DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 72 <-- 72 --> PDF |
središnjem i južnom priobalju rijetka te je uglavnom srećemo tijekom zimskog razdoblja. Šumska sova je strogo zaštićena vrsta u Republici Hrvatskoj. KLJUČNI IZAZOVI PROGLAŠAVANJA PRVIH NACIONALNIH PARKOVA I OSNIVANJE PRVE PARKOVNE AGENCIJE Ivan Martinić U ovom nastavku pričom smo i nadalje u ranoj povijesti zaštićenih područja prirode. Donose se ključne dileme, prijepori i veliki izazovi pri proglašavanju prvih nacionalnih parkova u Sjedinjenim državama. Uz uključivanje povijesnih i kulturnih spomenika u nacionalno skrbništvo, velike dileme odnosile su se na proglašavanje zaštićenih šuma od nacionalnog značenja. Posebno se osvrće na institucionalno jačanje pokreta za zaštitu parkova i osnivanje prve nacionalne parkovne službe, čijem sustavu djelovanja umnogome dugujemo današnji koncept nacionalnih parkova. *** U Zakonu o šumskim rezervatima iz 1891. godine, Kongres je ovlastio predsjednike SAD-a da proglašavaju trajne šumske rezervate na javnom zemljištu. Šumski rezervati, odnosno zaštićene šume od nacionalnoga značenja (National Forests) kako su preimenovane 1907. godine, morale su biti čuvane prema načelima dugotrajnoga ekonomskoga dobitka i višenamjenske uporabe. Kroz 16 godina, predsjednici Cleveland, McKinley i Roosevelt proglasili su 159 šumskih rezervata. Nacionalni parkovi, osnovani uglavnom zbog svojih estetskih vrijednosti, predstavljali su iskaz velike volje u odricanju moguće ekonomske dobiti. Zbog toga je Kongres zadržao neposredan nadzor nad osnivanjem parkova te ga je trebalo svaki put iznova uvjeravati da zemljište predviđeno za nacionalne parkove uistinu zavrijeđuje zaštićeni status. Zakoni o osnivanju parkova donošeni su uglavnom nakon dugotrajnih i žestokih političkih kampanja koje bi vodili zaneseni zagovornici zaštite prirode i osnivanja zaštićenih područja. Pritom je zanos ljubitelja prirode često puta bio kombiniran s praktičnim poslovnim duhom američkih poduzetnika. U početnim danima nacionalnih parkova, takav je doprinos ponajprije dolazio od strane velikih željezničkih kompanija sa Zapada SAD-a. Novcem željezničkih kompanija na područjima nacionalnih parkova građeni su velebni hoteli rustikalnih stilova, kako bi se privukao što |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 73 <-- 73 --> PDF |
veći broj turista te se na taj način posredno povećao broj putnika na željezničkim linijama. U kasnome 19. stoljeću porastao je i interes za očuvanje povijesnih ruševina indijanskih nastambi na javnome zemljištu. Prvo područje od povijesnoga značenja koje je zaštitio Kongres SAD-a bila je ruševina indijanskih nastambi Casa Grande u Arizoni, 1889. godine. Godine 1906. osnovan je NP Mesa Verde, štiteći indijanske nastambe sagrađene na stijenama u jugozapadnome Koloradu, a Kongres iste godine donosi Antiquities Act – Zakon o starinama koji ovlašćuje predsjednika SAD-a da „povijesne i pretpovijesne strukture, te druge objekte od povijesne i znanstvene važnosti“ stavi pod federalno skrbništvo kao državne (nacionalne) spomenike. Tim se zakonom također zabranjuju iskapanja i otuđivanje povijesnih nalazaka s javnoga zemljišta bez odobrenja odgovarajućega ministarstva. Predsjednik Theodore Roosevelt iskoristio je Zakon o starinama da proglasi 18 spomenika od nacionalne važnosti za vrijeme svoga predsjedništva. Među njima nisu samo spomenici kulture kao El Morro i New