DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2018 str. 90     <-- 90 -->        PDF

Jedan od načina prijenosa poruka su poštanske marke. One uz pomoć poštanske mreže, najraširenijeg komunikacijskog kanala i filatelije kojom se bave milijuni ljudi diljem svijeta šalju svoje poruke, čak i na udaljene oceanske otoke. Na ovogodišnji Svjetski dan šuma, hrvatski nacionalni poštanski operataor izdao je tri različite marke u seriji hrvatska flora. Motivi maraka, zahvaljujući likovnom uratku Sabine Rešić, prikazuju borovnicu (Vaccinium myrtillus L.), drenjinu (Cornus mas L.) i pitomi kesten (Castanea sativa Mill.).
Sve marke su tiskane u državnoj tiskari AKD u Zagrebu, koja je od 1992. nominirana za izradu svih sigurnosno zaštićenih dokumenata Republike Hrvatske kao što su osobne iskaznice i putovnice. Nominalna vrijednost svake marke je 3,10 kn, a spomenuta nominala odgovara vrijednosti poštarine za pismo mase do 50 g i za razglednicu u unutarnjem poštanskom prometu. Naklada ovih maraka je 100.000 po motivu tiskanim u arcima, uvećano za 20.000 po motivu u karnetima. Osim toga, izdana je i prigodna omotnica prvog dana (FDC) te tri maksimum-karte. Stručni višejezični tekst koji prati najnoviju hrvatsku floru na poštanskim markama potpisuje dr. sc. Vanja Stamenković, stručni savjetnik iz Botaničkog vrta PMF-a iz Zagreba.
Borovnica
Borovnica (engl.: Bilberry, European blueberry; njem.: Heidelbeere, Blaubeere, Moosbeere; franc.: Myrtille, Airelle; tal.: Mirtillo nero) nizak je listopadni grm iz porodice vrjesova, s malim listovima i blijedoružičastim cvjetovima. Razgranjeni grm može biti visok i do 60 cm. Plod je jestiva, slatka i sočna kuglasta boba široka do 1 cm, tamnoplave boje s vidljivim ostatkom čaške na vrhu. Dozrijeva od srpnja do rujna. Obična borovnica rasprostranjena je u šumama diljem Europe sve do Kavkaza te u sjevernoj Aziji. U 19. stoljeću udomaćena je u dijelovima Kanade i SAD-a. Samoniklo raste na kiselom, vlažnom i humusnom tlu u kojem nema vapnenca, najčešće u skupinama, kada prekriva veće površine. U Hrvatskoj je česta u šumama pitomoga kestena, hrasta kitnjaka, bukve, smreke i bora. Može se naći u Lici i Gorskom kotaru, ali i na Papuku, Medvednici, u Samoborskom gorju i na Žumberku.
Zreli plodovi sočni su zbog visokog sadržaja vode, a obiluju mineralima i vitaminom C. Koriste se za spravljanje slastica, marmelada, kompota, sokova, voćnih jogurta, krema, likera i slatkih vina. Osim za jelo, plodovi su korišteni i za bojenje tkanine, posebice u srednjem vijeku: crveni sok tamni na zraku i prikladan je za bojenje vune i pamuka. Od 19. stoljeća sok se dodaje vinima za postizanje voćne arome i intenzivne crvene boje. Kao prirodno bojilo koristi se i danas, najviše u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Brojna su ljekovita svojstva plodova i listova borovnice. Još od doba starih Rimljana koristila se za ublažavanje želučanih i crijevnih tegoba te kao lijek protiv kašlja i bolesti dišnih organa. Poput srodne brusnice, i plodovi borovnice sadrže visoku koncentraciju spojeva s protuupalnim i antibiotičkim djelovanjem te su pogodni za liječenje bakterijskih i virusnih upala i kao antiseptik.
Drenjina
Drijen (engl.: Cornelian cherry, European cornel; njem.: Kornelkirsche, Herlitze, Dirndl; franc.: Cornouiller mâle, Cornouiller sauvage; tal.: Corniolo iz porodice drjenovke (Cornaceae) je listopadni oveći grm ili stabalce zaobljene krošnje visoko najčešće do pet metara. Kora debla i većih grana je svijetlo sivosmeđa i ljuskava, dok su izbojci i mlade grane zelenkastosmeđi. 
Plod (drenjina, drenjula) koštunica je dužine do 2 cm, koja sazrijeva ljeti. Zriobom od zelene poprima svjetlocrvenu boju, ali je trpka i neukusna sve dok potpuno ne sazri i postane tamnocrvena. Drijen je prirodno rasprostranjen u središnjoj i jugoistočnoj Europi te zapadnoazijskim zemljama poput Turske i Sirije. Posebice su ga cijenili stari Grci i Rimljani ne samo kao voćku nego i zbog tvrdog drva. U srednjem vijeku drijen se uzgaja uz samostane diljem središnje Europe, a širi se i na sjever te na istok sve do Rusije. Drenjine se od pamtivijeka mogu naći na tržnicama Orijenta, a do 19. stoljeća česte su i u našim krajevima, pa čak i u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj i Engleskoj. Svjetlocrvene drenjine kiselkaste su i trpke dok ne otpadnu sa stabla, a bogate su vitaminom C. Nakon dozrijevanja jestive su kao voće, a od usplođa se spravljaju pekmezi i marmelade, sirupi i osvježavajući napitci, likeri i vina. Drvo drijena čvrsto je, tvrdo i gusto zbog čega tone u vodi. Tvrdo se drvo upotrebljava u tokarstvu, stolarstvu i za rezbarenje. Danas se na Zapadu sadi uglavnom kao uresno stabalce ili grm, posebice jer cvjeta već u veljači i ožujku kada su grane drugih stabala gole. Kultivari koji obilato rađaju velikim plodovima uzgajaju se plantažno poput voćaka u zemljama kao što su Iran i Ukrajina.