DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 99     <-- 99 -->        PDF

STRUČNI DIO PROGRAMA U OKVIRU 2. SJEDNICE UO HŠD-a 2016. GODINE (Područje UŠP Osijek 21. i 22. listopada 2016.)
Berislav Vinaj
1. BARANJSKI DVORCI
Na području Baranje nalaze se tri dvorca: renesansno-ranobarokni dvorac Eugena Savojskog u Bilju, izgrađen početkom XVIII. st., dvorac baroknog tlorisa i klasicističkog pročelja obitelji Esterházy u Dardi s kraja XVIII. st. te klasicistički dvorac princa Karla Ludwiga izgrađen 1828. u Kneževu.
Usprkos tim činjenicama uvriježeno je mišljenje da u Baranji postoji i četvrti dvorac. Naime, u blizini sela Lug na rubu Kopačkog rita nalazi se građevina izgrađena između dva svjetska rata, u stručnoj literaturi gotovo i ne spominjana, a po svom nastanku i funkciji nikada niti nije bila dvorac nego je cijelo vrijeme bila u funkciji lovstva, poznata u narodu kao „dvorac Tikveš“, a zapravo kurija ili jednostavnije rečeno lovačka kuća…
Nakon oslobađanja od Turaka područjem Kopačkog rita počinje se upravljati osnutkom gospodarstva „Belje“ darovnicom ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda l. 1699. godine. Njime od tada upravlja Eugen Savojski do svoje smrti. Kako se nije ženio niti imao potomaka, sva njegova imovina vraća se pod vlasništvo carske obitelji Habsburg do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Poslije međudržavnog razgraničenja u Versaillesu postaje imovinom SHS, kasnije Kraljevine Jugoslavije. Dekretom Ministarstva financija 1920. godine proglašava se državnim lovištem u sastavu državnog dobra „Belje“. U vremenu 1941.-1944. godine kompleksom je upravljao princ Albrecht Habsburg. Nakon II. svjetskog rata kompleks je nacionaliziran i koristi se isključivo kao rezidencionalno lovačko središte. 1990. godine preuzimaju ga novoosnovane Hrvatske šume, a od 1997. godine upravljanje preuzima Javna ustanova „Park prirode Kopački rit“. Cijelo to vrijeme osnovni fenomen je lov i sve vezano uz lov. To je rezultiralo time da je u tristotinjak godina postojanja kroz ovaj prostro prodefilirao velik broj svjetskih državnika koji su držali do sebe i koji su uopće zavrijedili da budu pozvani u ovaj „lovački raj na zemlji“. Mijenjale su se države i vladari, ali je područje ostalo jedinstvene vrijednosti kakvih je malo na zemlji. Nakon niza okrunjenih glava XVIII., XIX. i prve polovice XX. st. koje nam danas možda i ne znače puno, vrijedi spomenuti neka imena čiji smo i sami suvremenici bili, a koje je predsjednik

ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 100     <-- 100 -->        PDF

