DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 5-6/2017 str. 90     <-- 90 -->        PDF

godina obnovljene nezavisnosti (samostalna Crna Gora od 2006. godine). Budući je Podgorica zbog zračnih bombardiranja u Drugom svjetskom ratu znatno porušena, dobar dio otomanske i stare crnogorske arhitekture je uništen. Nakon rata grad je obnovljen u socijalističkom stilu. U najnovijem razdoblju grad poprima nove vizure te nastaju novi simboli grada. Pokraj nekih od njih smo se provezli kao što su Most Milenijum, viseći most iznad Morače sagrađen 2005. godine, te pravoslavni Saborni hram Isusova uskrs­nuća, čija je gradnja započela 1993. godine i trajala 20 godina. Pješice smo prešli rijeku Moraču i zastali kod ušća rječice Ribnice u Moraču, gdje su ostaci srednjovjekovne utvrde Ribnice i stari kameni most preko Ribnice popularno okupljalište zaljubljenih.
Iza staroga grada nalazi se jedan od starijih dijelova grada, Stara Varoš. Daljnjom šetnjom u Kraljevom parku obišli smo spomenik kralja Nikole I. Petrovića Njegoša (1841. – 1921.), sedmoga i posljednjeg državnog poglavara iz crnogorske dinastije Njegoša, crnogorskog kneza od 1860. do 1910. godine i kralja od 1910. do 1918. godine kada je Kraljevina Crna Gora pripojena Kraljevini Srbiji, koja je ubrzo ujedinjena u Kraljevinu SHS. Preko Trga Republike stigli smo i do Njegoševog parka, smještenog uz lijevu obalu Morače, nasuprot kojega se nalazi Crnogorsko narodno kazalište, na koje je iz parka usmjeren spomenik Petra II. Petrovića Njegoša (1813. – 1851.), crnogorskoga državnog poglavara, vladike i književnika. Crnom Gorom je vladao od 1830. do smrti 1851. godine. U završnom dijelu boravka prošli smo kroz par ulica sa suvenirnicama, kafićima i restoranima. Panoramskom vožnjom pri izlasku iz grada vidjeli smo i Sahat kulu, jedan od starijih simbola grada. Rijedak je primjer arhitekture preostale iz otomanskog razdoblja, a sagrađena je u 18. stoljeću.
Put nas je dalje vodio prema Albaniji s kojom Crna Gora dijeli Skadarsko jezero, najveće jezero na Balkanu, koje se od 1983. godine nalazi u statusu nacionalnog parka, jednoga od pet koliko ih ima u Crnoj Gori. Jezero je od 1989. godine područje od međunarodnog značaja za boravak ptica, a od 1995. godine upisano je na Svjetsku listu močvara od međunarodnog značaja – Ramsarsko područje. Prostire se na površini od 40 tisuća ha s prosječnom dubinom od 5 m. Prolazeći prema jezeru kroz Ćemovsko polje vidjeli smo jedan od najvećih vinograda u Europi koji se prostire na oko 2.310 ha u kojemu se uzgaja 29 sorti grožđa, a najpoznatije sorte su vranac (dvije trećine vinograda) i krstač.
Prelaskom albanske granice ušli smo u zemlju kontrasta i raznolikosti, zemlju s brojnim bunkerima vidljivim uz cestu, s mnogo benzinskih pumpi i autopraonica, zaprežnih vozila s konjima i magarcima, ali i mercedesa svih generacija istovremeno na cesti, tržnica uz cestu, divlje gradnje, novosagrađenih kuća i spremišta vode valjda na svakoj kući zbog, kako su nam rekli nedovoljno izgrađene vodovodne infrastrukture, pa je potrebno sakupljati i kišnicu.
Albanija (na albanskom Shqipëria, što znači Zemlja orlova) je država s površinom od 28.748 km2. Pretežito je brdska i planinska zemlja, ali izlazi na dva mora Jadransko i Jonsko. Državu nastanjuje oko 2,8 milijuna stanovnika, od kojih je 95 % Albanaca koji se sami nazivaju Šiptari. Van Albanije u susjednim zemljama žive brojni Albanci, ali postoji i brojna emigracija diljem svijeta koja financijski pomaže rodbinu u domovini. Smatra se jednom od najnerazvijenijih država Europe. Iako je država dugo živjela u samoizolaciji, u vrijeme komunističkog režima od 1944. do 1990. godine, i s gospodarskim problemima nakon prelaska u kapitalizam, znakovi gospodarskog razvoja se vide kao i optimizam među ljudima. Ipak, stanovništvo se nakon 1990. godine znatno smanjilo iseljavanjem, ali se promijenila i unutarnja struktura preseljavanjem stanovništva u gradove tako da sela ostaju pusta. Službeni jezik je albanski, koji pripada indoeuropskim jezicima i nema utvrđenih bližih srodnika te sam za sebe, poput armenskoga ili grčkoga, tvori posebnu granu unutar indoeuropske porodice.
Dan je završio dolaskom u grad Kruja, nekadašnju albansku prijestolnicu i grad legendarnoga albanskog borca Skenderbega. Prije samog dolaska još jednom smo se uvjerili u kontrastnost Albanije budući smo u gradu Fushë-Krujë, smještenom na putu prema gradu Kruja, krivo skrenuli i nabasali u ulicu paralelnu s glavnom gdje smo osjetili svu neudobnost vožnje po neuređenoj makadamskoj cesti punoj rupa. Kad smo stigli pred hotel osjećali smo se kao u Americi, jer se, iako smo kasno stigli što je bila posljedica kašnjenja još na dolasku u Crnu Goru, oko nas razletjelo osoblje hotela uzevši nam prtljagu koja je brzinski završila po sobama. No, to nije bio kraj, budući su nas domaćini vrlo ugodno iznenadili i dalje ukusnim i obilnom obrokom, punom albanskih specijaliteta, kao i osamdeset minutnim folklornim programom uz večeru. Puni dojmova otišli smo na spavanje.
Ujutro sa svitanjem spoznali smo gdje smo stigli pa smo mogli pogledati hotel izvana koji je zapravo još u izgradnji, ali fascinirao nas je entuzijazam s kojim je osoblje radilo svoj posao. Dopodne smo proveli u obilasku stare tvrđave Kruja iznad grada, poznate i kao „Orlovo gnijezdo“, koja je pretvorena u Skenderbegov muzej otvoren 1982. godine, ali i muzej albanske povijesti.
U sklopu tvrđave pregledali smo i Etnografski muzej smješten u obnovljenoj kući iz otomanskog doba. U dolasku i povratku prošli smo kroz ulicu (bazar) koja podsjeća na sarajevsku Baščaršiju i mostarski Kujundžiluk s mnoštvom suvenira.
Skenderbeg, povijesni je nadimak albanskoga junaka Gjergja Kastriotija (danas taj naziv nosi naftna kompanija u Albaniji) i kneza Albanije, koji je postao narodnim junakom braneći svoju državu od Osmanlija. Rodio se u Kruji 1405. godine i poživio do 1468. godine. Iako je prvobitno bio