DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2016 str. 89     <-- 89 -->        PDF

JESEN U LICI
Mandica Dasović
Događaj koji okuplja Ličane iz svih krajeva i sve one koji je nose u srcu, tradicijska je manifestacija „Jesen u Lici“, koja je po osamnaesti put održana u Gospiću od 30. rujna do 2. listopada 2016. Manifestaciju je svečano otvorio župan Ličko-senjske županije Milan Kolić uz nazočnost brojnih uzvanika i posjetitelja iz cijele Hrvatske te predstavnika stranih veleposlanstava iz 19 zemalja akreditiranih u Republici Hrvatskoj, specijaliziranih za gospodarsko – diplomatske poslove.
Pod velikim šatorom postavljenIm na središnjem gospićkom trgu na 4 000 m2 izložbenog prostora, predstavljeno je 260 izlagača iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije.
U autentičnoj atmosferi brojni posjetitelji uživali su u izvornoj narodnoj pjesmi, plesu i običajima ličkoga kraja. Prolazeći uz štandove s kojih su se širili mirisi davno zaboravljenog vremena, posjetitelji su sa sjetnim osmijehom na licu zastajali uz svaki štand, malo „divanili“ sa starim poznanicima, a posebno zadovoljstvo pružalo je kušanje raznih domaćih proizvoda. Našla se tu neizostavna domaća šljivovica, med u saću, sviježi sir škripavac, slanina, uštipci, razni pekmezi i još mnoštvo proizvoda na koje smo zaboravili, a vrijedne ličke ruke nastoje ih otrgnuti od zaborava i pokazati sve bogatstvo davno zaboravljenih okusa.
Posjetitelji su mogli vidjeti kako se izrađuju proizvodi od gline, drveta, pratiti postupak izrade ličke tamburice, bukare, izradu pletenih košara, vidjeti kako se prede vuna i nastaju ličke šarenice, a izlagači iz drugih krajeva isto tako su prezentirali svoja mjesta i običaje (Sl. 1. i 2.)
Više od 30 000 posjetitelja, koliko ih je u tri dana posjetilo ovu manifestaciju, po prvi puta su mogli nazočiti i izložbi autohtonoga ličkog goveda – ličke buše, na kojoj su se predstavili najuspješniji uzgajivači iz Like. Unazad nekoliko godina na „Jeseni u Lici“ upriličena je i izložba ličke pramenke u organizaciji Udruge uzgajivača ovaca Like – Gospić.
Već godinama „Jesen u Lici“ ima značajnu ulogu u poticanju razvoja autohtone proizvodnje i promociji gospodarskih i turističkih potencijala Like. Daje se prilika izlagačima da prezentiraju i otrgnu od zaborava stare zanate i obrte, autohtonu gastronomsku proizvodnju, a brojnim kulturno-umjetničkim društvima da se istaknu u njegovanju običaja i folklora.
Hrvatske šume, Uprava šuma Podružnica Gospić od samih početaka, od prve „Jeseni u Lici“ sudjeluje u organizaciji ove manifestacije, a sa svojim štandom na otvorenom (Sl. 3.) privlači znatan broj posjetitelja i predstavlja mjesto okupljanja šumara koji tih dana svrate u Gospić. Tako je bilo i ove godine, a osim postavljenog štanda mjesto okupljanja bila je i upravna zgrada Podružnice Gospić, na kojoj je na inicijativu i u organizaciji Hrvatskoga šumarskog društva ogranak Gospić postavljena spomen-ploča ličkom šumaru Bogoslavu Kosoviću, te otvorena izložba fotografija „Šuma okom šumara“.