tadašnje države Josip Broz Tito, koji je često ovdje boravio, pozivao u lov kao npr. Muammar al-Gaddafi, Nikita Hruščov, Leonid Brežnjev, Mohammad Reza Pahlavi, Valéry Giscard d’Estaing, Nicolae Ceaușescu i niz drugih.
Sam kompleks „dvorca“ datira iz XIX. st., a izgradili su ga članovi Teschenske loze obitelji Habsburg. To je prostor šuma i perivoja unutar kojega su smješteni rezidencijalni objekti: „novi dvorac“ s aneksom (izgrađenim povodom dolaska u lov francuskog predsjednika Valéry Giscard d’Estainga), „stari dvorac“, kapelica te prateći objekti. Centralni rezidencijalni objekt je „novi dvorac“ koji je izgrađen u prvoj polovici XX. st. u duhu romantičarskog historicizma. Dvorac je smješten centralno u odnosu na cijeli kompleks, kao samostojeća građevina. Temelji su od zidane opeke, kao i svi nosivi i pregradni zidovi. Sva pročelja su obrađena fasadnom opekom koja je naknadno obojana crvenom fasadnom bojom. Uglovi zgrade te nadvoji prozora i vrata naglašeni su žbukom u imitaciji grubo klesanog kamena. Dvorac se, po etažama, sastoji od podruma, prizemlja, prvoga kata i tavana.
Za vrijeme okupacije Baranje kompleks je u potpunosti opljačkan, a infrastruktura uništena.
Područje današnjeg lovišta „Tikveš“, kojim upravljaju Hrvatske šume, unutar kojega se nalazi i „kompleks dvorca Tikveš“ rasprostire se na približno 26.000 ha i danas je u potpuno istoj funkciji, kao i prije 300 godina s brojkom od oko 100 srnećih grla, 600 divljih svinja i približno 1600 jedinki vrhunskih baranjskih jelena te jednom velikom razlikom u odnosu na prvih 300 godina, a to je da je uvjet za sudjelovanje u lov danas, ne kruna na glavi, nego debela lisnica.
2. OSIJEK KROZ POVIJEST
NASTANAK I PRVI SPOMEN
Tragovi prvih naselja na prostoru današnjeg Osijeka datiraju 3000 p. n. e., a tragovi se nalaze još i danas.
1000 p. n. e. nastanjuju se Kelti, te jedno od naselja nazivaju Mursa.
100 p. n. e. dolaze Rimljani i preuzimaju Keltski naziv. Formiraju rimski logor, a već u 2. st. razvija se kao kolonija rimskih građana. 378. g. razoren pod navalom zapadnih Gota, potom još jednom 441. naselje razaraju Huni, i konačno u VI. st. dolaze Avari i Slaveni koji se naseljavaju na povišenoj terasi uz desnu obalu Drave, zapadno od ruševina Rimske kolonije Murse, između kojih je bio omanji brežuljak i potočić.
Ovoreno, nezaštićeno naselje s dosta podvodnog zemljišta činilo je prirodnu zaštitu.
Od samog nastanka naselje je usmjereno prema rijeci, te se već u 12 st. razvija u trgovište i luku.
Osijek dobiva ulogu glavnog prijelaza preko Drave na putu iz Slavonije prema Ugarskim gradovima Pečuhu i Budimu.
Iako naselje postoji već stoljećima ranije, ime Osijek (Ezek) javlja se prvi put 1196. u ispravi kralja Emerika, kojom on Cistercitskoj opatiji Cikador u Mađarskoj potvrđuje ubiranje brodarine i placarine. Samo ime OSIJEK znači da se nalazi na povišenom i suhom mjestu kojemu ne prijete poplave.
Južno od Osijeka u drugoj polovici XIII. st. stekli su potomci Keledova (Cletus) roda porjeklom iz Hersfelda (Njemačka) brojne posjede.

ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 103     <-- 103 -->        PDF

1730. – dograđena su još 3 bastiona 2 sv. Eugenija i sv. Elizabete.
1736. – kraj gradnje. Kapacitet tvrđave bio je 30.000 vojnika, a stalno se u njoj nalazilo 500 – 600.
1745. – prvo kazalište koje je djelovalo neprekidno 80 godina, glavna straža, sjedište blagajne i komande mjesta.
1758. vodotoranj,
1779. – javna kanalizacija,
1780. – gradnja drvenog mosta,
1783. – sjedište Vrhovnog zapovjedništva za Slavoniju preseljeno u Petrovaradin, mijenja se vojna taktika, zidine više nemaju vojno značenje.
1786. – dekretom cara Josipa II 2. 12. ujedinjenje triju komorskih općina (Gornjeg grada, Tvrđe i Donjeg grada) u jedinstveno gradsko poglavarstvo.
1805. – 29. 11. strahujući od ulaska Napoleona u Beč dragocjenosti iz carske riznice dopremljene su na 7 lađa u Osijek, kao i druge dragocjenosti iz Linza, Graza, Budima, Trsta, Rijeke i Zagreba.
1809. 28. 8. Osijek je proglašen slobodnim i kraljevskim gradom.
1869. – tiskaju se prve ilustrirane novine u Hrvatskoj i među prvima u carskoj Austriji „Esseker allgemeine illustrierte Zeitung“
1870. – ukljanjaju se dijelovi tvrđave VI (Elizabethin) i VII (Eugenijev) bastion
1884. – kroz Osijek je provozao tramvaj koji vozi i danas.
1905. – planovi o rušenju pojedinih dijelova zidina
1918. – 1923. – to je i učinjeno.
Nestankom zidina Osijek se našao na svom ishodištu prvi put nakon 14 st. i postao otvoreni grad.
 
Foto: Oliver Vlainić, dipl. ing. šum.

ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 102     <-- 102 -->        PDF

29. rujna 1687. bio je petak, a točno u 11 sati prije podne ujahao je pukovnik Nikola Ladron sa svojim konjanicima i bez borbe oslobodio Osijek.
Turska okupacija trajala je 161 godinu 1 mjesec i 21 dan.
Za 4 godine ratovanja od cvatućeg grada na raskrižju velikih trgovačkih i strateških putova Osmanskog carstva prostorno se Osijek vratio svome povijesnom ishodištu i pretvorio u mali grad na rubnom području carske Austrije.
KOMORNI GRAD I TVRĐAVA OSIJEK – POČETAK IZGRADNJE
Prateći vojsku u Osijek stižu pripadnici Družbe Isusove, Franjevci i Novi građani njemačkog i drugih govornih područja.
Zbog opasnosti od Turaka odlučeno je da se grad dobro utvrdi.
1691. stanovništvo iz palanke bilo je raseljeno na 1,5 km od tvrđave, a time su udareni temelji gornjeg, a kasnije 1699. i donjeg grada.
Uz izgradnju vojnog dijela počinje i civilni:
1690. – prva kuća – tesar Zaharias Fridrich – Franjevačka 9 – preko puta sv. Križa
1692. – uspostavljen poštanski promet
1699. – Franjevački samostan
1701. – Komorska inspekcija i Gradski magistrat
1701. – Kuća pukovnika Johanna Ferdinanda Kybe baruna von Kinsfelda
IZGRADNJA VOJNE TVRĐAVE
1702. Počinje izgradnja kada je već gradsko tkvio bilo izgrađeno.
U zidove je ugrađeno 3 355 308 opeka samo 1714 – 1716.
1710. zapovjedništvo nad gradom je dobio general Johann Stephan barun de Beckers, koji je završio gradnju.
1714. vodena vrata,
1719. radovi su privedeni kraju,
1719. javna rasvjeta (28 stupova) prirez i bečarina, vinski trg.
U znak sjećanja na taj golemi posao postavljene su 2 spomen ploče; jedna s unutarnje (na latinskom), a druga s vanjske (na njemačkom jeziku) strane Vodenih vrata.
1. 1. 1721. Ivan Stjepan de Beckers, general, podmaršal postavio je kamen temeljac ove tvrđave 1712. godine, a bedeme je završio 1719. god. Tako je svojim vjernim marom nastojao služiti najboljem Bogu i svojem premilostivom caru Karlu Šestom. Da postavi posljednju liniju ovog utvrđenja preduhitrila ga je smrt, no ipak ga nije mogla spriječiti da iz podignutog jakog utvrđenja njegova duša najsretnije ode, a i tijelo mu ovdje najsigurnije počiva.
Cijela tvrđava bila je opasana sa 5 bastiona od istoka prema zapadu oko gradske jezgre, opsega 1500 m- sv. Karla, Inocencija, Leopolda, Josipa i sv. Terezije. I u njima troja vrata: Valpovačka, Vodena i Nova.
Manji radovi nastavljeni su i dalje, a na poticaj princa Eugena Savojskog težište im je prebačeno na lijevu obalu Drave gdje započinje gradnja Krunske utvrde.
Vođenje gradnje poslije smrti generala Beckersa preuzeo je njegov zet Maximillian Petrasch.
1726. izgrađena zgrada vojnog zapovjedništva (Generalrat) oblikovana poput renesansne palače s portalom koji odaje baroknog graditelja. (Danas se nalazi na novčanici od 200 kn).
1729. – Zavjetni stup protiv kuge (Past Säule) kompozicijski jedna od najljepših baroknih tvorevina u Osijeku (Kipovi Bogorodice (s djetetom), sv. Marka i sv. Ignazia i sv Katarine). donje 4 skulpture donešene su 1784. sa Valpovačkih i Novogradskih vrata.

ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 101     <-- 101 -->        PDF

