DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2017 str. 22     <-- 22 -->        PDF

drveća s ekološkog, a djelomično i s gospodarskog gledišta, ali je u Bosni i Hercegovini, kao i mnogim zemljama središnje Europe europska crna topola marginalizirana.
Prema posljednjoj inventuri šuma u Bosni i Hercegovini, ukupna površina šuma i šumskih zemljišta iznosi 3.231.500 ha, od čega na visoke šume otpada 1.652.400 ha, na niske šume 1.252.200 ha i šikare 130.600 ha, te na goleti 187.200 ha (Lojo i Balić 2011). Prirodne šume topola nalaze se na oko 900 ha, a plantaže euroameričkih topola su na površini od oko 100 ha, s tim da postoje brojne manje grupe stabala crnih topola duž vodotoka, kao i mnoge kulture u južnom i jugozapadnom dijelu zemlje. Ipak prema novoj inventuri, šume Bosne i Hercegovine imaju potencijal od 40.000 ha područja pogodnog za uzgoj šuma vrba i topola, pretežito u ravničarskom dijelu zemlje, odnosno Posavini (Lojo i Balić 2011). Topole u Bosni i Hercegovini nalazimo na aluvijalnim, rahlim pjeskovitim zemljištima duž rijeka, ravničarskih i nižih brdskih područja, do oko 300 m n. v. (Šilić 1983; Ballian 2004), iako u unutrašnjosti u dolinama rastu i do 700 m n.v.. Trenutno se s ovako malim površinama topola u Bosni i Hercegovini ne može pretendirati na neku veću proizvodnju, kao što je to slučaj u velikim i visokorazvijenim zemljama. Ipak prednost Bosne i Hercegovine je u njenom autoktonom genofondu, za koji možemo reći da je jedan od najbolje očuvanih u Europi. Kako su staništa europske crne topole ograničena samo na doline većih rijeka, te ih nalazimo na obalama Drine, Bosne, Lašve, Ukrine, Spreče, Vrbasa, Une, Sane i Neretve, kao i nekih manjih njihovih pritoka (Ballian 2004). U Bosni i Hercegovini nalazimo četiri osnovne vrste topola te uz europske crne topole (Populus nigraL.) nalazimo bijelu topolu (P. albaL.), trepetljiku (P. tremulaL.) i sivu topolu (P. × canescens (Aiton) Sm.), kao i čitav spektar nižih taksona koji proizlaze iz ove četiri vrste (Back-Mannagetta 1906; Fukarek 1959; Janjić 1983,1984,1990,1992-1996). Možda najviše pozornosti od nižih taksona treba obratiti takozvanim dlakavim crnim topolama (Populus nigra subsp. caudina), koje rastu u jugozapadnom području Bosne i Hercegovine, uz rijeku Neretvu (Janjić 1984; Jovanović 2000; Ballian 2004; Kajba i sur. 2004; 2015; De Woody 2011).
Kada su krajem 18. stoljeća iz sjeverne Amerike u Europu (Francusku) prenesene crne topole, počele su spontana križanjas europskim crnim topolama. Nastali su različiti hibridi, koji su posebice u zapadnoj i srednjoj Europi počeli potiskivati autohtonu crnu topolu (Ballian i Mikić 1999). Tako se područje rasprostiranja crnih topola smanjivalo, pod utjecajem čovjeka, bilo sječom ili posredno promjenama ekoloških uvjeta. Tako se u mnogim europskim zemljama crne topole smatraju vrstom u nestajanju, zbog stalne kontaminacije prirodnih staništa hibridima, te njihovim širenjem na račun njihovog staništa djelovanjem čovjeka (Heinze 1998a; 1998b). U mnogim zemljama, posebice Italiji, u cilju očuvanja genofonda ove vrste pristupilo se pronalaženju i reintroduciranju autohtonih crnih topola. Da bi se izbjegla reintroduciranje hibrida, bilo je potrebno pronaći što starija stabla izvan područja sa plantažama hibridnih topola, kako bi genofond bio potpuno autohtoni. Posebnu pozornost u Italiji (Bisoffi i sur. 1987) usmjerili su i na očuvanje odnosa između spolova, kako bi se što bolje očuvala genetička struktura autohtone vrste crne topole.
Prva introdukcija alohtonih vrsta topola, većinom hibrida, vezuje se za dolazak Austrougarske monarhije u Bosnu i Hercegovinu (Ballian i Mikić 1999). Tada se uz željezničke postaje sade prve hibridne topole, te neke od egzotičnih vrsta. Ipak nije došlo do veće introgresije alohtonih gena u prirodne populacije, te autohtoni genofond crnih topola predstavlja pravu riznicu. Za takvo stanje ponajprije trebamo zahvaliti činjenici da u Bosni i Hercegovini nikad nije u velikoj mjeri počela intenzivna proizvodnja mekih listača, nego su se njihove potrebe podmirivale uvozom iz susjednih zemalja. Ipak je bilo pokušaja da se osnuju određene površine plantaža, ali su rezultati bili bez većeg uspjeha, jer ih je pratio slab prinos i pojave patogena. Tako još i danas možemo u Bosni naići na te plantaže. U novije vrijeme počinje se razmišljati o rješavanju problema proizvodnje biomase, koja bi trebala odigrati vrlo bitnu ulogu u stvaranju energetskog potencijala, te će u tom segmentu autohtone crne topole igrati vrlo važnu ulogu kroz podizanje intenzivnih ili ekstenzivnih nasada. Tako bi se ujedno smanjila mogućnost pojave introgresije alohtonih gena, te i dalje očuvala dobra genetička osnova autohtonih topola.
Za sada osnovnu prijetnju autohtonom genofondu predstavlja neplansko korištenje zemljišta i stihijska regulacija riječnih tokova, otvaranje šljunčara, deponiranje otpadnoga materijala, kao i nepostojanje nikakve zakonske regulative koja bi zaštitila stanje sadašnjeg genofonda crnih topola (Ballian 2004).
Na zaštiti autohtonog genofonda topola je puno toga napravljeno. Na temelju iskustava kolega iz Hrvatske tijekom 2006. godine prišlo se osnivanju klonskog arhiva crnih topola, koji sadrži 163 klona selekcionirana u autohtonim populacijama crnih topola u Bosni i Hercegovini (Ballian i Mekić 2008a; 2008b; Ballian 2009). Prilikom osnivanja klonskog arhiva u Žepču selekcioniran je materijal autohtonih crnih topola prema uputama koja su dane od strane EUFORGEN–a (Vanden Broeck 2003), a selekcionirana su samo stara stabla, starosti preko 80 godina, kako bi se izbjegla kontaminacija alohtonim genofondom. Uz aktivnosti na zaštiti u tijeku su već duži niz godina i radovi na istraživanju unutarpopulacijske i međupopulacijske varijabilnosti na morfološkoj razini (Kajba i sur. 2004;Kajba i sur. 2015; Ballian i sur. 2006; De Woody 2011).
Cilj ovoga rada je upotpuniti poznavanje genetske strukture crnih topola u Bosni i Hercegovini na temelju DNK analiza. Također ovim istraživanjem će se odrediti molekularno genetska povezanost populacija crnih topola u Bosni i Hercegovini