ŠUMARSKI LIST 11-12/2016 str. 90     <-- 90 -->        PDF

Ovaj događaj nastavak je aktivnosti HŠD-a ogranka Gospić na obilježavanju značajnih obljetnica šumarstva. Prošle godine na Baškim Oštarijama svečano je obilježena dvjesto pedeseta obljetnica hrvatskoga šumarstva i osnutka šumarije Oštarije, a postavljanjem spomen-ploče Bogoslavu Kosoviću, šumaru, šumarskom nadzorniku, pomoćniku ministra, predsjedniku i tajniku Hrvatskoga šumarskog društva, uredniku Šumarskog lista, istraživaču povijesti šumarstva, zaštitniku ličkih šuma, osnivaču rasadnika u Gospiću i pošumljivaču ličkih vriština, obilježava se 170 godina HŠD-a i 140 godina izlaženja znanstveno-stručnoga i staleškog časopisa Šumarskog lista.
Nazočne predstavnike gradskih institucija, goste iz središnjice HŠD-a, zaposlenike Uprave šuma podružnice Gospić, šumare – umirovljenike, koji su svojim dugogodišnjim radom ostavili traga u šumama Like te ostale goste, u ime HŠD-a ogranka Gospić pozdravila predsjednica Mandica Dasović (Sl. 4.), a u ime župana Ličko-senjske županije Milana Kolića, osobna izaslanica Sanja Pavelić. Riječi dobrodošlice prisutnima je izrazio i voditelj UŠP Gospić Josip Dasović. Svečanost otkrivanja spomen-ploče uveličao je gospićki gradski zbor „Vila Velebita“ s nekoliko svojih izvedbi.
O liku i djelu Bogoslava Kosovića govorio je predsjednik HŠD-a Oliver Vlainić čije izlaganje donosimo u cijelosti:
Bogoslav Kosović rođen je 1. siječnja 1871. u Donjem Lapcu. Djetinjstvo je proveo u Ličkom Novom, osnovnu školu pohađao u Gospiću, ali i u drugim gradovima, Petrinji, Slunju i Novoj Gradiški, gdje mu je otac kao učitelj bio premještan, da bi maturirao na Velikoj realnoj gimnaziji u Zagrebu 1888. godine. Šumarsku izobrazbu završio je u Beču na Visokoj školi za kulturu tla 1892. godine. Uz sva tri položena ispita za državnu šumarsku službu, položio je i ispit iz bujičarstva, te je bio prvi Hrvat s takvom stručnom spremom.
Tijekom radnog vijeka promijenio je mnogo radnih mjesta i mjesta boravka. Šumarsku karijeru započeo je 1892. godine u Zagrebu kao vježbenik u Gospodarsko-šumarskom odsjeku Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Krajem iste godine premješten je za šumarskog protustavnika (računskog službenika) Slunjske imovne općine u Rakovcu. Pri istoj imovnoj općini pet mjeseci je bio privremeni upravitelj Šumarije Cetingrad, tada pod nazivom Vališselo. Državni ispit za samostalno vođenje šumskog gospodarstva položio je 1894. godine. Česte promjene u službi nastavio je 1896. godine prelaskom na šumarsku službu kod političke uprave u Đakovu, iste godine premješten je za vršitelja dužnosti županijskoga šumarskog nadzornika u Varaždinu. Početkom 1898. godine premješten je u Šumarski odsjek Kraljevske zemaljske vlade u Zagreb, da bi 1901. godine bio imenovan županijskim šumarskim nadzornikom u Požegi, odakle je po vlastitoj želji premješten na istu funkciju u Gospić. Godine 1905. ponovno je vraćen u Šumarski odsjek Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. Zbog svoje stručnosti 1905./1906. pozvan je da zamijeni oboljelog prof. Ivana Partaša na zagrebačkoj Šumarskoj akademiji, gdje je predavao predmet uređenje šuma. Zbog odbijanja poslušnosti uredskom šefu, kada 1916. godine nije htio napisati dopuštenje za prepuštanje najljepših osam parcela debele hrastovine određenom drvotršcu, premješten je u županijsku oblast u Ogulin, gdje je dočekao završetak Prvoga svjetskog rata. Krajem 1918. godine po zadatku je preuzeo upravu nad Direkcijom šuma u Sušaku kojom su do tada upravljali mađarski šumari. Iz toga razdoblja potječe i životna epizoda koja je značajno obilježila Kosovića. U turbulentnom vremenu nakon velikog rata, u fazi uspostavljanja državne granice između Kraljevine SHS i Italije na području Rijeke i Sušaka, svjedočio je hvalisavoj priči švercera Steve Radića o njegovom šurovanju s Talijanima, čija su djela kasnije pripisana hrvatskom političaru Stjepanu Radiću te je on uz ostalo i zbog toga osumnjičen. Zahvaljujući Kosovićevom

