DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/2018 str. 84     <-- 84 -->        PDF

ZAŠTIĆENA PODRUČJA: POVIJEST AMERIČKOG PARKOVNOG SUSTAVA KAO TEMELJ MODERNOG UPRAVLJANJA ZAŠTIĆENIM PODRUČJIMA ŠIROM SVIJETA
Ivan MARTINIĆ
U ovom nastavku pričom slijedimo razvoj ključnih sastavnica prvog parkovnog sustava u svijetu. Svjedočimo snažnom uplivu samoga vrha američkih vlasti na najvažnija pitanja proglašavanja i funkcioniranja nacionalnih parkova, ali i rasta i organizacije parkovnog sustava. Kao važan povijesni uspjeh  ističe se odupiranje središnje parkovne administracije korištenju prirodnih dobara u nacionalnim parkovima u ratnom i poratnom razdoblju. Posebno se osvrće na desetogodišnji program poznat pod imenom Mission 66 koje su vlasti SAD-a pokrenule kako bi se izmijenilo loše infrastrukturno stanje parkova. Glavno obilježje Misije 66 bili su centri za posjetitelje s brojnim interpretativnim programima i drugim uslugama za posjetitelje. Na pristupima u povijesti razvoja američkog sustava počivaju brojna kasnije proglašena zaštićena područja, ali i koncepti mnogih modernih parkovnih sustava širom svijeta.
***
Povijesni parkovi ulaze u sastav Nacionalne parkovne službe – godine 1933. tadašnji ravnatelj nacionalne parkovne službe (NPS) H. M. Albright pratio je predsjednika Franklina D. Roosevelt na putu u NP Shenandoah. Kada su na povratku prolazili kroz područje u kojemu su se odvijale bitke Građanskoga rata (1861-1865), Albright je spretno skrenuo razgovor na povijest te mu je izložio svoju zamisao da NPS preuzme upravljanje svim povijesnim parkovima koji su tada bili u nadležnosti Ministarstva obrane. Roosevelt se složio te je uputio Albrighta da inicira donošenje propisa za preuzimanje. Propisom koji je na snagu stupio u  kolovozu 1933. godine NPS nije preuzeo samo parkove i spomenike Ministarstva obrane, već i nacionalne spomenike koji su do tada bili u nadležnosti Uprave za šume, kao i nadležnost za gotovo sve buduće nacionalne spomenike. Služba je također dobila u sastav parkove glavnoga grada, uključujući Washingtonov spomenik, Lincolnov memorijal i Bijelu kuću, kojima se do tada upravljalo iz zasebnoga ureda u Washingtonu. Prijašnji se broj parkova ovim propisom uvećao za 12 zaštićenih objekata prirode u 8 zapadnih saveznih država i okrugu Columbia, te 44 povijesna parka raspoređena u okrugu Columbia i 18 saveznih država od kojih su 13 ležale istočno od Mississippija.
New Deal kao prekretnica u razvoju parkovnog sustava – Reorganizacija 1933., kako se ovi događaji nazivaju, bila je jedna od najvažnijih prekretnica u razvoju NPS-a. Sada je postojao uistinu jedinstveni federalni sustav zaštićenih područja i objekata koji je obuhvaćao kako prirodne, tako i povijesne znamenitosti. Iako će veliki prirodni parkovi na Zapadu i dalje dominirati sustavom, NPS i njegove zadaće nakon ove reorganizacije postaju mnogo raznolikije.
Osim velikoga priliva novih parkova u sustav, NPS je dobio još jedan zadatak 1933. godine kada je Roosevelt pokrenuo svoj New Deal.  NPS je trebao pomoći smanjenju teškoća uzrokovanih tadašnjom velikom ekonomskom depresijom. Pod nadzorom NPS-a, novoosnovane Civilne zaštitarske trupe (Civilian Conservation Corps - CCC) upošljavaju tisuće mladih nezaposlenih ljudi u brojnim projektima očuvanja, rehabilitacije i izgradnje kako u federalnim parkovima, tako i u parkovima saveznih država. Na vrhuncu programa, 1935. godine, NPS je nadgledao 600 kampova u kojima se nalazilo 120.000 novaka i 6.000 profesionalnih nadzornika. Osim mnogih poslova na unaprjeđivanju infrastrukture parkova, program je imao trajan utjecaj na organizaciju i kadrovsku strukturu NPS-a. Mnogi su stručnjaci zaposleni pod pokroviteljstvom programa ostali na platnome popisu NPS-a, a regionalni uredi osnovani da bi se koordinirao rad CCC-a u državnim parkovima razvili su se u trajni regionalni sustav parkovne administracije.
Tijekom 1930.-ih godina NPS je također postao nadzornikom područjima čija je prvotna namjena bila rekreacija širokih slojeva pučanstva. 1936. godine NPS je preuzeo upravljanje razvojem rekreacije i rekreacijskim djelatnostima na području golemoga rezervoara stvorenoga podizanjem brane Hoover Dam. Nacionalno rekreacijsko područje (National Recreation Area) kako je kasnije nazvano,

