DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2016 str. 91     <-- 91 -->        PDF

svjedočenju na sudu Stjepan Radić je oslobođen ovih optužbi. Na Kosovićevu nesreću, njegovo svjedočenje uzeto mu je za zlo od tadašnje vlasti te mu je oduzeto upravljanje Direkcijom šuma u Sušaku, degradiran je u niži činovnički razred i premješten u Šumarski odsjek u Zagrebu na niži položaj. No, 1923. godine bio je i prisilno umirovljen na što se žalio, ali žalba mu nije usvojena. Tek promjenom vlasti 1925. godine imenovan je pomoćnikom ministra šuma i rudnika Kraljevine SHS, što je bilo kratkotrajno jer je već sljedeće 1926. godine, opet nakon smjene vlasti, ponovno umirovljen. I nakon umirovljenja odnosno ministarstvo je željelo koristiti njegovo znanje i iskustvo pa ga je postavilo prvo za člana, a kasnije i za predsjednika uprave tvrtke Šipad u Bosni i Hercegovini. Dobio je i mjesto predsjednika uprave Tvornice celuloze u Drvaru. Odustao je od obje funkcije čim se ministarstvo počelo upletati u poslovnu politiku tvrtki bez njegovog znanja.
Iako nije proveo najviše vremena u rodnom ličkom kraju, u njemu je ostavio značajan trag. U to se svrstava njegov najznačajniji operativni rad u struci, a to je pošumljavanje ličkih vriština. Planski je pripremio pošumljavanje napravivši inventarizaciju šuma, pašnjaka, vriština i bujadičnih područja. Izradio je uzgojnu osnovu na temelju koje je podignuto 35 borovih kultura. Kako bi osigurao potrebne sadnice za pošumljavanje, u Gospiću je osnovao šumski rasadnik veličine tri jutra, koji je nazvan „Kasumovićevo biljevište“. Rasadnik se nalazio na prostoru današnje zgrade gradske uprave. Ime je dobio po znamenitom ličko-krbavskom velikom županu Marku Kasumoviću, velikom poborniku uzgoja i zaštite krških šuma. Njegovom inicijativom osnovana je zaklada za pošumljavanje Like u koju su novčana sredstva uplaćivale sve županijske općine. Međutim, Zemaljska vlada je nakon nekoliko godina zabranila prikupljanje novaca te je prikupljeni novac stavljen u štedionicu u kojoj je ostao 10 godina pa ga je tek Bogoslav Kosović upotrijebio za osnivanje rasadnika 1903. godine.
Osim na šumarskom planu, pomagao je svojoj Lici i Prigorju pravnom borbom, dokazavši razne nepravilnosti:
Da je država neispravno prisvojila oko 25.000 jutara pašnjaka zemljišne zajednice Lukovo – Šugarje, Cesarica i Sv. Juraj te tražio povrat zemlje pravim vlasnicima.
Da je općini Gospić protuzakonito propisano plaćanje godišnje odštete državi za zaštitni okoliš vodovoda te je tražio da se uplaćeni iznosi vrate.
Da se šumske štete u dijelu nerazdijeljenih državnih šuma u Lici ne mogu tretirati kao krađe već, po zakonu, samo kao prekršaj, što su nadležne vlasti i usvojile te se s prekršiteljima postupalo kao s pravoužitnicima imovnih općina.
Da bi buduća Lička imovna općina prilikom razdjeljenja trebala dobiti gotovo sve ličke šume.
Uvijek se zalagao za pomoć seljacima, ali uz poštivanje zakona i radnji u korist šume. Tako je buntovnim ličkim seljacima omogućio da se ne protive pošumljavanju njihovih pašnjaka dokazavši im da mogu puštati na pašu svoja stada, ponajprije koze, u odrasle branjevine.
Likom se bavio pišući članke s područja šumarstva, lovstva, povijesti i običaja u Ličkom kalendaru (1933.-1935.), Ličkom zborniku (1936.) i Ličkom Hrvatu (1937.-1938.). Zalagao se za zadržavanje narodnih naziva predjela na Velebitu te je pomogao održanju naziva Vaganski vrh, Crnopac, Doci i Veliko Rujno umjesto Babji vrh, Srnopas, Dozi i Velika Rovina.
Gdje god je radio ostavio je traga. Za djelovanja u Varaždinskoj županiji njegovom zaslugom šume na Ivanščici i drugim strmim brdima proglašene su zaštitnima, a on im je odredio način gospodarenja. Kao pomoćnik ministra šuma i rudnika, poticajem Josipa Borošića, proveo je u život ideju načelnika u ministarstvu Vilima Čmelika, te je dao u Zagrebu graditi veliku stambenu zgradu za šumare (uglovnica između ulica kneza Mislava i kneza Borne).
Bogoslav Kosović čitav je radni vijek bio angažiran u Hrvatskom šumarskom društvu i njegovom glasilu Šumarskom listu. Tako je, još kao apsolvent šumarstva 1892. godine, za Šumarski list napisao članak-studiju, pod nazivom „Prigodom reorganizacije“, sa svojim viđenjem organizacije šumarskog obrazovanja u Hrvatskoj. Kao vrstan pisac objavljivao je u Šumarskom listu tijekom 25 godina. Doticao se raznih područja šumarstva: povijest šumarstva, šumski zakoni i propisi, šumska uprava, šumarska politika, krš i pošumljavanje krša, iskorišćivanje šuma, zaštita šuma i kadrovi. Najviše se posvetio Šumarskom listu čiji je urednik bio punih pet godina od 1912. do 1916. godine (uredio 45 brojeva od broja 1/1912 do broja 12/1916).
Posebno se založio u istraživanju povijesti šumarstva. Po toj tematici najznačajnija mu je povijesna rasprava na više od 140 stranica objavljenih 1914. godine u Šumarskom listu pod nazivom „Prvi šumarski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od Dalmatinske međe do Mrkoplja i Ogulina“. Uz raspravu je objavio i najstariju šumarsku kartu šuma Ličke pukovnije (1764.-1765.) i na nju nadovezujuću kartu šuma Otočke pukovnije (1766.). Sam je za kartu šuma Ličke pukovnije napisao: „Na mapi šuma ličke pukovnije označeno je drveće prema starosti i gustoći obrasta manjima i većima stabalcima, radi čega je mapa veoma pregledna. Ine vrste kultura označene su svaka svojom bojom“, a ta karta prema sveučilišnom profesoru Stjepanu Bertoviću „predstavlja jednu između najstarijih izrađenih karata vegetacije u svijetu“.
Objelodanio je Šumski red i instrukciju za šume Slavonske vojne krajine iz 1755. godine. Bavio se i sastavljanjem hrvatske šumarske terminologije.