DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 71     <-- 71 -->        PDF

poslovnog partnera. No, ljudi su „oportunisti“ koje karakterizira ograničena racionalnost. S druge strane pogledajmo u oči činjenicama koje nas čine drukčijima kada je u pitanju naša gospodarska (pa i opće društvena) neuspješnost. Uzmimo za primjer njemačko društvo (na primjeru državnog šumarskog sektora – „Bavarske šume“, ali i u Austriji – „Austrijske savezne šume“) visokog povjerenja, jer obeshrabruje razdvajanje „nacrta od izvedbe“. U Njemačkoj se traži da s tvrtkom upravljaju ljudi s istim tehničkim znanjem kao što je većina zaposlenika s kojima se upravlja. Uprave u našim državnim poduzećima osobe su pogođene ozbiljnom nelagodom i osjećajem nemoći, jer su uhvaćeni u klopku između zahtjeva zakona da se rukovodeći trgovačkim društvom ponašaju kako Zakon o trgovačkim društvima propisuje, dok k tome bez ikakvih ustezanja provode „lex specijalis“ kakav je Zakon o šumama, da konačno osiguraju pristojne uvjete i standard zaposlenih. Istodobno se od njih traži netržišno postupanje sa svojim robama i uslugama, gdje se na kakvim kvazi tržišnim modelima ispod cijena stvarnog tržišta prodaju proizvodi i svjesno umanjuju objektivni prihodi. Ta situacija, sve dok „Hrvatske šume „ d.o.o. imaju status trgovačkog društva, nedopustiva je iz načela trgovačkog zakona, a podvrgavanje političkom autoritetu i odustajanje od tog zahtjeva, stavlja članove uprave u vrlo delikatnu situaciju. Bez izričite pismene naredbe Skupštine trgovačkog društva, kada bi se ja našao u takvoj situaciji, ne bih proveo ničiju sugestiju da odustanem od tržišnog načela poslovanja, pa stajalo me to i položaja člana uprave. No, legitimno je da svatko za sebe procijeni do koje je mjere spreman izložiti se riziku. Povijesno iskustvo nam govori da nekritično izvršavanje zahtjeva političkih autoriteta zna biti pogubno i k tome sramotno u našem društvu. Osobno smatram da „Hrvatske šume“ d.o.o. trebaju svoje poslovanje temeljiti na tržišnim načelima. Ukoliko Vlada misli drukčije, onda neka preinači ovo trgovačko društvo u javnu ustanovu i odredi da svi prihodi pripadaju državnom proračunu, a istodobno da se iz njega podmiruju svi rashodi. Mišljenja sam da bi to bio golemi korak unazad i za takav primjer ne znam da postoji igdje u Europi. Nadalje, javno i jasno treba reći da je etat u „Hrvatskim šumama“ d.o.o. ograničen, kako po količini, tako i po strukturi drvnih sortimenata i da ga nije moguće povećavati, jer odgovorno gospodarenje šumama nosi svoja ograničenja. Ukoliko se politika prodaje drvnih sortimenata bude odvijala bez tržišnih mehanizama ponude i potražnje na otvorenom tržištu, već po ne znam kojem modelu distribucije, bit će lako ustanoviti koliko se društvenog novca prelilo na taj način u privatne džepove, kroz ovaj „socijalistički“ oblik odgovorne ekonomije. Legitimno je pitanje stoga tko je to ovlašten učiniti?, „Hrvatske šume“ d.o.o. su objektivno visoko centralizirana tvrtka koja gospodari sa svim državnim šumama u državi, ili točnije rečeno sa većinom, jer tu ne spadaju šume Šumarskog fakulteta, Nacionalni parkovi, zaštićeni krajobrazi, veliki arboretumi, kao zaštitne šume posebnih objekata od državnog interesa.
Iz toga proizlazi činjenica da su „Hrvatske šume“ d.o.o. vrlo heterogene glede tipova šumskih zajednica s kojima gospodari, a one se manifestiraju kao visoke regularne jednodobne šume, šume u preboru i šume na kršu. Svi ti oblici šuma odraz su specifičnosti klime, tla i drugih uvjeta i pokazuju složenost strukture kojom upravljaju „Hrvatske šume“ d.o.o. Ta činjenica raznolikosti upućuje na potrebu posebnog pristupa svakome od ovih oblika, što znači da i utvrđivanje mjera i politika gospodarenja i upravljanja zahtijeva prilagođenost odnosnim karakteristikama.
Nakon 27 godina iskustva sa gospodarenjem šumama na visoko centralizirani način, nameće se potreba odabira novog modela organizacije prilagođene zahtjevima nove razvojne faze u suvremenom dobu. Mišljenja sam da sadašnje „Hrvatske šume“ d.o.o. treba decentralizirati u smislu da se postojeće Uprave šuma ustanove kao zasebna trgovačka društva, uvezana na razini Države s onim funkcijama koje se ustanove kao racionalne i neophodne za sve, i kao takve bi se zadržale na centralnoj razini. Osim toga, valja istaknuti činjenicu da je za stanje naših šuma kroz čitavu njihovu povijest, uvelike zaslužna i lokalna zajednica i bilo bi ljudski i pošteno da ona ima udio svoga nasljeđa. Respektirajući tu činjenicu, mišljenja sam da bi u organima upravljanja šumarskim organizacijama (trgovačkim društvima) na svom političkom području (županiji), i ona trebala imati svoga predstavnika. Zakonom bi valjalo odrediti raspodjelu dobiti po načelu da se ista dijeli: 25 % lokalnoj zajednici (općini), 25 % državi kao vlasniku i 50 % šumarskom trgovačkom društvu kao nužna sredstva za samofinanciranje svoje aktivnosti. Odnose između pojedinog trgovačkog društva i centralne razine zajedničkih funkcija za sve, treba urediti ugovorom na profesionalno odgovoran način. Ovaj model odnosio bi se na one koji gospodare ekonomskim šumama, a potpuno je druga stvar kako urediti financiranje gospodarenja šumama na kršu. Taj problem nije i ne može biti problem šumarstva. On je društveni problem i kao takav mora biti riješen. Odnosno, da do sada egzistirajući model financiranja aktivnosti gospodarenja šumama na kršu putem fiskusa na ukupni prihod privrede za OKFŠ treba održati, uz nužno ustanovljenje, kako veličine stope, tako eventualno i osnovice na koju bi se primjenjivao. Uvjeren sam, da principijelno ovaj model odražava na pravi način ukupnu društvenu odgovornost za šume na kršu, čije općekorisne funkcije svi uživamo.
Što se tiče predstavništva vlasnika (Države) u organima upravljanja s trgovačkim društvima u državnom vlasništvu, ističem inkompatibilnost da u Nadzornim odborima takvih tvrtki sjede državni službenici i namještenici, koji u svojoj temeljnoj zadaći izrađuju i donose propise i nadziru