DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 72     <-- 72 -->        PDF

zakonitost izvršavanja istih, te ih upravo ta činjenica isključuje iz učešća u organima upravljanja poduzeća čiju djelatnost nadziru. To se odnosi i na do sada neprihvatljiv model da resorni ministar obnaša funkciju Skupštine, jer i njegova temeljna funkcija kao čelnog čovjeka organa državne uprave u tom ga pogledu čini nepodobnim obnašati funkciju Skupštine trgovačkog društva, koje u upravnom smislu nadzire. Može li u takvoj dualnoj funkciji, Skupština trgovačkog društva u državnom vlasništvu biti odgovorna Ministarstvu (Ministru) koji tu istu Skupštinu sačinjava? Očigledno je dakle, da u tome pogledu vlasnik mora iznaći neko drugo rješenje.
Što se pak tiče pozicije znanstveno-istraživačkog rada u smislu iznalaženja rješenja za probleme koji se očituju u šumarstvu, valja istaknuti da mnoge aktualnosti koje se manifestiraju u ugrozi šumskih ekosustava zahtijevaju usku povezanost znanosti i operativnog dijela struke na dugi vremenski rok zbog iznalaženja odgovarajućih rješenja, kao uvjeta trajne stabilnosti i održivosti šuma i šumskih ekosustava u cjelini. Dobra dugogodišnja suradnja šumarske znanstvene zajednice i šumarskog gospodarskog sektora upućuje na potrebu njenog redizajna s naglaskom na dugovječnost takvih aktivnosti, ali i na potrebu tehnološkog i tehničkog osnaženja naših znanstvenih institucija. U tom pogledu, dugoročno gledano, bilo bi posebice važno i za znanost i za obrazovanje u oblasti šumarstva da se šumarija Lipovljani, na čijem području već desetljećima djeluje nastavno-obrazovni centar Šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz one u Zalesini i Dubokoj kod Požege, u cijelosti aktom države dodijeli na korištenje i upravljanje Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svi ti objekti udruženi u jednu cjelinu bili bi ekonomski samoodrživi, a stvorio bi se referentni i snažni znanstveno-istraživački centar, koji bi, uključujući tu i obrazovnu komponentu, mogao na europskoj razini biti od interesa i značaja, jer ga i u sadašnjem obliku poznaju i posjećuju znanstvenici, nastavnici i studenti mnogih europskih zemalja. Način gospodarenja i upravljanja tim šumama uredio bi se posebnim aktom Vlade, a ovlaštenje za takvo korištenje odnosnih šuma uredilo Ugovorom na najkraće vrijeme, a to je trajanje ophodnje lužnjakovih sastojina na I. bonitetu staništa. Ustanovljenjem takvog nastavno-edukativnog i istraživačkog centra, učinio bi se prvi korak u pravom smjeru u smislu izvrsnosti i stavilo nas na kartu koju iscrtava napredni svijet. Ekonomska samoodrživost takve konfiguracije je evidentna, a receptivna mogućnost vezivanja sredstava iz drugih izvora, uvjeren sam, nadišla bi domicilne prihode. Dok ovo pišem, prisjećam se Finske i njenog iskustva u tome smislu. „Finlandizacija“, kao sintagma društvenog modela napretka u Finskoj, a koja se zapravo temelji na obrazovanju i znanosti, proistekla je upravo iz šumarskog i drvoprerađivačkog sektora koji su doveli do produkata visoke tehnologije poput „Nokie“. Finska država imala je viziju i hrabrost staviti na raspolaganje svoje resurse znanosti i obrazovanju, pa zašto to ne bismo učinili i mi u ovom ipak skromnom obliku. Možemo li uopće razmišljati na takav dugoročni način? Vjerujem da takvih ima i u redovima ove vlasti, čije očitovanje na ovdje izloženi prijedlog očekujem.
Uz sve do sada rečeno, slobodan sam iznijeti još jedan, po meni racionalan prijedlog svojoj Državi: sve one Nacionalne parkove i Parkove prirode gdje je temeljni fenomen šuma, poput Risnjaka, Sjevernog Velebita, Papuka, Kopačkog rita i sl., pridružite lokalnim (budućim trgovačkim društvima) šumarskim tvrtkama, koje imaju sve potrebne pretpostavke (kadrovske, materijalne i organizacijske pa i infrastrukturne) da na zakonom propisani način upravljaju ovim dobrima, bez potrebe proračunskog financiranja. Država, kao stvarni vlasnik i jednih i drugih, posjeduje instrumentarij u tome smislu da osigura adekvatnost upravljanja s takvim objektima, u tome slučaju oslobođena troška proračunskog financiranja (primjer: Austrijske savezne šume obavljaju tu zadaću u Austriji).
Ova moja razmišljanja ne moraju biti i vaša. Ona su moja i temelje se na iskustvima moga prijeđenog profesionalnog i političkog puta koji me vodio kroz 25 godina inženjerske prakse u šumarstvu, preko obnašanja funkcije Ministra šumarstva u četiri Vlade u RH, tj. od 1990. do 1995. godine i konačno onoga iskustva kada sam kroz dvije i pol godine obavljao dužnost glavnog direktora Javnog poduzeća „Hrvatske šume“. Sad mi je gotovo 69 godina i ne pokreću me baš nikakve karijerne ambicije, ali me itekako pokreće želja da vidim, i u granicama svojih skromnih mogućnosti, potpomognem razvoj i napredak svoje zemlje. Logično je što to činim razmišljanjem i promišljanjem razvoja šumarstva. Ovdje iznijeti prijedlozi i razmišljanja mogu biti polazište za raspravu; u tome smislu rado ću saslušati drukčija mišljenja, posebice ako ih osnaže racionalni argumenti.
Uz to, ostaje primjereno sjetiti se zaključka Maxa Webera (kojega je izrekao u zimu 1918/1919. svojim studentima u Münchenu) prigodom predavanja na temu „Znanost kao poziv“. „U predavaonicama (životu) ne treba tražiti niti jednu drugu vrlinu, osim vrline jednostavnog intelektualnog poštenja. Ništa se ne može učiniti žudnjom i čekanjem. Valja drukčije postupati, prihvatiti se posla i izvršiti zahtjev dana“. Ja bih samo dodao da treba zahtjev vremena, ali to valja učiniti ljudski i profesionalno odgovorno. Možemo li mi to učiniti? Ne znam! Znam samo da to moramo učiniti.
Zagreb, 28. ožujak 2017.