DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 94     <-- 94 -->        PDF

Upravni odbor odobrio je pomoć kroz otkup knjiga i to 25 komada za ukupni iznos od 5.500 kn.
• Prof. dr. sc. Milan Glavaš poslao nam je najavu svoje Enciklopedije domaćeg ljekovitog bilja i zamolio za pomoć prilikom izdavanja. Kako je najavljena cijena ove Enciklopedije u pretplati oko 900 kn, Upravni odbor nije donio Odluku o otkupu, već je zaključeno da će se naknadno razgovarati s prof. Glavašem o načinu pomoći.
• Iz HŠD-a ogranka Karlovac pristigla je zamolba za pomoć pri izdavanju kataloga „10 foto izleta“ u vidu donacije od 5.500 kn, što je i odobreno.
Stručna ekskurzija Upravnog odbora HŠD-a u Sloveniju (Posočje – dolinaSoče i Julijske Alpe)
Oliver Vlainić
Članovi Upravnog i Nadzornog odbora HŠD-a sastali su se u jutarnjim satima u petak 5. listopada 2018. ispred Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tamo nas je čekao autobus Fakulteta sa starim znancem, sigurnim i staloženim vozačem Marijanom Mikcem, koji je odvozio brojne šumarske ture diljem Lijepe naše, ali i Europe. Cilj putovanja je Slovenija, točnije njen sjeverozapadni dio od Postojne preko doline Soče (Posočje) i Julijskih Alpa do Planice. Organizaciju putovanja na sebe je preuzeo tajnik Društva mr. sc. Damir Delač. Veliku pomoć oko organizacije pružio mu je slovenski kolega, šumar u mirovini, Janez Konečnik, dipl. ing. šum., koji je čekao u Ljubljani da nam se priključi i s nama provede sva tri dana. Prvi domaćini iz slovenskog Zavoda za šume Područne jedinice Postojna čekali su u Rakovom Škocjanu u blizini Postojne. To je područje unutar Notranjskoga regionalnog parka zaštićeno od 1949. kao prirodna znamenitost, a sastoji se od krške doline potoka Raka. Dolina je ime dobila po sv. Kancijanu (francuski St.-Saint-Šent Kocjan) čije se relikvije tu i nalaze. Između više prirodnih znamenitosti posebno su atraktivni mali prirodni kameni most visine 42 m iznad potoka Raka i veliki prirodni kameni most visine 37 m. Kameni mostovi su ostaci srušenoga spiljskoga stropa. Nakon kraćega obilaska velikoga kamenog mosta spustili smo se do potoka Raka, gdje smo od voditelja jedinice Antona Smrekara (Slika 1.) saznali osnovne podatke o Područnoj jedinici Postojna:
• Ukupna površina područja: 107.341 ha
• Površina šuma: 79.598 ha
• Šumovitost područja: 74,15 %
• Drvna zaliha: 275,35 m3/ha
• Godišnji prirast: 6,76 m3/ha
• Godišnji mogući sjek: 4,57 m3/ha
• Godišnji mogući etat: 363.653 m3.
Osim toga, prezentirane su nam informacije o svim nepogodama koje su zadesile šume toga područja posljednjih nekoliko godina. Tako je krajem siječnja i početkom veljače 2014. godine bio veliki ledolom, koji je pogodio 66 tisuća ha površine, od čega 22 tisuće u državnim šumama, a 44 tisuće ha u privatnim šumama. Procijenjena drvna masa za sanaciju bila je 1,03 milijuna m3 u crnogorici i 1,04

ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 95     <-- 95 -->        PDF

milijuna m3 u bjelogorici, što je ukupno 2,07 milijuna m3. Ukupna procijenjena šteta u eurima iznosila je 53,1 milijun, od čega u državnim šumama 19,8 milijuna eura i u privatnim šumama 33,3 milijuna eura. Nakon ledoloma trebalo je dovesti u vozno stanje 635 km šumskih cesta i 4.900 km šumskih vlaka, a izgrađeno je i rekonstruirano 120 km šumskih vlaka. Obnovu je trebalo napraviti na 3.050 ha, a sadnja je do sada obavljena na 330 ha. Nakon ledoloma došlo je do pojave potkornjaka na 3.300 ha. U prosincu 2017. godine šume su stradale i od vjetroloma. Završni dio obilaska bio je u odsjeku u kojemu je nakon sanacije obavljena sadnja bukovim i smrekovim sadnicama (Slika 2.). Zajednički ručak s domaćinima bio je u restoranu obiteljskog gospodarstva Hudičevac, gdje smo se uz zahvalu i darove oprostili s domaćinima.
Daljnje vođenje preuzeo je kolega Silvester (Silvo) Peljhan, dipl. ing. šum. iz Soškog šumskog gospodarstva Tolmin d. d.. Sljedeća postaja bila je Idrija, najstarije slovensko rudarsko mjesto. U vožnji do tamo Silvo je iznio mnoštvo informacija, zanimljivosti i priča o povijesti kraja kroz koji smo se vozili. Sa šumarskog stanovišta najzanimljivije su Klavže, tzv. „slovenske piramide“, posebne brane koje su izgrađene na rijeci Idrijci kako bi se iz šuma na brdima skupljalo, drvo koje je bilo potrošna roba u rudarstvu. Najstarija klavža na Idrijci izgrađena je 1774. godine po nacrtima Jožefa Marka, a imala je promjer 41,4 metara od brijega

ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 96     <-- 96 -->        PDF

do brijega i debljinu od 10,8 metara. Tu se nakupljalo do 210.000 m² vode, a ispuštanjem vode moglo se otpremiti do 13.000 m3 drva. U blizini se nalaze i Belčne klavže (na potoku Belca) i Putrihove klavže, te klavže na Ovčjakarici (Klavžarica) u dolini Kanomljica. Najmlađe klavže su sagrađene za francuske okupacije 1813. godine. Klavže su napuštene s izgradnjom cesta početkom 20. stoljeća. Danas su sve klavže obnovljene. Kanomeljske klavže se ponovno koriste za pokretanje turbine za malu hidroelektranu u dolini Klavžarica Kanomljica.
Po dolasku u Idriju odmah smo ušli u Turistički rudnik živoga srebra – Antonijev rov iz 1500. godine. (Slika 3.) Zahvaljujući otkriću žive, jedinoga tekućeg metala na svijetu, krajem 15. stoljeća došlo je do izgradnje ovoga rudnika koji je postao drugi najveći proizvođač ove rude na svijetu poslije španjolskog Almadéna. Antonijev rov je glavni ulaz u rudnik i rodna kuća poznatoga slovenskog inženjera Stanka Bloudeka – slovenskog zrakoplovnog dizajnera, sportaša i dizajnera sportskih predmeta. Danas je rudnik zatvoren zbog ekonomske neisplativosti uslijed niske cijene žive, ali je pretvoren u muzej kroz koji nastavlja svoj život. Zahvaljujući rudniku Idrija je doživjela svoj procvat. Tako je 1527. godine izgrađen dvorac Gerwerkenegg kao upravna zgrada rudnika i skladište za živu, ali i za hranu kada je zima onemogućavala normalan pristup mjestu. Danas je to zgrada muzeja Idrije koji je 1997. godine nagrađen kao najbolji europski muzej industrijske i tehničke baštine. U Idriji se nalazi i najstarije kazalište u Sloveniji iz 1770. godine, koje se danas koristi kao kino. Najstarija idrijska crkva sv. Trojstva izgrađena je na mjestu otkrića živog srebra iz 1490. godine. Idrija je 2012. godine, zajedno sa španjolskim Almadénom, uvrštena na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi pod nazivom „Baština žive“. Za vađenje

ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 97     <-- 97 -->        PDF