Mexico, koji su objekti s pretpovijesnim hijeroglifima (crtežima) i povijesnim natpisima, nego i prirodni fenomeni kao Petrified Forest (okamenjena šuma) u Arizoni i Grand Canyon. Mnoge od tih nacionalnih spomenika Kongres je kasnije preimenovao u nacionalne parkove. Do kolovoza 1916. godine, Ministarstvo unutarnjih poslova nadgledalo je 14 nacionalnih parkova, 21 nacionalni spomenik te rezervate Hot Springs i Casa Grande Ruins. Ova područja još uvijek nisu predstavljala pravi parkovni sustav, jer se njima nije gospodarilo sustavno. Bez organizacije dovoljno opremljene i obučene da upravlja ovim zaštićenim područjima, Ministarstvo se za pomoć moralo obratiti vojsci. Vojska je angažirana za izgradnju i nadzor parkova u Kaliforniji i NP Yellowstone. Vojnici su nadzirali ta područja te su u mnogome pomagali posjetiteljima, međutim, njihove su primarne dužnosti bile na drugim mjestima te se nije moglo računati na njihovu trajnu prisutnost u parkovima. U takvome su stanju parkovi bili ranjivi, posebno kada je dolazilo do sukoba interesa, uključujući neke unutar sveprisutnijeg zaštitarskoga pokreta. Naime, u tom su se pokretu razvile dvije struje – tzv. utilitaristička struja koja je zagovarala kontrolirano iskorištavanje prirodnih dobara unutar nacionalnih parkova, dok je isključiva zaštitarska struja bila protiv svih zahvata u dobra nacionalnih parkova. Utilitaristi su preferirali kontroliranu uporabu nad strogim zaštićivanjem prirodnih dobara te su tako zagovarali izgradnju brana radi opskrbe stanovništva vodom, dobivanja električne energije i navodnjavanja. Kada je na prijelazu stoljeća San Francisco tražio izgradnju brane i potapanje doline Hetch Hetchy u Yosemiteu radi stvaranja umjetnoga jezera, ove su se struje snažno sukobile. Usprkos strastvenih lobista zaštitarske struje među pobornicima parkova, Kongres je 1913. godine dopustio izgradnju brane. Taj je događaj povijesničar John Ise kasnije nazvao „najvećom katastrofom koji bi se mogla dogoditi nekom nacionalnom parku“, a zaneseni zaštitari nazivali su izgradnju brane „silovanjem Hetch Hetchya“. Slučaj Hetch Hetchya osvijetlio je institucionalnu slabost pokreta za nacionalne parkove. Dok su pobornici korisne uporabe parkova postali dobro zastupljeni u vladi preko raznih ureda kao što su bili U.S. Geological Survey, Forest Service i Reclamation Service, zagovornici stroge zaštite parkova nisu mogli računati na urede slične snage i utjecaja u Washingtonskoj administraciji. Među onima koji su prvi uvidjeli potrebu za osnivanjem središnje agencije za upravljanje parkovima bio je i Stephen |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 74 <-- 74 --> PDF |
T. Mather, bogati poslovni čovjek iz Chicaga s dobrim vezama u vladajućim strukturama. Kada je Mather tadašnjem ministru unutarnjih poslova Franklinu K. Laneu iznio svoje mišljenje o lošem upravljanju parkovima, Lane ga je pozvao u Washington kako bi mu pomogao u poslovima oko nacionalnih parkova. Mather u Washington dolazi 1915. godine gdje je imenovan pomoćnikom ministra za parkove, a tada 25-ogodišnji Horace M. Albright postaje njegova desna ruka. Osnivanju središnjega ureda za nacionalne parkove u okviru Ministarstva unutarnjih poslova žestoko se opirala Šumarska služba (Forest Service) Ministrastva za poljoprivredu. Čelnici Šumarske službe shvatili su da će se s osnivanjem takvoga ureda osnovati i mnogi novi parkovi, čime će se se iz njihove domene