ŠUMARSKI LIST 1-2/2018 str. 85     <-- 85 -->        PDF

bilo je prvo od nekoliko sličnih područja u parkovnome sustavu. 1937. godine Kongres je proglasio Nacionalnu morsku obalu (National Seashore) Cape Hatteras, prvu od nekoliko zaštićenih morskih obala i obala jezera.
Izazovi ratnog i poratnog razdoblja – Ulaskom SAD-a u II. Svjetski rat 1941. godine tadašnji ravnatelj Newton B. Drury bio je prisiljen upravljati NPS-om tijekom drastičnoga smanjenja aktivnosti u NPS-u te braniti parkove od pritisaka za uporabom prirodnih dobara s područja parkovnoga sustava u ime nacionalne obrane. Sredstva izdvajana za NPS smanjila su se sa 21 mil. USD 1940. godine na samo 5 mil. USD 1943. godine, a broj stalno uposlenih smanjio se s 3.500 na manje od 2.000. Broj je posjetitelja u parkovima pao s 21 mil. 1941. godine na 6 mil. 1942. godine.
Rat je imao i drugih učinaka na parkovni sustav. Hoteli u mnogim parkovima pretvoreni su u rehabilitacijske centre za ranjene vojnike, a vojne su vježbe obavljane na područjima nekih parkova. Industrija drva tražila je stabla sitkanske smreke iz Olimpijskoga nacionalnoga parka (Olympic National Park) za proizvodnju aviona. Rančeri i rudarske kompanije tražili su otvaranje parkova za ispašu i iskapanje ruda. Drury se uspješno odupro većini tih zahtjeva, što mu je donekle olakšalo i pronalaženje sirovina na drugim mjestima.
Poslijeratno je razdoblje donijelo nove pritiske na parkovni sustav kada se energija državne administracije preusmjerila na domaće potrebe. Planovi za pregrađivanje branama divljih kanjona u Dinosaur National Monument u Coloradu i Utahu rasplamsali su zaštitarsku bitku. Iako je odluka ministra unutarnjih poslova Oscara L. Chapmana da podupre taj projekat doprinijela Druryjevoj ostavci, zaštitari prirode su ovaj put ipak pobijedili. Kongres je na kraju odbio odobriti projekt brane u nacionalnome prirodnome spomeniku Dinosaur.
Tijekom rata zaustavljeno širenje parkovnoga sustava, nastavilo se u poslijeratnim godinama. 1951. godine na čelo NPS-a dolazi Conrad L. Wirth. U to je vrijeme došlo do nagloga poboljšanja standarda u SAD, plaće su porasle, kao i slobodno vrijeme, povećao se i broj automobila što je sve utjecalo na poslijeratni nagli porast turističkih putovanja. Broj posjetitelja nacionalnih parkova popeo se od 6 mil. 1942. godine na 33 mil. 1950., te na čak 72 mil. posjetitelja 1970. godine.  Od Rooseveltova New Deala bilo je napravljeno vrlo malo na poboljšanju infrastrukture parkova, a državne su donacije smanjene zbog troškova Korejskoga rata pa stari i raspadajući putovi, zgrade za posjetitelje i uposlenike, sanitarni čvorovi i ostala infrastruktura nisu mogli uspješno pratiti značajno povećanje broja posjetitelja.
Misija 66, novo doba i današnje značenje – sagledavši infrastrukturno stanje parkovnoga sustava, Wirth pokreće tzv. Misiju 66 (Mission 66), desetogodišnji program za nadogradnju objekata, obnovu kadrovske strukture i upravljanje prirodnim dobrima u parkovima. Kongres odobrava milijardu dolara kroz 10 godina za provođenje programa Misije 66 čije su glavno obilježje bili centri za posjetitelje kao objekti višestruke namjene s interpretativnim izložbama, audiovizualnim programima i drugim uslugama za posjetitelje. Do 1960. godine bilo je otvoreno ili u izgradnji 56 centara za posjetitelje. Jedno od trajnoga naslijeđa Misije 66 su i trening centri za uposlenike Službe u Harpers Ferryu i Grand Canyonu.
Tijekom šesdesetih godina u parkovima je veći  naglasak u upravljanju prirodnim resursima stavljen na ekološke odnose i to prema preporuci tima znanstvenika pod vodstvom A. Starker Leopolda. “Kao primarni cilj preporučamo da se biotske zajednice unutar svakoga parka održavaju, ili gdje je to potrebno i obnavljaju, što je više moguće u stanju kakvo je vladalo prije dolaska bijeloga čovjeka u ta

