čekali su u hotelu u mjestu Bovec, a nakon večere održana je i 2. sjednica Upravnog odbora (Slika 9).
Posljednjeg dana ekskurzije priključio nam se kao sljedeći domaćin Darko Pretnar, umirovljeni šumarski kolega koji nas je poveo prema Nacionalnom parku Triglav. Prije ulaza u park zastali smo uz cestu pogledati tehnički spomenik žičaru Golobar iz 1931. godine koju je nekada koristilo Soško šumsko gospodarstvo Tolmin. Žičare su se inače počele koristiti u Prvom svjetskom ratu, a nakon toga su