DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 75 <-- 75 --> PDF |
je trebalo dopustiti jahanje, planinarenje, plivanje, vožnje čamcima, pecanje i zimske sportove, kao i graditi muzeje, postavljati izložbe te poticati druge aktivnosti koje bi podigle obrazovnu vrijednost nacionalnih parkova. Planom se također nastojalo usmjeriti daljnje širenje parkovnoga sustava. „U izradi projekata novih parkova, treba težiti pronalaženju krajolika vrhunske i osobite kvalitete ili neke prirodne osobine tako izvanredne ili jedinstvene, koji bi bili od nacionalnoga interesa i značenja“, navodi se u planu. „Sustav nacionalnih parkova koji je sada osnovan, ne smije se sniziti u standardu, dostojanstvu i prestižu uključivanjem područja koja ne zadovoljavaju najviše zahtjeve.“ Prva prinova nove državne agencije bio je nacionalni park Mount McKinley na Aljasci, osnovan 1917. godine da bi se zaštitio divlji životinjski svijet najveće sjevernoameričke planine. Nakon njega, 1919. godine osniva se veličanstveni nacionalni park Grand Canyon koji je obuhvatio i spomenik prirode Grand Canyon do tada pod upravom Šumarske službe. Do 1933. godine osnovani su i mnogi drugi nacionalni parkovi, a velika je većin njih (poput Grand Canyona) obuhvatila i prijašnje spomenike prirode. Kroz 1920-e, sustav nacionalnih parkova je, u stvari, bio sustav parkova Zapada SAD-a. Samo je NP Acadia u Mainu ležao istočno od Mississippija. Na Zapadu SAD nalazili su se spektakularni krajolici, a većina je zemljišta bila u državnome vlasništvu pa nije bilo potrebno kupovati zemljište radi zaštite parkova ili prirodnih spomenika. Međutim, da bi sustav koristio većem broju ljudi te da bi poboljšao svoju poziciju u Kongresu, morao se proširiti istočno. 1926. godine Kongres je odobrio nacionalne parkove Shenandoah, Great Smoky Mountains i Mammoth Cave u području Appalchian, ali je zahtijevao da zemljišta za te parkove budu donirana (poklonjena). Uz pomoć Johna D. Rockefellera mlađeg, i drugih filantropa, federalne su države toga područja postupno pribavile i donirale većinu zemljišta potrebnoga za osnivanje nacionalnih parkova tijekom sljedećega desetljeća. PETNAEST GODINA FSC® CERTIFIKATA U HRVATSKOJ Ratko Matošević Kako je „Hrvatskim šumama“ 17. listopada 2017. obnovljen FSC certifikat, dobra je prilika za rekapitulaciju proteklih 15 godina koliko je FSC certifikacija utjecala na način gospodarenja i odnos prema javnom šumskom resursu u cjelini. Ako se osvrnemo na one prve dane početkom 2000-ih kada su se pojavile prve inicijative za certificiranjem državnih šuma, možemo se prisjetiti da je očekivano dolazilo do određenih otpora. To je bilo i razumljivo, s obzirom na konzervativni karakter šumarstva koje je samom prirodom dugotrajnosti svoga proizvodnog procesa nesklono eksperimentiranju i naglim promjenama. Jedan dio kritika koncepta certificiranja šuma bio je i pomalo ideološkog karaktera, jer se na nju gledalo kao moguću konkurenciju etabliranim sustavima i praksama, kako u znanstveno-stručnom, tako i u operativnom miljeu. No, nama, šumarskim stručnjacima koji su taj sustav trebali implementirati, najveći je izazov bio zadovoljiti odredbe standarda, posebice tamo gdje pojedine komponente nisu bili izgrađene onako kako je to koncept certifikacije zahtijevao. Ako stavimo „ideološke“ komponente na stranu i promotrimo cijeli proces s određenom vremenskom distancom, možemo reći da se certifikacija šuma uvelike uklopila u opći proces modernizacije šumarstva, te je išla ruku pod ruku s tehnološkim i zakonskim promjenama koje su se istovremeno odvijale. Opći trend povećane socijalne i ekološke odgovornosti koji se odvijao početkom ovoga stoljeća, certifikacija šuma je samo ubrzala i olakšala. I bez nje sigurno je da je na primjer standard zaštite na radu u šumarstvu rastao, pa danas možemo reći da je on na znatno višoj razini nego što je tada bio. Također koncepti povećane ekološke odgovornosti kojima je cijelo društvo težilo, sigurno bi i bez certifikacije bili znatno važniji nego u prošlosti. Odgovornosti prema poticanju biodiverziteta, zbrinjavanju otpadnih ulja, korištenju kemijskih sredstava porasle su i slijedom zakonskih promjena utjecanim dijelom i pristupanjem u europske integracijske procese. Cijeli niz odredbi standarda ionako pripadaju dobrim praksama |