ŠUMARSKI LIST 1-2/2018 str. 86     <-- 86 -->        PDF

područja”, napisao je Leopold 1963. godine. Jednako tako rastuću ekološku svijesnost stanovništva odražavali su i promovirali okolišna interpretacija kao nova važna funkcija u parkovima i posebni okolišni obrazovni programi za školske razrede.
Na polju interpretacije uvedena je još jedna novost, pa su tako programi “žive povijesti” (Living history) postali vrlo popularne turističke atrakcije u mnogim povijesnim parkovima, od demonstracije vojnih okršaja do povijesnoga prikaza obrađivanja farmi. Odgovarajući na destruktivne učinke urbanizacije, izgradnje autoputova i drugih federalnih projekata tijekom poslijeratnoga razdoblja, Zakon o očuvanju nacionalne povijesti iz 1966. godine ovlastio je NPS za upravljanje opsežnim Nacionalnim popisom zaštićenih povijesnih mjesta (National Register of Historic Places). Popisani posjedi, u privatnome i državnome vlasništvu, od lokalnoga i nacionalnoga značaja, dobili su posebnu pozornost u federalnome planiranju projekata, financiranju i tehnološkoj pomoći da bi se pospješilo njihovo očuvanje.
Zakonom o Nacionalnome sustavu šetačkih staza (National Trails System Act) iz 1968. godine, NPS je postala odgovorna za zaštićenu krajobraznu šetačku stazu (National Scenic Trail) Appalachian dugu oko 3200 km, koja se proteže od savezne države Maine do Georgije. U to su vrijeme (od 1952. od 1972.) zaštićena rekreacijska područja bila najbrže rastuća kategorija zaštite u parkovnome sustavu. Naime, od 98 novih dodataka parkovnome sustavu u tome razdoblju, 28 su bila rekreacijska područja, dok su najbrojnije prinove bili povijesni parkovi (58), a tek je 12 parkova osnovano kao tradicionalni nacionalni parkovi. Skroman udio novoosnovanih parkova s naglaskom na zaštitu prirodnih značajki odražava sve veći nedostatak zemljišta i područja koja bi po svojim značajkama zadovoljavala stroge kriterije NPS-a za proglašavanje novih nacionalnih parkova. Kod osnivanja novih parkova financijska je pomoć dolazila od Fonda za zaštitu zemljišta i voda osnovanoga 1965. godine. U taj su se fond slijevali prihodi od ulaznica u parkove, viškovi sredstava pri prodaji nekretnina, porez na motorno gorivo za čamce, itd.
Neki važni događaji u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća – na Dan nezavisnosti, 4. srpnja 1976. godine, predsjednik Gerald R. Ford, koji je nekoć i sam bio sezonski rendžer u Yelowstoneu, održao je govor ispred Dvorane nezavisnosti, pri čemu je potpisao Zakon o proglašenju doline Valley Forge nacionalnim povijesnim parkom (National historical park). Četiri je godine kasnije (1980.) Zakon o očuvanju zemljišta od nacionalnoga značenja na Aljasci, više nego udvostručio veličinu (površinu) nacionalnog parkovnog sustava, tako što je dodao preko 19 mil. km2 divljine. Najveće od novih zaštićenih područja na Aljasci, nacionalni park Wrangell-St. Elias, obuhvaća više 3,4 mil. km2, ,dok njemu pridruženi park prirode Wrangell-St. Elias obuhvaća skoro 2 mil km2. Ova dva zaštićena područja sadržavaju najveći niz ledenjaka (glečera) i planinskih vrhova iznad 4900 m nadmorske visine. Kategorijom zaštite national preserve* označeno je 10 novih područja na Aljasci, jer ta kategorija