vode iz rudnika prije 200 godina koristio se kamšt, najveći drveni kotač u Europi promjera 13,6 metara. Prolazak kroz Antonijev rov sa spuštanjem na dubinu od 22 m dočarao je samo dio tegobnosti života rudara koji su kratko živjeli zbog teških radnih uvjeta i nepovoljnog djelovanja žive na zdravlje. Kraćim obilaskom središta Idrije završio je obilazak mjesta i odlazak prema Cerknu na večeru i noćenje.
Sljedeći dan, 6. listopada 2018., krenuli smo prema šumi u planini vidjeti šumsku žičaru SGG Tolmin d. d. u radu. ­Autobus smo ostavili u mjestu Poljane i prekrcali se u dva mini busa radi vožnje po uskim i zavojitim cestama do šumskog radilišta. Prije polaska navratili smo do starog znanca s EFNS i Alpe-Adria skijaških natjecanja, Ivana Doleneca, čije se imanje nalazi blizu mjesta gdje smo parkirali autobus. Nakon pića dobrodošlice i kraćeg razgovora krenuli smo u planinu te poslije 40 min vožnje stigli do žičare. Putem smo mogli razgledavati lijepe slovenske krajolike i vidjeti uređenost življenja u planinskim uvjetima, a čak i naletjeti na svadbu u prirodi. Ispred SGG Tolmin d. d. domaćini su nam bili Vojko Černogoj, dipl. ing. šum. i Marko Opeka, dipl. ing. šum. Šumski predjel Prva ravan u koji smo stigli, veličine cca 700 ha, otkupila je njihova tvrtka i u njemu gospodari. Predjel se nalazi u gospodarskoj jedinici Sovodenj Šumskogospodarskog područja Kranj. U neposrednom radu vidjeli smo žičaru koja nakon sječe stabala motornim pilama privlači čitava stabla ili dijelove stabla uzbrdo pomoću kolica Mayr Melnhof-Sherpa na sustavu jarbola. Žičara Mayr Melnhof Syncrofalke 4t montirana je na kamionu Man TGS 41-480 s prihvatnom platformom opremljenom dizalicom s harvesterskom glavom koja izrađuje sortimente i razvrstava ih. Uz operatera na žičari u radu na stovarištu sudjeluje sjekač s motornom pilom za doradu sortimenata te kopčaš u šumi. Kraći opis rada šumskih žičara i razloga za njihovo korištenje dao je i prof. dr. sc. Tomislav Poršinsky. Prije polaska na ručak napravili smo zajedničku fotografiju sa žičarom u pozadini (Slika 4. i 5.).
Ručak, jedno tradicionalno slovensko jelo čekao nas je u planinarskoj kući (1.391 m n. v.) na Blegošu do koje smo stigli pješačeći desetak minuta uzbrdo. Magla, koja nas je dočekala na vrhu, razišla se nakon ručka te smo mogli pogledati bar dio okolice. Blegoš je drugi najviši vrh Škofjeloškega hribovja (gorja) s 1.562 m. To je područje od 1920. do 1947. godine bilo dio granice između Italije i Jugoslavije prema Rapalskom ugovoru iz 1920. godine. Poznato je i po Rupnikovoj liniji, sustavu nadzemnih i podzemnih utvrda izgrađenih između 1938. i 1941. godine kao zapadna obrambena linija Kraljevine Jugoslavije. Ostaci tih utvrda postoje i danas. Uslijedio je povratak prema našem autobusu i zahvala domaćinima uz ponešto darova (Slika 6.).
Ponovno je kormilo preuzeo Silvo Peljhan i poveo nas prema Kobaridu i fascinantnom Kobariškom muzeju Prvoga svjetskog rata. Muzej je otvoren 1990. godine i već je 1993. godine dobio europsku Muzejsku nagradu Vijeća Europe. Obilazak muzeja počeo je gledanjem dvadesetominutnog dokumentarnog filma o Soškoj fronti, koja je bila aktivna od svibnja 1915. godine do listopada 1917. godine, a u kojoj su sukobljene strane bile Italija i Austro-Ugarska, kojoj se na kraju postojanja fronte priključila i Njemačka. U tom razdoblju Talijani su pokrenuli jedanaest ofenziva, a posljednju dvanaestu od 24. do 28. listopada 1917. Austro-Ugarska i Njemačka kada je došlo do proboja fronte i povlačenja talijanske vojske prema rijeci Piavi, gdje je uspostavljen novi front koji je potrajao do kraja Prvog svjetskog rata početkom studenoga 1918. godine. Bitnu ulogu u obrambenom dijelu odigrao je hrvatski zapovjednik feldmaršal Svetozar Borojević, zvan i „Lav sa Soče“, prvi i jedini nositelj toga čina u Austro-Ugarskoj, koji nije bio njemačkog podrijetla. U vojsci Austro-Ugarske borili su se brojni hrvatski vojnici, ali i Austrijanci, Slovenci, Mađari, Česi, Slovaci, Bošnjaci, Srbi i druge nacije koje su tada nastanjivale Austro-Ugarsku Monarhiju. Muzej u čitavom svom postavu dočarava besmislenost ratovanja i pokazuje mnoge patnje koje su prolazili vojnici, ali i civilno stanovništvo zahvaćeno ratom (Slika 7.).
Po izlasku iz muzeja kratko smo obišli Festival hrane i umjetnosti u središtu Kobarida te se tjerani kišom uputili prema autobusu u kojemu smo se oprostili od srčanoga i sveznajućeg domaćina Silva, koji je s nama proveo dva dana, obasipajući nas mnoštvom priča i informacija (Slika 8). Smještaj i večera čekali su u hotelu u mjestu Bovec, a nakon večere održana je i 2. sjednica Upravnog odbora (Slika 9).
Posljednjeg dana ekskurzije priključio nam se kao sljedeći domaćin Darko Pretnar, umirovljeni šumarski kolega koji nas je poveo prema Nacionalnom parku Triglav. Prije ulaza u park zastali smo uz cestu pogledati tehnički spomenik žičaru Golobar iz 1931. godine koju je nekada koristilo Soško šumsko gospodarstvo Tolmin. Žičare su se inače počele koristiti u Prvom svjetskom ratu, a nakon toga su

ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 98     <-- 98 -->        PDF

služile u šumarstvu. Sljedeće zaustavljanje bilo je radi prirodne znamenitosti Velikih korita Soče smještenih na rijeci Soči u blizini doline Lepena. Korito zeleno-plave rijeke Soče udubljeno je u kamenu podlogu gdje visina negdje dostiže do 15 m, širina na najužem mjestu je samo 2 m, a dužine je 750 m. Vozeći se dalje dolinom Soče, stigli smo do Doma Trenta, informativnog središta nacionalnog parka i Trentarskog muzeja (Slika 10.). Od zanimljivog vodiča doznali smo dosta o nacionalnom parku i njegovim znamenitostima. Triglav je jedini slovenski nacionalni park s površinom od 83.807 ha, što predstavlja 4 % površine Slovenije. Smješten je u sjeverozapadnom dijelu Slovenije na području Julijskih Alpa nazvanih po rimskom vladaru Gaju Juliju Cezaru. Sam park ime je dobio po Triglavu, najvišem slovenskom planinskom vrhu, koji se nalazi u središtu parka, a visina mu je 2.864 m. U parku se spajaju dva velika morska slijeva i to rijeke Soče koja utječe u Jadransko more te rijeke Save koja teče prema Crnom moru. Obilaskom muzeja upoznali smo se s biljnim i životinjskim svijetom, geologijom, životom i običajima stanovnika, stanogradnjom te djelatnostima kroz povijest na području parka. U prošlosti su se ljudi bavili obradom željezne rude i dobivanjem ugljena, čuvanjem goveda i proizvodnjom sira te šumarstvom. Današnji čovjekov utjecaj na području parka pretežno je sezonski, a najveći utjecaj ima planinarenje i turizam. U muzeju dio prostora posvećen je Juliusu Kugyu, planinaru, piscu, botaničaru, humanistu, odvjetniku i časniku slovenskog podrijetla. Za života se zalagao za miran

ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 99     <-- 99 -->        PDF

suživot među slovenskim, talijanskim i njemačkim narodima. Pomogao je pri stvaranju jedinog slovenskog alpskog botaničkog vrta Juliana iz 1926. godine, smještenog u Trentu. Uz njegov spomenik, postavljen uz cestu koja vodi prema prijevoju Vršič, napravili smo i zajedničku fotografiju. Tu smo se ljubazno zahvalili i oprostili s kolegom Darkom Pretnarom (Slike 11. i 12.).
Nastavili smo put prema Kranjskoj Gori, vozeći se cestom koju su tijekom Prvoga svjetskog rata gradili ruski zarobljenici. U čast mnogim poginulim i umrlim graditeljima podignuta je Ruska kapelica. Na cesti dužine 24 km ima 50 serpentina, 26 sa strane Trenta i 24 sa strane Kranjske Gore. Svih 50 serpentina naš vozač Marijan savladao je iz prvog pokušaja te smo se spokojno spustili na drugu stranu Julijskih Alpa i provezli kroz Kranjsku Goru. Dovezli smo se u Nordijski centar Planicu, u istoimenoj alpskoj dolini (Slika 13). Tamo smo obišli moderno uređen centar, odvezli se žičnicom na skakaonicu te se upoznali s poviješću Planice. Prva skakaonica sagrađena je prije 1930. na padini planine Ponce. Stanko Bloudek konstruirao je 1934. godine veću skakaonicu, poznatu kao Bloudekova velikanka. Na njoj je ostvaren prvi skok preko 100 m u povijesti. U to je vrijeme bila najveća skakaonica na svijetu, a ponekad su je zvali „majkom svih skakaonica“. Godine 1969. braća Vlado i Janez Gorišek konstruirali su novu skakaonicu, koja je po njima nazvana „Letalnica bratov Gorišek“. Od 1985. do 2011. godine svjetski rekordi postavljani su uvijek na Letalnici. Nakon što je norveška letaonica Vikersundbakken proširena 2010. Godine, prestigla je Letalnicu po veličini te je sad ona najveća na svijetu i trenutni svjetski rekord (253,5 m) postignut je na njoj. Godine 1994. prvi put je pređena granica leta od 200 m upravo na slovenskoj Letalnici. Rekord Letalnice postavljen u ožujku 2017. iznosi 251,5 m. Planica je obnovljena 2013. godine i danas je moderni centar za nordijske sportove sa sedam novih skakaonica s pratećim objektima. U središnjem objektu, koji predstavlja središte trkačkog i skakačkog dijela centra, nalaze se vidikovac, muzej Planice na dvije etaže, aerodinamički tunel i ugostiteljska ponuda.
Nakon ručka u obližnjem selu Rateče krenuli smo prema Hrvatskoj. S kolegom Janezom Konečnikom oprostili smo uz put, zahvalili se riječima i darovima za sav trud i dobru volju koju je iskazao te nastavili put prema Zagrebu, gdje smo stigli u večernjim satima. Dalje je svatko svojim putem do nekoga sljedećeg druženja. Putovanje je opravdalo pa i premašilo očekivanja sudionika te nas sve obogatilo novim spoznajama o susjednoj državi Sloveniji, s čijim kolegama šumarima gajimo dobre i prijateljske odnose.