DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 70     <-- 70 -->        PDF

PRIJEDLOG ORGANIZACIJE PČELINJE PAŠE U ŠUMI, KAO SEGMENT OPĆEKORISNE FUNKCIJE ŠUMA NA PODRUČJU GORSKOGA KOTARA, LIKE I ŠIRE OKOLICE
Josip Lautar
S ovim tekstom želi se potaknuti razmišljanje o Hrvatskom pčelarstvu, kao aktivnom dijelu šumskog suživota, sa svim korisnim gledištima rastućeg gospodarstva, ali i da šumarstvo dobije priliku aktivnijeg partnera u korištenju i koordiniranju šumskog prostora. Autor u svom razmišljanju, uz oskudnu literaturu, koristi svoje četrdesetogodišnje praktično iskustvo sa šumskim pčelarstvom na području Čabarskih šuma.
Položaj Hrvatskog pčelarstva danas
Za razliku od većine poljoprivrednih grana u Hrvatskoj koje bilježe pad ili stagnaciju, Hrvatsko pčelarstvo ima zadnjih godina uzlaznu putanju, što se očituje u povećanju broja pčelara. To nije rezultat ciljane politike, nego zasebne odluke pojedinaca koji se žele baviti pčelarstvom i na taj način sebi osigurati bolju egzistenciju.
Postojeći pčelarski resursi kontinentalne Hrvatske su, u većini slučajeva, zasijane monokulture, koje su u sadašnje vrijeme najprofitabilnije. Ovamo spadaju i voćnjaci i nasadi. U trajne resurse spadaju šume, livade, pašnjaci, neobradiva zemljišta, kao i okućnice. Od postojećih monokultura pčelari nemaju izrazite koristi, jer to u većini slučajeva nisu medonosne kulture (žitarice, šećerna repa, krumpir), osim nekih izuzetaka (suncokret, mahunarke, ljekovito bilje).
Nešto bolja situacija je sa livadama, pašnjacima i voćnjacima koji daju pašu pčelama najčešće u rano proljeće, kamo spada i obični bagrem koji pčelama daje obilnu kratkotrajnu pašu. Po cvatnji bagrema slijede paše na pitomom kestenu i malolisnoj ili velelisnoj lipi, vrstama koje kratko cvatu, tako da u većini slučajeva nastaje bezpašno doba već u mjesecu lipnju. Nešto slično se događa i u primorju, s time da bezpašno doba nastaje već u svibnju.
Bezpašno doba se može definirati kao vrijeme kada pčele svoju aktivnost smanje na minimum i pokušavaju preživjeti do slijedeće paše. Pčelar im može pomoći na način da im ostavi dostatnu količinu hrane ili meda, da ih prehranjuje šećerom ili da ih preseli na lokaciju gdje postoji paša. Većina većih pčalera bi se odlučila za seljenje pčela, kada bi znala kada, kamo i na što. Na ova tri pitanja bi moglo najbolje odgovoriti šumsko gospodarstvo, naravno uz određene motivacije i aktiviranje stručnog kadra.
Neke značajke medenja jele
Područje Gorkoga kotara i Like je izrazito krševito područje s kamenitim tlom, poraslim šumom jele, bukve i smreke s manjim udjelom javora, brijesta, jasena, lipe,

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 71     <-- 71 -->        PDF