ŠUMARSKI LIST 1-2/2018 str. 87     <-- 87 -->        PDF

dopušta određene aktivnosti u odnosu na prirodna dobra, kao što su sportski lov i postavljanje zamki, što je zabranjeno u nacionalnim parkovima.
Russell E. Dickenson, bivši rendžer i upravitelj, preuzeo je zapovjedništvo NPS-a 1980. godine. Budući da proračun i uposlenici NPS-a nisu mogli ići u korak sa sve većim obujmom poslova, Dickenson je nastojao usporiti širenje parkovnoga sustava. Reaganova administracija i Kongres koji su preuzeli vlast 1981. godine, bili su istoga mišljenja. Umjesto osnivanja novih parkova, oni su radije podržali Dickensonov Program obnove i unaprjeđenja parkova kojim je raspoređeno više od milijarde USD kroz 5 godina u resurse i objekte postojećih parkova.
Dickensona je na čelu NPS-a 1985. godine naslijedio krajobrazni arhitekt William Penn Mott mlađi. Kako je bio osobno vrlo zainteresiran za interpretaciju u nacionalnim parkovima, nastojao je NPS-u osigurati veću ulogu u obrazovanju javnosti o američkoj povijesti i ekološkim vrijednostima. James M. Ridenour koji je  vodio Službu tijekom Bushove administracije (od 1989. do 1993.) snažno se borio protiv srozavanja kriterija pri uključivanju novih područja u parkovni sustav. Također je radio na postizanju većih financijskih učinaka kroz parkovne koncesije. Roger G. Kennedy, koji je bio izbor Clintonove administracije za upravitelja NPS-a, bio je posebno zainteresiran za osnaživanje obrazovne uloge NPS-a, nastojao je pronaći načine širenja prisutnosti NPS-a i izvan granica parkova, posebice putem interneta. Razdoblje njegovoga vođenja NPS-a podudarilo se s naporima vlasti da se reorganizira i smanji federalna birokracija, tako da je parkovna služba reorganizirana u terenske urede i krenula smjerom smanjivanja osoblja u uredima u Washingotnu i regionalnim uredima za 40 %.
Od 1999. godine nacionalni parkovni sustav SAD-a obuhvaća 379 područja u gotovo svim saveznim državama i teritorijima. Osim upravljanja parkovima, čija raznolikost varira od nacionalnoga parka Hawaii Volcanoes do nacionalnoga spomenika Kip slobode i rezidencije američkoga predsjednika, NPS podržava očuvanje prirodnih i povijesnih lokacija te promiče rekreaciju u prirodi  izvan sustava parkova, kroz niz programa novčane i tehnološke pomoći. Glavni je naglasak stavljen na suradnju i partnerstvo u zaštiti parkova i drugih značajnih objekata s ostalim vladinim tijelima, zakladama, korporacijama i drugim privatnim osobama, a posebna se pozornost posvećuje unaprjeđenju raznih programa NPS-a.
U istraživanjima javnoga mišljenja, Nacionalna se parkovna služba (NPS) uvijek nalazi među najomiljenijim vladinim agencijama. Visoko mišljenje o nacionalnim parkovima i njihovim skrbnicima dobra je osnova za podršku filantropa, korporativnu i volontersku pomoć, koja postoji od početka pokreta nacionalnih parkova, a važna je i za budućnost Službe.