DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 92     <-- 92 -->        PDF

Smisao cijele moje debate je ukazati na elementarnu činjenicu da se ovdje radi o prirodnom procesu „ugrađenom“ u evolucijski „suživot“ smreke i smrekinog pisara koji povremeno (i bez nas ljudi i šumara) ulaze u ovakve nestabilne procese. Šumarstvo (posebno sjevera Europe, a naravno i zapadne i središnje Europe koji su u najvećoj mjeri umjetno proširili smreku tamo gdje nije „evolucijski kohabitirala“ s potkornjakom), dakle šumarstvo je već preko 100 godina znalo kako spriječiti ovakve nestabilne procese – pa onda i „zaboravilo“.....
Prijetnja da se ovakav prirodni destabilizirajući ekscesni proces pokrene (jer riječ je o domaćoj vrsti drveća i domaćem kukcu) uvijek postoji, a povećava se upravo učestalim klimatskim ekscesima i raznoraznim drugim uzrocima...recimo napuštanjem prakse koranja četinjača u mezgri (što je dugo bio elemenatrni trošak kako bi se minimizirao rizik „nabildavanja“ populacija potkornjaka)....usput, od cijele priče iz tih vremena zadržala se „praksa“ koranja panjeva što je danas apsurdni postupak – tisuće kvadratnih metara ploštine trupaca se ostavljaju na raspolaganje uspješnom ubušivanju, razvoju i izlijetanju potkornjaka, dok se istovremeno uporno koraju panjevi kako bi se postigao „šumski red“!!!???...omjer ploštine (jer samo o tome se i radi) neotkoranog i otkoranog je valjda 1 : 1.000.0000!?? S druge strane, osjećam da „operativa“, pod pritiskom „trgovačkog društva koje posluje s dobiti“, samo čeka da Hrašovec kaže „prestanite otkoravati panjeve“ pa moj sarkazam (iako objektiviziran stvarnošću) zapravo potiče još veće napuštanje dobre šumarske prakse iz doba kad je Gorski kotar korao ili u koraonama obrađivao trupce.
Još jedan segment koji naglašavam je „glupa taktika“ prema kojoj se smreka napadnuta od potkornjaka doznačuje kad je bez iglica, pa dobrim dijelom i bez kore, te ruši i izvlači iz sastojine kad su odavno iz nje izašle legije potkornjaka i „krenule u novu doznaku“. Često se u doba tzv. „SANACIJE POTKORNJAKA“ istovremeno sa rušenjem mrtvaca dešava ubušivanje („nova doznaka“) i zelene smreke čekaju opet 3–4 mjeseca da ih šumari „ugledaju“, „doznače“ (nakon što su to potkornjaci odradili) i tako dok ima smreke...ili dok se „kotač ne zaustavi“. Na tu temu smo na krugu pogledali neke od „zdravih“ zelenih smreka koje su na vratu korijena odavale znakove napada, smeđu „piljevinu“ ili „smeđi šećer“ kako sam rekao – siguran znak da su već „DOZNAČENE“ i OTPISANE s ovoga svijeta (samo to još šumar nije registrirao!).
Jedno je sigurno, postoje točno određena razdoblja kad se ovakva doznaka treba obaviti za što treba imati istrenirano oko, no kad se jednom šumarski stručnjak obuči onda nema pogreške i on je siguran u ono što radi – dovoljno je samo skoknuti u obližnju Sloveniju, Austriju ili neku srednjeeuropsku zemlju čije šumarstvo mora brinuti o smreci.
Kroz najnoviji projekt Ministarstva poljoprivrede financiran iz OKFŠ-a nastojat će se realizirati naputke i promjene u praksi koje bi dovele do bolje kontrole gradacija potkornjaka, što samim manipuliranjem sječom i izvozom robe na način da se ono što potkornjak „doznači“ pravovremeno otkrije i ukloni, ili korak dalje, da se doznakom „ponude“ ciljano žrtvovana stabla (lovna stabla + feromonske klopke)...itd..itd.....
Mi okrećemo glavu od suštine, doznačujemo već mrtva stabla, tj. žute i crvene smreke koje su ubušene prije 3 ili više mjeseci, a posjeći ćemo ih tko zna kad,....i tako unedogled, sve dok ima smreke ili dok potkornjak ne „odustane“.
Mr. sc. Željko Kauzlarić, stručni suradnik za ekologiju UŠP Delnice, ima podatke feromonskog monitoringa na području Gorskog kotara unatrag 22 godine. Iz tih vrijednih podataka razabire se kako je Ips typographus do početka 2000-tih bio u daleko nižim gustoćama populacije nego danas. Šumarska praksa 20. stoljeća bila je daleko pedantnija (spomenuto koranje) i nepovoljnija za bujanje njihovih populacija, pa smo usprkos visokorizičnim smrekovim sastojinama imali debele, vitalne i žive smreke i vrlo malo agresivnog potkornjaka. Danas se sve izokrenulo; klima, ali i čovjek, a bogme i šumar (po načelu: „trgovačko društvo = profit“).
Akademik Matić komentirajući sadašnje stanje ove sastojine rekao je kako se moramo vratiti u prošlost. Smreka se na području Gorskog kotara javljala samo na ekstremnim staništima (mrazišta) ili kao pionirska vrsta. Ovdje je ranije vjerojatno bilo tresetno, vlažno stanište, na koje jele i bukva nisu mogle uspijevati, i tu se pojavila smreka kao pionirska vrsta. Ona je isušila stanište i stvorila je stanišne uvjete za jelu i bukvu, što se vidi iz ove i okolnih sastojina. Dakle, smreka je ispunila svoju pionirsku ulogu i postepeno je treba uklanjati iz sastojine. Prema dimenzijama i stanju smrekovih stabala očito je da je to odavno trebalo učiniti. U prebornim bukovo jelovim šumama Gorskog kotara ima mjesta i za ostale vrste koje dolaze u ovim šumama (smreka, gorski javor, brijest) no gospodarenje mora biti prilagođeno glavnim vrstama i to treba biti propisano u Osnovama gospodarenja.