ŠUMARSKI LIST 11-12/2016 str. 91     <-- 91 -->        PDF

svjedočenju na sudu Stjepan Radić je oslobođen ovih optužbi. Na Kosovićevu nesreću, njegovo svjedočenje uzeto mu je za zlo od tadašnje vlasti te mu je oduzeto upravljanje Direkcijom šuma u Sušaku, degradiran je u niži činovnički razred i premješten u Šumarski odsjek u Zagrebu na niži položaj. No, 1923. godine bio je i prisilno umirovljen na što se žalio, ali žalba mu nije usvojena. Tek promjenom vlasti 1925. godine imenovan je pomoćnikom ministra šuma i rudnika Kraljevine SHS, što je bilo kratkotrajno jer je već sljedeće 1926. godine, opet nakon smjene vlasti, ponovno umirovljen. I nakon umirovljenja odnosno ministarstvo je željelo koristiti njegovo znanje i iskustvo pa ga je postavilo prvo za člana, a kasnije i za predsjednika uprave tvrtke Šipad u Bosni i Hercegovini. Dobio je i mjesto predsjednika uprave Tvornice celuloze u Drvaru. Odustao je od obje funkcije čim se ministarstvo počelo upletati u poslovnu politiku tvrtki bez njegovog znanja.
Iako nije proveo najviše vremena u rodnom ličkom kraju, u njemu je ostavio značajan trag. U to se svrstava njegov najznačajniji operativni rad u struci, a to je pošumljavanje ličkih vriština. Planski je pripremio pošumljavanje napravivši inventarizaciju šuma, pašnjaka, vriština i bujadičnih područja. Izradio je uzgojnu osnovu na temelju koje je podignuto 35 borovih kultura. Kako bi osigurao potrebne sadnice za pošumljavanje, u Gospiću je osnovao šumski rasadnik veličine tri jutra, koji je nazvan „Kasumovićevo biljevište“. Rasadnik se nalazio na prostoru današnje zgrade gradske uprave. Ime je dobio po znamenitom ličko-krbavskom velikom županu Marku Kasumoviću, velikom poborniku uzgoja i zaštite krških šuma. Njegovom inicijativom osnovana je zaklada za pošumljavanje Like u koju su novčana sredstva uplaćivale sve županijske općine. Međutim, Zemaljska vlada je nakon nekoliko godina zabranila prikupljanje novaca te je prikupljeni novac stavljen u štedionicu u kojoj je ostao 10 godina pa ga je tek Bogoslav Kosović upotrijebio za osnivanje rasadnika 1903. godine.
Osim na šumarskom planu, pomagao je svojoj Lici i Prigorju pravnom borbom, dokazavši razne nepravilnosti:
Da je država neispravno prisvojila oko 25.000 jutara pašnjaka zemljišne zajednice Lukovo – Šugarje, Cesarica i Sv. Juraj te tražio povrat zemlje pravim vlasnicima.
Da je općini Gospić protuzakonito propisano plaćanje godišnje odštete državi za zaštitni okoliš vodovoda te je tražio da se uplaćeni iznosi vrate.
Da se šumske štete u dijelu nerazdijeljenih državnih šuma u Lici ne mogu tretirati kao krađe već, po zakonu, samo kao prekršaj, što su nadležne vlasti i usvojile te se s prekršiteljima postupalo kao s pravoužitnicima imovnih općina.
Da bi buduća Lička imovna općina prilikom razdjeljenja trebala dobiti gotovo sve ličke šume.
Uvijek se zalagao za pomoć seljacima, ali uz poštivanje zakona i radnji u korist šume. Tako je buntovnim ličkim seljacima omogućio da se ne protive pošumljavanju njihovih pašnjaka dokazavši im da mogu puštati na pašu svoja stada, ponajprije koze, u odrasle branjevine.
Likom se bavio pišući članke s područja šumarstva, lovstva, povijesti i običaja u Ličkom kalendaru (1933.-1935.), Ličkom zborniku (1936.) i Ličkom Hrvatu (1937.-1938.). Zalagao se za zadržavanje narodnih naziva predjela na Velebitu te je pomogao održanju naziva Vaganski vrh, Crnopac, Doci i Veliko Rujno umjesto Babji vrh, Srnopas, Dozi i Velika Rovina.
Gdje god je radio ostavio je traga. Za djelovanja u Varaždinskoj županiji njegovom zaslugom šume na Ivanščici i drugim strmim brdima proglašene su zaštitnima, a on im je odredio način gospodarenja. Kao pomoćnik ministra šuma i rudnika, poticajem Josipa Borošića, proveo je u život ideju načelnika u ministarstvu Vilima Čmelika, te je dao u Zagrebu graditi veliku stambenu zgradu za šumare (uglovnica između ulica kneza Mislava i kneza Borne).
Bogoslav Kosović čitav je radni vijek bio angažiran u Hrvatskom šumarskom društvu i njegovom glasilu Šumarskom listu. Tako je, još kao apsolvent šumarstva 1892. godine, za Šumarski list napisao članak-studiju, pod nazivom „Prigodom reorganizacije“, sa svojim viđenjem organizacije šumarskog obrazovanja u Hrvatskoj. Kao vrstan pisac objavljivao je u Šumarskom listu tijekom 25 godina. Doticao se raznih područja šumarstva: povijest šumarstva, šumski zakoni i propisi, šumska uprava, šumarska politika, krš i pošumljavanje krša, iskorišćivanje šuma, zaštita šuma i kadrovi. Najviše se posvetio Šumarskom listu čiji je urednik bio punih pet godina od 1912. do 1916. godine (uredio 45 brojeva od broja 1/1912 do broja 12/1916).
Posebno se založio u istraživanju povijesti šumarstva. Po toj tematici najznačajnija mu je povijesna rasprava na više od 140 stranica objavljenih 1914. godine u Šumarskom listu pod nazivom „Prvi šumarski stručni opis i nacrt šuma na Velebitu i Velikoj Kapeli od Dalmatinske međe do Mrkoplja i Ogulina“. Uz raspravu je objavio i najstariju šumarsku kartu šuma Ličke pukovnije (1764.-1765.) i na nju nadovezujuću kartu šuma Otočke pukovnije (1766.). Sam je za kartu šuma Ličke pukovnije napisao: „Na mapi šuma ličke pukovnije označeno je drveće prema starosti i gustoći obrasta manjima i većima stabalcima, radi čega je mapa veoma pregledna. Ine vrste kultura označene su svaka svojom bojom“, a ta karta prema sveučilišnom profesoru Stjepanu Bertoviću „predstavlja jednu između najstarijih izrađenih karata vegetacije u svijetu“.
Objelodanio je Šumski red i instrukciju za šume Slavonske vojne krajine iz 1755. godine. Bavio se i sastavljanjem hrvatske šumarske terminologije.