izdvojiti velike šumske površine. Da bi svladali takve otpore, Mather i Albright su pažljivo lobirajući uspjeli zamutiti granicu između korisne uporabe parkova, odnosno kontroliranog iskorištavanja i stroge zaštite, tako što su naglasili ekonomsku vrijednost parkova kao turističkih odredišta. Energična marketinška kampanja izazvala je članke podrške u časopisima kao što su National Geographic, The Saturday Evening Post, i dr. U svrhu promicanja turističke funkcije parkova Mather je zaposlio vlastitoga publicista i pribavio financijsku potporu 17 željezničkih kompanija Zapada za izradu luksuzno ilustrirane monografije o nacionalnim parkovima koja je poslana kongresmenima i drugim utjecajnim građanima. Zahvaljujući predanome radu Mathera i Albrighta, Kongres je reagirao na zadovoljavajući način te je 25. kolovoza 1916. godine tadašnji predsjednik SAD, Woodrow Wilson odobrio zakon kojim je osnovana Nacionalna parkovna služba (National Park Service) unutar Ministarstva unutarnjih poslova. Zakonom je NPS postao središnji ured zadužen za upravljanje nacionalnim parkovima i spomenicima Ministarstva unutarnjih poslova, rezervatom Hot Springs u Arkanzasu (koji je postao nacionalni park 1921. godine) te „sličnim drugim nacionalnim parkovima i rezervatima sličnoga karaktera koje bi naknadno ustanovio Kongres“. U upravljanju tim područjima, NPS je trebao „sačuvati krajolik, prirodne i kulturne objekte, kao i divlji svijet u njima te se brinuti za gospodarenje njima na takav način i takvim sredstvima koja će ih ostaviti nenarušenima za uživanje sljedećim generacijama“. Ministar Lane imenovao je Mathera prvim upraviteljem NPS-a, a Albrighta pomoćnikom upravitelja. U samom početku Službe Mather je bio sprječen teškom bolesti, pa je Albright morao organizirati ured tijekom 1917. godine, ishoditi prva sredstva od Kongresa i izraditi prvi plan upravljanja NPS-a. Plan je objavljen u svibnju 1918. godine, a na prvome se mjestu objašnjava dvostruka zadaća NPS-a. Dok je s jedne strane plan naglasio primarnu ulogu ureda i parkovne službe kao zaštitnika prirodnih dobara, s druge strane plan odražava uvjerenja Mathera i Albrighta da u parkove treba privući i ugostiti što više posjetitelja kako bi se osigurala sredstva za budući razvoj samih parkova i NPS-a. Tako bi prema njihovom mišljenju automobili, koji nisu bili dopušteni u Yellowstoneu do 1915. godine, trebali biti dozvoljeni u cijelome parkovnome sustavu. Isto tako koncesionarima bi se izdale dozvole za izgradnju jeftinih kampova, ali i udobnih, luksuznih hotela. Također |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2017 str. 75 <-- 75 --> PDF |
je trebalo dopustiti jahanje, planinarenje, plivanje, vožnje čamcima, pecanje i zimske sportove, kao i graditi muzeje, postavljati izložbe te poticati druge aktivnosti koje bi podigle obrazovnu vrijednost nacionalnih parkova. Planom se također nastojalo usmjeriti daljnje širenje parkovnoga sustava. „U izradi projekata novih parkova, treba težiti pronalaženju krajolika vrhunske i osobite kvalitete ili neke prirodne osobine tako izvanredne ili jedinstvene, koji bi bili od nacionalnoga interesa i značenja“, navodi se u planu. „Sustav nacionalnih parkova koji je sada osnovan, ne smije se sniziti u standardu, dostojanstvu i prestižu uključivanjem područja koja ne zadovoljavaju najviše zahtjeve.