Do 1290. izgradili su tvrđavu Korog (Castrum Korogh, Korogvar) i zato od sredine 14 st. uz njihovo ime stoji pridjevak „de Korogh“. Tvrđava je nazvana prema vanjskom izgledu i prstenastom oklopu u obliku koluta – kruga – (mađarski korong – korogi) – kružić.
Ludovik Anžuvinski 1351. Filipu Korogu daje Osijek u posjed i on im postaje mjesto stalnog boravka i sjedište Banske Županijske i vlastelinske uprave.
1332. godine spominje se Osječki župnik magister Nikola, koji je platio crkvenu desetinu 1 marku, a to je bio dosta veliki iznos.
Postojanje župe uključuje i postojanje crkve. Prema podacima iz XV. st. Župna crkva bila je posvećena sv. Trojstvu, a stajala je na mjestu današnje Franjevačke crkve sv. Antuna. Bila je izgrađena u romaničkom slogu, položena u smjeru istok – zapad, a ulazilo se sa zapada.
GRADSKO, PROMETNO I UPRAVNO SREDIŠTE
Kada Filip Korog preseljava u Osijek prvo izgrađuje obiteljski dom, dvor i gospodarske zgrade. Radi obrane opasao je i omeđio Osijek zidom, opkopom i jarkom s vodom.
U sklopu zida podignuta su gradska vrata prema zapadu Valpovačka, istoku Vukovska (Vukovar) s pokretnim mostovima. Imao je 2 crkve, tržnicu i bio je vrlo živo mjesto izraslo u gradsko, gospodarsko, prometno i upravno središte, te najveće i najznačajnije naselje na prostoru.
Prvih godina XV. st. osim građanstva se stvara i sloj gradskog plemstva i postavljaju se temelji mjesne samouprave s gradskim sucem na čelu. Brojao je oko 2000 st., što je za ono doba bio velik grad.
Korogi su gospodarili Osijekom do smrti posljednjeg Gašpara 1472. u velikoj bitci s Turcima.
Potom se izmjenjuje niz feudalnih vlasnika, a padom Beograda 1521. Osijek je došao u smrtnu opasnost.
1525. znalo se da će sultan Sulejman napasti Ugarsku i da je sudbina Osijeka određena. Kad su pripreme za vojni pohod bile završene, sultan je krenuo s golemom vojskom iz Istanbula, a kao prethodnicu poslao je Ibrahim pašu, koji je 9. 7. 1526. osvojio Petrovaradin, potom Kamenicu, Ilok, Šarengrad i približio se Vukovaru.
Zastrašeno događajima izaslanstvo Osijeka i Erduta je 8. 8. 1526. predalo je gradske ključeve veziru Mustafa paši Jahjaoglu.
14. 8. 1526. sultan Slujeman (kojega su nazivali Kanuni – zakonodavac, a poznatiji je pod nadimkom Veličanstveni) stiže u Osijek i naređuje gradnju pontonskog mosta preko Drave. Za 5 dana most je izgrađen, a vojska je prelazila preko njega 4 dana.
23. 8. 1526. Osijek je opljačkan i popaljen, a most su Turci iza sebe srušili.
Time je završilo srednjovjekovno razdoblje Osijeka.    
OSMANSKA VLADAVINA
Na povratku s Mohačkog polja Turci zaposjedaju Osijek i počinju popravljati i utvrđivati grad. Štete nisu bile velike i uklonile su se do zime. Razlog je bio taj što je za paljenja grada padala jaka kiša....
Crkve su pretvorili u džamije, gradske četvrti u mahale, a umjesto zvona odjekivale su mojezinske molitve.
1541. Sulejman osvaja Budim i Osijek opet jača trgovački i prometno.
Izgrađuje se Kasim-pašina i Mehmed – begova džamija. To daje obilježje orijentalnog grada.
Protunapadi i upadi Hrvatskih graničara između Save i Drave bila su stalna prijetnja, posbice Nikole Zrinskog iz Sigeta.
1565. brojao je Osijek već 3000 stanovnika.
Ostarjeli Sulejman poveo je još jednom vojsku u Ugarsku da je pobjedi.
U sklopu ratnih priprema došao je nalog o izgradnji stalnog mosta preko Drave.
26. 4. 1566. kreće Sulejman iz Istanbula, a od Osijeka do Darde se užurbano gradila preko bara i močvara drvena cesta, duga 8 km na hrastovim stupovima i most na lađama. Gradnjom je rukovodio Hamaz – beg.
26. 7. 1566. iz Osijeka je krenuo i Sulejman te pod Sigetom poginuo, a kroz Osijek na putu za Istanbul pratio ga je Veliki vezir Mehmed – paša Sokolović.
Most je bio graditeljsko čudo i u Europi je dobio naziv: IL PONTE FAMOSO D’ESSEK
Time je Osijek strateški i prometno dobio još više na značenju u Osmanskom carstvu.
1579. broj stanovnika je narastao na 4000.
1663. Opet ratna zbivanja, ali i dolazak čuvenog putopisca Elvije Čelebije.
Nakon uspjeha u Ugarskoj, vezir Ahmed – paša odlazi iz Ugarske u Beograd, a vojsku šalje još dalje na zimovanje. To koristi Hrvatski ban Nikola Zrinski i usred zime 1664. iz Novog Zrina napada Dardu, istjeruje posadu i stiže do Osijeka koji zapali, a na povratku zapali i most.
Na proljeće se most obnavlja i Turci osvoje Novi Zrin....
1683. Osijek sada već ima 15000 stanovnika.
SLOM OSMANSKE VLADAVINE
1683. – Poraz pod Bečom najavio je kraj Osmanske vladavine.
1684. – Austrougarska vojska oslobađa Viroviticu, Slatinu, Mikleuš, Podravsku Moslavinu.
1685. – 11. 8. oslobođen Donji Miholjac.