trešnje i mnogim grmolikim vrstama. Također je prisutan raznovrstan biljni pokrov između pukotina kamena i na mjestima gdje je značajna prisutnost humusa i sunca. Njega čine mnogobrojne zeljaste vrste, koje su važne sastavnice šume i predstavljaju izvrsnu pčelinju pašu (Slika 4.). Područje je vrlo raznoliko i nepredvidivo, čas se podižu gorske visoravni preko 1000 metara nadmorske visine, da bi se ponovo „survali“ u ponore, jame i ravnice te se popeli na gorske visoravni, sedla i niska mrazišta. Svi pašnjaci, lazi, sjenokoše i njive nastale su ljudskom rukom, sječom stoljetnih šuma i to većinom kraj izvora pitke vode, te predstavljaju manji dio ovog šumovitog područja koje je vrlo rijetko naseljeno, a broj stanovnika uslijed maćehinske politike još drastično pada.
Klimatske uvjete bi najbolje označili riječi: prohladna, svježa i kišovita proljeća, ne odveć topla i vlažna ljeta, kišovite, maglene jeseni te studene zime s dosta snijega, ali i prodora vjetrova s juga, s naglim zatopljenjem i kišom, čemu slijedi bura i sjeverac s manjim ili većim mrazom i snijegom. Postojeća klimatska nestabilnost, puno oborina i prosječne niske temperature su upravo uvjeti u kojima dobro uspijevaju ovdašnje šume, a posebno jela. Vegetacijsko doba počinje krajem travnja i traje do kraja listopada. Klima je jedan od osnovnih uvjeta da medenje jele započne, da bude dugotrajno ili se prekine, odnosno da medenje ne započne. S tog gledišta je pčelarenje na jeli nesigurno i nepredvidivo.
Areal jele Gorskog kotara i Like proteže se na tisuće hektara područja planine Risnjak do slovenskoga Snježnika, gdje prelazi u Notranjske gozdove. Rijeke Čabranka i Kupa čine državnu granicu, što ne znači i kraj staništa jele koja se proteže na Kočevske šume. Ovo stanište jele i bukve koje se proteže na Liku i dalje u Bosnu preko granice, najveći je takav kompleks šume u Europi i predstavlja biser očuvanih šuma, unutar prirodnih Europskih šuma koje su u lošem stanju i imaju malo učešće jele.
Po svojoj veličini, obična jela (Abies alba Mill.) (slika 1.) je jedna od najvećih europskih vrsta drva, a po pravilnom obliku stabla i ponosnog držanja, tamnozelene boje, može se svrstati i u najljepše i najgizdavije vrste. Visina stabla često prelazi 30 m, što govori o njezinoj velikoj životnoj snazi i vitalnosti, a sa gledišta medenja da imamo pred sobom vrstu koja može proizvesti neslućene količine medene mane (Slika 2.).
Na stablu jele živi mnogo vrsta koje ovdje pronalaze skrovište i podlogu za rast, a druge hranu pronalaze u samom stablu ili njezinim sokovima. Nas zanimaju vrste koje se hrane sokom koji ispod kore dolazi do krajnjih grančica i iglica, gdje ga ove vrste sišu i uzrokuju stvaranje medene mane. Tu su i vrste koje se hrane ovim prethodnim vrstama. Ovamo spadaju različiti predatori kao što su: pauci, ose, osice, bubamare, sjenice i sl.
Najznačajniji proizvođač jelove mane je jelova zelena uš (Cinara pectinatae Nordlinger 1880.). Uš je zelene boje, a mjeri do 6 mm. Prezimljava u zelenom jajašcu prilijepljenom u donjem dijelu iglica. Iz njega se razmnoži više generacija uši, pri čemu značajnu ulogu početkom lipnja imaju krilate uši koje odlijeću na druga stabla jele šireći životni prostor.
U to vrijeme je razvoj uši najjači, pa se može predvidjeti medenje jele. Predviđanje se temelji na vizualnom promatranju pokapanosti podrasta i listova koji se nalaze ispod stabala jele. Ako su kapljice učestale vide se na lišću, ako su veličine 2 mm i više, i također ako su slatkog okusa što se provjerava kušanjem, i kada pristupamo otresanju grana s površine oko 1m2 na bijelo platno. Uzorak pokazuje što taj moment živi na granama jele, a broj pojedine vrste koliko se namnožila, odnosno da li broj raste ili stagnira. Prvo se vide predatori koji se obično brzo kreću i bježe s platna, dok su uši obično tromije i sporo se kreću odnosno miruju. Ako pred sobom imamo uši različite veličine znači da su i različite starosti i generacija te ako je prisutno najmanje 4 generacije i više možemo se nadati dugotrajnom medenju, pod uvjetom da je ukupan broj ušiju 16 ili više. Prisutnost istih jedinki po veličini, obliku i boji govori da će medenje biti kratkotrajno. Ako su uši osim zelene boje još i smeđe boje, to nam govori o prisutnosti smeđe jelove uši (Todolachnus abieticola Chol.) koja osim na brojnim granama živi po cijeloj krošnji, a ima isti životni ciklus. Otresanje vršimo na bar 10 lokacija. Treba naglasiti da je intenzivan razvoj ovih ušiju prisutan u vremenskom razdoblju od 4 do 6 godina. U godinama između toga brojno stanje stagnira, a izlučivanje mane je minimalno.
Uz zelene i smeđe jelove uši, za medenje jele je važna i jelova štitasta uš (Physokermes hemicryphus Dalman). Ona

