DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/2018 str. 96 <-- 96 --> PDF |
Također je u poglavlju dan detaljan opis ove vrste sa svim svojim morfološkim karakteristikama. Poglavlje Prirodna rasprostranjenost smreke, sa podpoglavljima Rasprostranjenje smreke u Europi i Bosni i Hercegovini daje pregled njezine rasprostranjenosti koja je ograničena na sjevernu Europu i istočnu Rusiju, te na planinska područja središnje i južne Europe. Na sjeverozapadu Balkanskog poluotoka vezana je s uskim pojasom za Alpe, dok se prema jugu širi u bosanskim planinama, a u visinskom rasprostiranju smreka se na Balkanu penje i do 2200 m n.v. Na teritoriju Bosne i Hercegovine smreka raste na sjevernim padinama Grmeča, Osečenice, Klekovače i Lunjevače te uz tok rijeke Sane. Ovo rasprostiranje u povezanosti staništa nastavlja se dalje spram juga i obuhvaća planinske predjele između Glamočkog polja i doline Vrbasa, planine oko sliva Plive i Janja, zaokružuje Kuprešku visoravan i širi se na planinu Stožer, Radušu, Ravašnicu i Želivodić. Nešto sjevernije od tog područja nalaze se izolirana nalazišta na sjevernom rubu Podrašničkog polja kod Mrkonjić Grada, na Dimitoru spram Ključa te pojedinačno i u šumama Manjače i Zmijanja. Posebno značajno nalazište smreke navodi se za Hercegovinu u slivu rijeke Neretve. U poglavlju Postglacijalna seoba obične smreke navode se rezultati istraživanja na postglacijalnim migracijama smreke koji ukazuju da je ona posljednju glacijaciju preživjela u najmanje sedam pribježišta iz kojih se širila tijekom holocena. Tijekom svoga širenja smreka je prošla kroz različite genetske promjene na svojim migracijskim putovima. Potpoglavlje Postglacijalna migracija smreke na temelju makrofosila sadrži rezultate analiza, koji evidentno potvrđuju da obična smreka vodi podrijetlo iz dva glacijalna pribježišta. Prvo se nalazi na zapadu Rusije, odakle se obična smreka premješta i širi na Skandinavski poluotok i Finsku te jugozapadno u Poljsku. Drugo pribježište je u području jugozapadnih Alpa te Dinarskih Alpa i Karpata, a iz tog se područja širi na središnju Europu. O južnom, alpskom glacijalnom pribježištu i migraciji smreke ka sjeveru pod stalnim je pritiskom nastalih dramatičnih klimatskih promjena, odnosno kontinuiranog globalnog zatopljenja. U potpoglavlju Postglacijalna migracija smreke na temelju molekularnih istraživanja autori iznose da su molekularne metode najpouzdanije u rješavanju postglacijalnih migracija. Suvremena i brojna fitogeografska istraživanja, kao što su migracije drveća, obično se oslanjaju na DNK biljege iz organela, te u tom slučaju predstavljaju povijest jednog gena. Da bismo u potpunosti riješili povijest populacije organizma, potrebno je uporabiti više različitih neovisnih genetskih biljega. Zato se, kombinirajući mitohondrijske (mt) ili kloroplastne (cp) dijelove DNK s jezgrinim biljezima, steklo bolje razumijevanje o prošlosti i sadašnjosti ove vrste. Populacije u refugijalnim područjima često pokazuju visoku alelnu raznolikost zbog refugijske postojanosti i povijesno nakupljene varijabilnosti. Autori navode kako je u vezi s ovom tvrdnjom registrirana relativno visoka unutarpopulacijska genetička raznolikost smreke. No, iznimke su u dijelovima istočnih Alpa, zapadnim Karpatima i na jugozapadu bugarskih planina. Niska genetska raznolikost u ovim područjima može se objasniti genetskim driftom, izazvanog malom veličinom pribježišnih populacija i/ili smanjenom veličinom populacije tijekom hladnog i suhog mlađeg drijasa. Poglavlje Ekološke osobitosti smreke sadrži saznanja kako je potrebno razlikovati optimalne stanišne uvjete i granične stanišne uvjete za smreku. Navodi se da utjecaj klimatskih čimbenika ima značajan utjecaj u prirodnom rasprostiranju smreke, budući da postoje velike klimatske razlike između pojedinih populacija. Klimatski najprilagodljivije populacije rastu u subalpskoj do montanoj visokoplaninskoj klimi sa suhim do vlažnim subkontinentalnim svojstvima klime. Primarno ograničenje rasprostiranja smreke je u konkurenciji mješovitih šuma listača, koje su bolje prilagođene na nedovoljnu količinu vlage u ljetnim mjesecima. Navedena je posebice velika amplituda u godišnjim količinama padalina koje variraju od 500 do 3000 mm. Količina padalina u vegetacijskom periodu odražava se posebno u visinskom prirašćivanju. Optimalno prirašćivanje smreke je u alpsko-hercinskom području rasprostiranja (Njemačka), sa 490 do 580 mm padalina u vegetacijskom periodu i pri prosječnoj godišnjoj temperaturi od 6 °C. Kod količine padalina ispod 300 mm, što je slučaj na sjeveroistoku Europe, granica rasta smreke uvjetovana je čimbenikom zračne vlage. S pojačanjem kontinentalne klime, pri istoj količini padalina u vegetacijskom periodu smreka bolje prirašćuje. U takvim uvjetima, smanjenje količine padalina u vegetacijskom periodu može se ublažiti uzimanjem dostupne vode iz tla, što imamo slučaj u Poljskoj (prašuma Bjalovježa). Zaključuje se da to može rezultirati genetskom varijabilnošću, a posebno u razlikama morfoloških, fenoloških i fizioloških svojstava, iskazujući prilagodbu određenim uvjetima. Veća genetska varijabilnost, koja je registrirana u sjevernim populacijama, može predstavljati gradijent razlike između europskih i sibirskih smreka. Razlike između populacija uglavnom se odnose na prilagodbu lokalnim toplinskim uvjetima i vlažnosti. Sjeverne populacije su se očito prilagodile hladnim uvjetima sredine, dok su se srednjoeuropske prilagodile nešto blažim klimatskim uvjetima. U sjeveroistočnom području vrsta je postigla dobru jesenju prilagodbu na niske temperature i one su otpornije na zimske mrazove i ekstremne hladnoće, ali su više osjetljive na infekcije patogena koje nastaju od dugotrajnog zadržavanja snijega na granama, kao i na ljetne suše. Zasebno poglavlje Ekološko-vegetacijska pripadnost smreke s opisom pojedinih karakterističnih fitocenoza sadrži detaljnu ekološko-vegetacijsku razdjelbu šuma. Fitocenoze |