DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2018 str. 117 <-- 117 --> PDF |
do 15. 7. 1986. radi na poslovima tehničkog suradnika na istoj katedri. Od 1. 12 .1986. do smrti (8. 11. 2018.) radi kao tehnički suradnik U Zavodu za Nastavno-pokusne šumske objekte (šumarski tehničar-poslovođa na NPŠO Zagreb). U 34 godine radnoga staža njegov doprinos šumarskoj struci je neupitan i nemjerljiv. Poznavao sam Stipu 17. godina. Iz tog razloga, prepun tuge i žalosti u srcu s jedne strane, a s druge isto tako prepun ponosa što sam imao privilegiju biti s njim i živjeti u njegovo vrijeme, u daljnjem tekstu pisat ću o našem osobnom odnosu i osobinama iz čega će svatko moći vidjeti u malom dijelu teksta njegovu složenu biografiju. Od mog prvog dolaska u rasadnik 15. ožujka 2002. pa do dana Stipine smrti, bio sam u kontaktu s njim svakoga radnog dana po nekoliko puta. Od prvoga dana sam ga oslovljavao s Vi, a isto tako i on mene. Bio je to znak mog dubokog poštovanja prema tom čovjeku, a ujedno i Stipinog prema meni. Od Stipe sam u početku jako puno naučio o rasadničarstvu, a kasnije on od mene. Bio je to odnos jači nego oca i sina, zato je ovaj tekst prepun emocija, a ne običan zapis prema našemu i mojemu Stipi. Sve druge ljude oslovljavao sam sa ti, dok je Stipe ostao moje vječito Vi. Nikada o tome nismo duboko raspravljali, jer smo smatrali da je to normalno, upravo kako osjećaju naša srca. Primijetivši Stipinu bolest i nemogućnost njegovog teškog fizičkog rada, od prvoga dana oslobodio sam ga od svih teških fizičkih poslova. Znao sam da tako moram postupiti kao čovjek, a ne samo njemu nadređena osoba. Stipi sam neizmjerno zahvalan u razdoblju istraživanja i pisanja doktorata od 2002. do 2008. godine. U njega sam imao beskonačno povjerenje i pouzdanje, posebno tijekom čišćenja sjemena sorbusa, stratifikacije, rasadničke proizvodnje sadnica i pomoći oko unosa podataka u računalo. Dragi Stipe, neizmjerna ti i vječna hvala. Ostaješ zapisan na koricama zahvale mojega doktorata. Nikada u svome srcu neću zaboraviti datum 9. travnja 2010. godine kada sam imao javnu obranu doktorata na Šumarskom fakultetu pod naslovom Značajke sjemena i rasadnička proizvodnja nekih vrsta roda Sorbus L.,kojom prilikom si mi poklonio tri prekrasna, neopisivo lijepa aranžmana od poljskoga cvijeća koja su resila stol na kojem su sjedili članovi povjerenstva za javnu obranu. Mislim da su to bili buketi tvojega srca i najljepši ikada napravljeni i postavljeni na nekoj obrani. Moj najviši akademski stupanj obrazovanja bio je Stipino neizmjerno veselje u srcu, pri čemu mi je mnogo puta nakon toga rekao Zaslužio si to više od bilo koga. Moja osobna bolest pogađala je i Stipino srce, znam koliko je silno želio svakom čovjeku dobar život ispunjen Božjim mirom, srećom i zdravljem. Nastupio je Stipin težak križ, a to je operacija kralježnice s dugotrajnim oporavkom, što ga je dodatno pritisnulo uz tlo, no uspio je ustati i poći dalje uz Božju pomoć. Ako bih morao opisati našega Stipu, a da su to riječi koje najbolje opisuju njega kao čovjeka bile bi: skromnost, nenametljivost, poniznost, pouzdanje i povjerenje. Ako malo dublje razmotrimo te riječi,možemo uočiti da su one međusobno povezane i prepletene, ali i svaka se može promatrati i posebno. Ako govorimo o prvoj Stipinoj osobini a to je skromnost, možemo reći da je to posljedica teškog života od djetinjstva pa do smrti. Uvijek je u društvu želio biti nenametljiv, fizički prisutan, ali duhom možda u nekim drugim mislima. Primjer su brojni godišnji sastanci Zavoda za ekologiju i uzgajanje šuma u Dotršćini, gdje je tražio mjesto za pomoćnim stolom, uvijek uz svoje ljude iz rasadnika. Kažu da se ljudska poniznost prepoznaje i po hodu, a kod Stipe je ta poniznost bila tipična, lagani hod, blago nakrivljena i spuštena glava, torbica u ruci. Živio je životom po tezi Biti prvi a uvijek zadnji. Bio je cijeloga života učenik Božje škole poniznosti i dobro je znao kako čovjek koji ne živi ponizno nije dostojan ući u Kraljevstvo Božje! Često je vikendima i praznicima dolazio u rasadnike, kontrolirao da li je sve u redu i to uredno bilježio u svoj rokovnik. Tako su nastajale Stipine kronologije, ali i kronologije rasadnika. U Stipu se moglo pouzdati kad su bila u pitanju precizna mjerenja za studentske završne i diplomske radove. Volio je postavljati pokuse u rasadniku govoreći kako je to primarna uloga rasadnika Šumarskoga fakulteta. Posebno se isticao nesebičnim pomaganjem u izvedbi studentskih praktičnih vježbi iz predmeta Osnivanje šuma, Rasadnička proizvodnja ukrasnoga bilja i Fitofarmacija u šumarstvu. Pomagao je brojim magistrima i meni kao doktorandu u mjerenju biljaka u rasadniku. Mnogi studenti su ga spomenuli u zahvali na stranicama svojih radova. Od stručnih osobina, Stipo je bio poznavatelj rasadniče proizvodnje, veliki praktičar i inovator. Rasadnik i biljke bile su dio njegovog života. Svojim predanim radom bio uzor i ponos Šumarskog fakulteta. Pamtimo ga po brizi prema svim materijalnim sredstvima i imovini Fakulteta. U odnosu s radnim kolegama bio je uzor mnogima. Vodio je posebnu brigu o svakom čovjeku, svojim blagim pogledom i slabo primjetnim smiješkom na licu smirivao bi mnoge napetosti i nesuglasice na radnom mjestu. Smatrao je uvijek kako je šest zaposlenika u rasadniku njegova proširena obitelj te kako mora uvijek postojati red i uzajamno poštivanje. Nikada od nekog radnika nije tražio nemoguće, već samo realno, pogledom vrhunskog rasadničara. Srcem i dušom želio je fakultetske rasadnike učiniti svakim danom sve boljim, urednim i profitabilnim, bile su to Stipine puno puta u srcu tajne brige koje sam ja poznavao, a nikome nisu bile izrečene. Prije godišnjih odmora nastavnog osoblja, u srpnju mjesecu, želio je da uvijek rasadnike dovede na zavidnu razinu, o tome je vodio posebnu brigu svake godine. Živjeti s osobinama našega dragoga Stipe bila je privilegija i poticaj nama mlađima. Na tome mu vječna hvala i slava. Želio je da mu svi oproste i molio je oprost od svakoga čovjeka. Dragi Stipe, život nas je prerano razdvojio, ali znam da si želio da poslije tvoje smrti ovo ja pročitam ili napišem, jer si me kao čovjeka i prvoga nadređenoga najviše poštivao i |