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 72     <-- 72 -->        PDF

se razlikuje od prijašnjih po tjelesnoj građi, načinu razmnožavanja i načinu života kao i vremenu tvorbe medene mane. Ova uš živi pod štitom (ime) koji je smješten između rašlji prošlogodišnjih izdanaka, gdje i prezimi u kolonijama. To na grančici izgleda kao bradavica veličine 2-3 mm. Prije pojave ličinki ispod štita intenzitet izlučivanja mane je najveći, a prestaje izlaskom ličinki, a to je krajem lipnja i početkom srpnja, ovisi o vremenskim prilikama i nadmorskoj visini. Za medenje ove uši je pogodno suho i toplo vrijeme, a traje 10 do 14 dana.
Dok u svibnju brste jelovi izdanci, zna se na njima pojaviti brstna jelova uš (Mindarus abietinus Koch) koja, ako je vrijeme vlažno i hladno, obitava i proizvodi jelovu manu do sredine lipnja. Uvijek su na mladim grančicama u mnogobrojnim kolonijama.
Iz prethodno navedenog možemo zaključiti da je početak medenja jele nepredvidljiv. Ovo može iznenada početi i završiti u par dana, što se najčešće događa, a to mogu potvrditi stacionirani pčelari, a da se pritom nije točno znalo što je uzrok medenja.
Drugo je pitanje kako predvidjeti dugotrajno medenje? Za taj odgovor je potrebna košnica na vagi koja će pokazati kada je medenje krenulo. Ako je krenulo (vaga raste), zanima nas da li će potrajati? U tom slučaju moramo odgovoriti na pitanje što je uzrokovalo početak, a za što treba promatranje (brstna i štitasta uš) ili uzimanje uzoraka otresanjem (zelena ili smeđa jelova uš). Ovome slijedi odluka o prijevozu pčela, s tim da su vremenske prilike u Božjim rukama.
Medenje jele razlikuje se od medenja voća već po samom izlučivanju slatke tvari (medena mana – nektar) kao i po gustoći, pa tako donesenu manu ne treba ugušćivati, kao što je potrebno s nektarom.
Jelov medun se može vrcati odmah, čim su okviri puni bez straha da će se med pokvariti. Jelov medun spada u najfinije vrste meda, kako po okusu, ljekovitim svojstvima tako i po čistoći, s obzirom da je nabran u ekološki najčistijem okolišu. Jelov medun je vrlo cijenjen u Austriji i Njemačkoj, dok u našoj zemlji još mora proširiti područje konzumacije. Po sadržaju osnovnih tvari, jelov medun je vrlo sličan livadskom medu, razlika je u postotku saharoze, koje jelov med ima 5-12 %. Boja meda je crveno smeđa do zeleno

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 73     <-- 73 -->        PDF

smeđa, što zavisi od kojeg je izvora, kao i sastav tvari koje sadrži, a koje daju blagi okus i miris po smoli. Sadržaj minerala je važan za krvnu sliku onoga tko ovaj med redovito konzumira. Općenito imaju šumski medovi višu baktericidnu vrijednost u odnosnu na cvijetne.
Iako čisti jelov medun vrlo sporo kristalizira i može biti u tekućem stanju, zna se dogoditi da se kristalizira već u saću. Tako je u 2013. godini oko Delnica kristalizirao na saću, dok na području Čabra toga nije bilo, iako je jela medila u isto vrijeme i istim intenzitetom. Prerana kristalizacija jelovog meduna nije do kraja razjašnjena. U Sloveniji su otkrili da je jedan od krivaca pomiješanost male količine mane s ariša, također je primijećeno da med brzo kristalizira ako u to vrijeme ima mane na bukvi. Pravog odgovora još nema.
Prognostičarske aktivnosti medenja jele i šume općenito
Grajš Ivan, rodom iz Prezida, živio u Kočevju (Slovenija), bio je strastveni lovac. Kada je u najgoroj zimi otišao u lov na vuka nije ga bilo tri dana. Žena je pozvala policiju jer je mislila da je stradao. Ekipa za spašavanje susrela ga je kako po snijegu vuče ogromnog vuka. Svoju lovačku strast je s godinama preokrenuo u strast prema pčelarenju na jeli, gdje je vrlo uspješno znao predvidjeti koje šumsko područje će najbolje zamediti. Pri tome je razvio metodu uzimanja uzoraka na više lokacija i na temelju toga prognozirao medenje jele (kada i koliko). Obilazio je veliko područje, od Cerkniškog jezera pa sve do Plitvičkih jezera, i svake bi godine pronalazio gdje jela obilno medi, nakon čega bi tamo dovezao svoje pčele koje su dale obilna vrcanja, tako je 1986. godine imao prosječni prinos meda na jeli od 104 kilograma po košnici. Bio je pionir prognoziranja medenja jele i šume na području praktičnog pčelarenja. Sa znanstvene strane prognoziranjem medenja šumskog drveća bavio se profesor doktor Jože Rihar, koji je na temelju dugogodišnjeg istraživanja napisao stručne radove, koji se mogu koristiti u prognostičarske aktivnosti.
S obzirom na prijašnji navod, vidljivo je da jela medi vrlo različito po vrsti uzročnika, po početku i dužini medenja, a posebno koja nadmorska visina, odnosno lokacija će zamediti. Pčelar koji bi doselio pčele na jelu, po drugoj strani

