DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/2017 str. 70     <-- 70 -->        PDF

No, vratimo se sadašnjem trenutku hrvatskoga šumarstva. I ovom prilikom valja koliko god je to moguće, sagledati stvari onakvima kakve jesu. Pogledamo li vrijeme od 25 godina trajanja jednoga gospodarskog ustroja, posebice sada u poodmakloj drugoj dekadi 21. stoljeća, sa svim karakteristikama suvremenog doba, ne može se i ne smije zanemariti nužnost ustanovljenja nove paradigme iz koje će proizaći nova šumarska politika, koju će podržati adekvatna organizacija državnog šumarskog sektora. Pri tome svi, a ponajprije oni koji imaju legitimitet odlučivanja, moraju znati, i nikada ne izgubiti iz vida da se bez ikakvog kolebanja moraju imperativno osigurati takva zakonska rješenja kojima će se trajno nastaviti podupirati potrajno gospodarenje šumama, kao i strukturalna stabilnost koja jamči trajnu održivost šumskog ekosustava. Za udovoljenje tim zahtjevima, po mom mišljenju, neophodno je izabrati odgovarajući organizacijski oblik hrvatskoga državnog šumarstva. Kada smo se mi 1990. godine našli pred takvim zahtjevom, hrabro smo izvršili izbor modela i s njime zakoraknuli u izazove koji su nas čekali. Koliko je taj izbor bio dobar ili loš, iz njegovih učinaka u proteklih 25 godina trajanja prosudite sami. Izvjesno je da je moglo biti i bolje, a kada nije tako? Subjektivno, mene učinjeni izbori i donijete odluke u karijeri nikada nisu navodile na žaljenje za odlučeno i učinjeno. Najiskrenije govoreći, ako sam ikada za čime žalio, onda je to bilo što neke stvari nisam učinio, a možda sam trebao. No, tako je kako je.
U velikom broju eufemizama danas susrećemo i pojam „prestrojavanja tvrtki“ (u hrvatskoj terminologiji tzv. „restrukturiranje“), koje mnogi konzultanti koriste kako bi opisali proces otpuštanja radnika u ime postizanja veće proiz­vodnosti. Međutim, postavlja se pitanje što bi i konkretne tvrtke poduzele kada pred sobom ne bi imale mogućnost otpuštanja radnika kao tehnološkog viška? Ne bi li u toj situaciji, ako nikako drukčije, a ono dohodovno, bile prisiljene pronaći model njihove daljnje iskoristivosti, prekvalifikacijama ili otvaranjem onih proizvodnji koje mogu opslužiti s tom radnom snagom? Dakle u uvjetima održanja trajne zaposlenosti, iznalaženje rješenja za tehnološki višak, koji se objektivno pojavljuje kroz modernizaciju proizvodnje, otvara se nova mogućnost, da tvrtke ne otpuštajući nastale viškove, potraže i iznađu nove dohodovne aktivnosti, kako bi istovremeno riješile i zaposlenost onih koji su do jučer izgrađivali tu istu tvrtku. Do sada rečeno u biti predstavlja opis japanskog sustava doživotnog zaposlenja koje se prakticira u velikim kompanijama. Taj visoki stupanj društvene solidarnosti koji postoji unutar japanskih tvrtki, jedna je od dvije značajke, a vjerojatni i „sui generis“ japanskog gospodarstva. Drugi značajan čimbenik odnosi se na dugoročnu stabilnost odnosa između različitih firmi koje pripadaju istoj mrežnoj grupi, odnosno organizaciji pod nazivom „Keiretsu“, a u Južnoj Koreji sličan model poznat je kao „Chaebol“. Obje značajke japanskog gospodarstva temelje se zapravo na visokom stupnju uzajamne moralne odgovornosti, što je osobina društva visoke razine društvenog povjerenja. S ovom osobinom uz bok Japanu stoji i Njemačka, ali nažalost ne i Hrvatska. Osobina društva s visokom razinom društvenog povjerenja ogleda se jednako i u visokoj razini deregulacije, što ima za posljedicu i znatno niže tzv. „transakcijske troškove“ i daleko manju korupciju. U odnosu na njemačko ili japansko društvo, hrvatska je zemlja niske razine društvenog povjerenja, visoke pravne regulacije, ali u tome i zemlja s još uvijek visokom korupcijom. Interesi japanskih i njemačkih radnika i danas su usko povezani s interesima sveopćeg napretka i blagostanja tvrtke. U visoko razvijenim liberalnim demokracijama i tržišno ustrojenih gospodarskih subjekata, uprave kompanija, kao i sindikati, deideologizirani su – političke preferencije privatna su stvar, kao što je to slučaj s konfesionalnom pripadnošću. Pogledajmo kako u tome pogledu stvari stoje kod nas u Hrvatskoj: kod nas većina sindikata i direktora, iako prihvaćaju neminovnost druge strane u pregovorima, nerijetko negiraju legitimnost druge strane. Obje strane sklone su tvrditi da bi idealno društvo bilo ono u kojemu ovih drugih ne bi bilo. Problem sa sindikalizmom kod nas proizlazi iz uvjerenja sindikalnih vođa u kompanijama, da ono što je dobro za upravu nije dobro za radnike. Takvo što nećete na naći u Japanu niti Njemačkoj, Austriji, Finskoj, Švedskoj ili Norveškoj. Sve su to zemlje visoke razine društvenog povjerenja, gdje se vrlo lako stvaraju spontana udruživanja, što omogućuje stvaranje brojnih velikih tvrtki koje imaju veliku ulogu razvoju tih država i društva blagostanja. Pogledajmo primjer Nizozemske, zemlje visoke razine društvenog povjerenja, raznolike kulturno etničke strukture i unatoč tomu zemlje s najvećom industrijskom razinom koncentracije na svijetu. Ključni element koji je pridonio tom rezultatu svakako je visoki stupanj obrazovanosti stanovništva, koje je u stanju prihvatiti transfere suvremenih tehnologija i konkurentno razvijati svoje proizvodnje.
Ako suvremenu tvrtku shvatimo kao proizvod čitavog niza organizacijskih inovacija kojima je cilj imati manje troškove transakcije, tada dolazimo do neizbježnosti organizacijske prilagodbe i „Hrvatskih šuma“ d.o.o. kako bi se podigla ukupna poslovna uspješnost, ali i osigurao primjereniji – bolji standard zaposlenih. U gospodarski uspješnim zemljama radnici ne rade za niske nadnice i plaće, već se uspjeh tvrtke na tržištu ogleda u njihovim beneficijama i bonusima. Kako ljudi po svojoj prirodi nisu baš jako povjerljivi jedni prema drugima, troškovi transakcija mogu biti prilično visoki. To zapravo znači, da kada bi ljudi potpuno iskreno i pošteno mogli pristupiti poslovanju, a pri tome ne morali zanemariti vlastitu ekonomsku korist, poslovi bi se mogli sklapati „podugovorom“. Dobavljačima bi se vjerovalo da će isporučiti svoje proizvode ili usluge po najpovoljnijoj cijeni, poštujući ugovorene rokove i odgovarajuću kvalitetu, bez bojazni da će iznevjeriti povjerenja