DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 76 <-- 76 --> PDF |
gospodarenja kojima smo i sami težili (briga za dubeća stabla, šumski red, odnosi s lokalnom zajednicom itd.). Iz toga možemo zaključiti da certifikacija šuma nije ni na koji načina utjecala na naše osnovne zasade šumarske struke, nego samo pripomogla implementaciji suvremenog šumarstva. Iako smo često bili skloni tvrditi da je hrvatska šumarska škola gospodarenja šumama sama po sebi osiguravala i sve ostale ekološke i socijalne usluge, ipak bi bilo pošteno reći da je dominantno obilježje te koncepcije bio njen tehnički karakter, te da nije bilo realno za pretpostaviti da bi neekonomske vrijednosti dobile na važnosti da nije bilo eksternih faktora, u ovom kontekstu i certifikacije šuma. Vrijeme je teklo, uvodile su se nove prakse (ponekad uz malo gunđanja), ali do pozitivnih promjena je došlo, i neke od praksi koje su se uvele pod utjecajem certifikacije šuma postale su normalan dio svakodnevnih šumarskih aktivnosti. Pri tome nisu bili potrebni nekakvi veći ustupci koji bi imali financijske reperkusije za poduzeće, a povećani zahtjevi nisu prouzročili niti neku pretjeranu birokratizaciju svakodnevnog rada. Naravno, u svečanim prilikama rado spomenemo da je naše gospodarenje šumama u skladu sa strogim međunarodnim standardima, te da smo bili prvi u regiji koji smo stekli pravo na FSC certifikat. Često ponavljana činjenica jest da je certifikacija šumama omogućila našoj drvnoj industriji stalan dotok certificirane drvne sirovine, te da im je tako omogućila komparativnu prednost u odnosu na konkurenciju u okruženju. No, moramo se zapitati koliko je ta prednost pomogla općem razvoju drvnog sektora. Nažalost, danas bi naša drvna industrija mogla ustvrditi slično kao i šumarstvo od prije 15 godina, da je certifikacija šuma omogućila stalan dotok certificiranih poluproizvoda glavnim uvoznicima hrvatskog drva. Konkurentska prednost nije rezultirala daljnjim tehnološkim napretkom drvne industrije, nego samo dodatnoj redistribuciji dodane vrijednosti, koja nažalost sve više završava izvan zemlje. Naš glavni drvni proizvod je i nadalje samo pilanski proizvod, istina, uglavnom certificiran, ali ipak samo poluproizvod. Nedostatak strateškog planiranja u sektoru doveo je čak i do toga da se nije predvidio ni silan rast potražnje za šumskom i drvnom biomasom kao energentom, tako da se čak i ti jeftini proizvodi, koji bi se po svojoj naravi trebali lokalno koristiti, svakodnevno odlaze kamionima u energane u nama susjednim zemljama. Time smo se ne samo lišili jeftinog domaćeg energenta, nego smo i izravno pripomogli (a sebi odmogli) u dostizanju strateških ciljeva supstitucije fosilnih goriva obnovljivima, onako kako nam nalažu obveze sporazume iz Kyota i Pariza. U međuvremenu su se i zemlje u okruženju certificirale, tako da u Bosni i Hercegovini ima više COC certifikata nego u Hrvatskoj, pa slobodno možemo govoriti da postojanje certificirane sirovine više nije naša konkurentska prednost. Iako bi se moglo zaključiti da je certifikacija šuma postala dio svakodnevice i da više ne predstavlja izazov za državno šumarstvo, ponekad se javljaju paušalne ocjene o tome da nam taj certifikat ne treba, i da on ionako ne postoji niti u jednoj „ozbiljnoj“ zemlji. Iako je s takvim tvrdnjama iluzorno polemizirati, ipak treba upozoriti da bi eventualni trenutačni probici takve odluke koji bi nam omogućili npr. korištenje određenog pesticida, bili znatno zasjenjeni negativnim učincima s katastrofalnim posljedicama za cijeli šumarsko-drvni sektor. Tada bismo ipak mogli govoriti da bi to postala naša konkurentska mana, a ne prednost. |