“ Prva prinova nove državne agencije bio je nacionalni park Mount McKinley na Aljasci, osnovan 1917. godine da bi se zaštitio divlji životinjski svijet najveće sjevernoameričke planine. Nakon njega, 1919. godine osniva se veličanstveni nacionalni park Grand Canyon koji je obuhvatio i spomenik prirode Grand Canyon do tada pod upravom Šumarske službe. Do 1933. godine osnovani su i mnogi drugi nacionalni parkovi, a velika je većin njih (poput Grand Canyona) obuhvatila i prijašnje spomenike prirode. Kroz 1920-e, sustav nacionalnih parkova je, u stvari, bio sustav parkova Zapada SAD-a. Samo je NP Acadia u Mainu ležao istočno od Mississippija. Na Zapadu SAD nalazili su se spektakularni krajolici, a većina je zemljišta bila u državnome vlasništvu pa nije bilo potrebno kupovati zemljište radi zaštite parkova ili prirodnih spomenika. Međutim, da bi sustav koristio većem broju ljudi te da bi poboljšao svoju poziciju u Kongresu, morao se proširiti istočno. 1926. godine Kongres je odobrio nacionalne parkove Shenandoah, Great Smoky Mountains i Mammoth Cave u području Appalchian, ali je zahtijevao da zemljišta za te parkove budu donirana (poklonjena). Uz pomoć Johna D. Rockefellera mlađeg, i drugih filantropa, federalne su države toga područja postupno pribavile i donirale većinu zemljišta potrebnoga za osnivanje nacionalnih parkova tijekom sljedećega desetljeća. PETNAEST GODINA FSC® CERTIFIKATA U HRVATSKOJ Ratko Matošević Kako je „Hrvatskim šumama“ 17. listopada 2017. obnovljen FSC certifikat, dobra je prilika za rekapitulaciju proteklih 15 godina koliko je FSC certifikacija utjecala na način gospodarenja i odnos prema javnom šumskom resursu u cjelini. Ako se osvrnemo na one prve dane početkom 2000-ih kada su se pojavile prve inicijative za certificiranjem državnih šuma, možemo se prisjetiti da je očekivano dolazilo do određenih otpora. To je bilo i razumljivo, s obzirom na konzervativni karakter šumarstva koje je samom prirodom dugotrajnosti svoga proizvodnog procesa nesklono eksperimentiranju i naglim promjenama. Jedan dio kritika koncepta certificiranja šuma bio je i pomalo ideološkog karaktera, jer se na nju gledalo kao moguću konkurenciju etabliranim sustavima i praksama, kako u znanstveno-stručnom, tako i u operativnom miljeu. No, nama, šumarskim stručnjacima koji su taj sustav trebali implementirati, najveći je izazov bio zadovoljiti odredbe standarda, posebice tamo gdje pojedine komponente nisu bili izgrađene onako kako je to koncept certifikacije zahtijevao. Ako stavimo „ideološke“ komponente na stranu i promotrimo cijeli proces s određenom vremenskom distancom, možemo reći da se certifikacija šuma uvelike uklopila u opći proces modernizacije šumarstva, te je išla ruku pod ruku s tehnološkim i zakonskim promjenama koje su se istovremeno odvijale. Opći trend povećane socijalne i ekološke odgovornosti koji se odvijao početkom ovoga stoljeća, certifikacija šuma je samo ubrzala i olakšala. I bez nje sigurno je da je na primjer standard zaštite na radu u šumarstvu rastao, pa danas možemo reći da je on na znatno višoj razini nego što je tada bio. Također koncepti povećane ekološke odgovornosti kojima je cijelo društvo težilo, sigurno bi i bez certifikacije bili znatno važniji nego u prošlosti. Odgovornosti prema poticanju biodiverziteta, zbrinjavanju otpadnih ulja, korištenju kemijskih sredstava porasle su i slijedom zakonskih promjena utjecanim dijelom i pristupanjem u europske integracijske procese. Cijeli niz odredbi standarda ionako pripadaju dobrim praksama |