ŠUMARSKI LIST 11-12/2016 str. 92     <-- 92 -->        PDF

U tadašnjem Hrvatsko-slavonskom šumarskom društvu djelovao je u raznim funkcijama. Bio je višegodišnji član upravnog odbora, ali i tajnik u razdoblju 1910.-1911. godine. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije na izvanrednoj skupštini Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva 29. prosinca 1918. u Zagrebu izabran je za predsjednika. Ovu časnu funkciju nije dugo obnašao. Kao predstavnik Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva 1919. godine prezentirao je Ministarstvu šuma i rudnika u Beogradu stav Društva o organizaciji šumarske službe, što ministarstvo nije prihvatilo. Zbog neprihvaćanja stavova Društva čitavo predsjedništvo i upravni odbor s njim na čelu odstupili su sa svojih funkcija u rujnu 1919. godine. Član Društva ostao je i dalje, ali bez ikakvih funkcija u Jugoslavenskom šumarskom udruženju, koje je nastalo 1921. godine udruživanjem više društava u tadašnjoj Kraljevini SHS, sa sjedištem u Šumarskom domu u Zagrebu. Nakon osnivanja banovine Hrvatske, uslijed promijenjenih političkih prilika početkom 1940. godine, a na inicijativu zagrebačkih šumara, Bogoslav Kosović izabran je za predsjednika akcijskog odbora za osnutak Hrvatskoga šumarskog društva i reorganizaciju Jugoslavenskoga šumarskog udruženja, da bi na konstituirajućoj skupštini Hrvatskoga šumarskog društva, koju je otvorio 17. ožujka 1940. u Zagrebu, bio izabran za počasnog predsjednika. Bio je i prvi dobrotvor Hrvatskoga šumarskog društva.
Umro je 28. ožujka 1949. u Zagrebu te pokopan na groblju Mirogoj.
Bogoslav Kosović primjer je stručnosti, ali i odvažnosti i karaktera, koji i po cijenu svoje štete nije odstupao od vlastitih stavova, što je putokaz ponašanju u svim vremenima.
Na kraju svog govora predsjednik Oliver Vlainić istaknuo je kako je, u godini značajnih jubileja za strukovnu i stalešku udrugu, 170 godina osnutka Hrvatskoga šumarskog društva i 140 godina kontinuiranog izlaženja vlastitog znanstveno-stručnoga i staleškog glasila Šumarskog lista, postavljanje spomen-ploče Bogoslavu Kosoviću lijep doprinos gospićkog ogranka svojoj udruzi i struci.
Također je čestitao Ogranku Gospić 65 godina postojanja, kao prvom Šumarskom klubu u sklopu Šumarskog društva NR Hrvatske, osnovanom 10. veljače 1951. godine.
Spomen-ploču svečano je otkrio doajen hrvatskoga šumarstva, akademik Slavko Matić (Sl. 5. i 6.)
Nakon osebujne izvedbe nekoliko skladbi gradskog zbora „Vila Velebita“, posjetitelji su mogli pogledati izložbu nagrađenih fotografija s ovogodišnjeg 12. Bjelovarskog salona fotografija „Šuma okom šumara“ postavljenu u predvorju upravne zgrade.