ŠUMARSKI LIST 7-8/2016 str. 74     <-- 74 -->        PDF

mora imati informaciju kada i gdje dovesti pčele. Tu informaciju može mu pružiti prognostičarska služba šumskog pčelarstva, koju bi trebalo oformiti i koja bi bila sastavljena od educiranih pčelara i šumara.
Glede činjenice da su revirnici svakodnevno u šumi, prvi će primijetiti pokapanost podrasta. Informaciju će proslijediti timu zaduženom za uzimanje uzoraka, koji će na temelju toga ažurirati informaciju pčelarskoj organizaciji. Informacija će sadržavati podatke: što medi, procjena dužine medenja, intenzitet kao i lokacija. Lokacije postavljanja mobilnih pčelinjaka će određivati katastar pčelinjih paša u šumi, iz kojega će biti vidljivo uz koje prometnice odnosno šumske lokacije se mogu dovesti pčele i za koji broj košnica su određene lokacije predviđene, što je posebno važno u suzbijanju bolesti, grabeža i prehrane pčela. Katastar je potrebno oformiti uz dogovor šumara i pčelara, kao i sve što je povezano s ovom problematikom, a posebno financiranje koje bi morali snositi pčelari. Zainteresirani će se organizirati u neku asocijaciju npr. pčelari na jeli. Članovi će podmirivati fond za troškove prognostičke službe, jer ne treba zaboraviti da ta služba mora raditi i onda kada šuma ne medi.
Zaključak
Predloženo razmišljanje daje rješenje za probleme pčelara u bezpašno doba, opisuje osnovne karakteristike šume u gorskoj Hrvatskoj, metode utvrđivanja i prognoziranja medenja jele i drugog drveća, kao i organizaciju šumske paše.
Kada se pojavljuje ‘rupa’ u opskrbi pčela s medom, i velike količine šumskog meduna propadaju jer nema pčela u pravo vrijeme na pravome mjestu. S druge strane, jelov medun spada po svojoj kvaliteti među najkvalitetnije medove, a posebno je tražen u zapadnoj Europi, ali i kod nas. Ovaj ekološki biser među šumskim medovima mogli bi mnogo više uživati naša djeca, bolesnici i onemogli, šire pučanstvo, a među njima i šumari, jer je ovaj med istovremeno i lijek za mnoge bolesti.
Oživotvorenje predloženog modela dalo bi mnogo zadovoljstva pčelama, pčelarima i šumarima. Kada sam prije nekoliko godina u kolovozu obilazio staništa jele, ispod stoljetnih jela bilo je kamenje, podrast, zemlja, lišće doslovno poliveno medenom manom, a u zraku se osjećao jak miris smole i terpentina što je hlapio uslijed velike vrućine. Bio sam zatečen snagom ovih jelovih šuma, a količine meduna bile su nemjerljive. Koliko bi trebalo košnica da se iskoristi ovaj med? Deset tisuća, sto tisuća, ili još više? Koliko vagona je propalo i otišlo u zemlju? Nadam se da će pčelari i šumari smoći volju i snagu da počnu iskorištavati ovaj prebogati izvor jelovog meda.