DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/2016 str. 80     <-- 80 -->        PDF

O JOSIPU RADOŠEVIĆU, DIPL. ING., POVODOM 110. GODIŠNJICE ROĐENJA I PODIZANJA SPOMEN OBILJEŽJA UGLEDNIM ŠUMARIMA HRVATSKE
Slavko Matić
U današnje vrijeme, kada s ponosom obilježavamo dva i pol stoljeća organiziranog šumarstva Hrvatske i sustavno, s pravom ističemo visoku kvalitetu hrvatskih šuma, ponekad zaboravljamo na one zaslužne šumarske stručnjake koji su svoj radni vijek ugradili u te šume i učinili ih kvalitetnim i vječnim. Njihov stručni rad je jedan od razloga što su naše šume, koje nedvojbeno već dva i pol stoljeće nose obilježja prirodnosti i potrajnosti, jedinstvene u Europi.
Jedan od takvih stručnjaka, koji po svom stručnom i znanstvenom radu pripada među one najzaslužnije, posebno u okvirima šuma i šumarstva Gorskoga kotara, svakako je sveučilišni nastavnik i šumarski savjetnik Josip Radošević, diplomirani inženjer šumarstva.
Josip Radošević je rođen 23. 2. 1906 god. u Sungeru. Gim­na­ziju je završio u Zagrebu, a na Gospodarsko – Šumarskom fakultetu u Zagrebu je apsolvirao u školskoj godini 1928/29., da bi ubrzo, kao izvrstan student šumarstva, diplomirao 13. 2. 1930.godine.
Prvo radno mjesto mu je u Upravi šuma vlastelinstva Thurn-Taxis, gdje se posebno ističe na Uređivanju šuma i detaljnom mjerenju strukturnih obilježja, prirasta i drvne zalihe, ponajprije prebornih šuma bukve i jele.
Nakon prestanka rada tog vlastelinstva nastavio je rad u Privremenoj upravi ekspropriranih šuma u Delnicama. I na tom radnom mjestu radi na izmjeri šuma i izradi gospodarskih osnova kao i studioznih projekata u bivšim veleposjedničkim šumama Gorskog kotara. Tu se upoznaje i radi s šumarskim inženjerima Josipom Majnarićem, dr. sc. Žarkom Miletićem, Antunom Jovanovcem i drugim vrhunskim šumarima s kojima surađuje i od kojih je dosta naučio. Na njega je posebno utjecao Josip Majnarić, poznati uređivač prebornih šuma, koji je svojevremeno sastavio velik broj gospodarskih osnova za šume Gorskoga kotara.
Zbog Radoševićeva zapaženog, kvalitetnog rada na području Gorskoga kotara bio je unaprijeđen i premješten u Odjel za šumarstvo tadašnje Banovine Hrvatske u Zagrebu. I na tom radnom mjestu, kad je riječ o šumama i šumarstvu Hrvatske, ističe se lucidnošću i marljivošću.
Prilikom okupacije Gorskoga kotara od talijanske vojske i početka Drugog svjetskog rata, vraća se u Sunger i pridružuje partizanskom pokretu.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata ponovno je u Zagrebu, i u tadašnjem Ministarstvu šumarstva radi kao načelnik planskog odjela u povjerenstvu za organiziranje šumarstva u Republici Hrvatskoj.
Na tom radnom mjestu okupio je velik broj vrlo poznatih i priznatih šumarskih stručnjaka kao što su: D. Gjukić, I. Lončar, M. Majnarić, I. Navratil, Z. Perc, B. Kraljić, D. Klepac, A. Horvat, J. Šafar, B. Čop i dr.
Svi navedeni poznati su šumarski stručnjaci, po statusu i šumarskom obrazovanju diplomirani inženjeri šumarstva, šumarski savjetnici, sveučilišni profesori i akademici. Imaju zajedničko obilježje da su skoro svi Gorani završili Šumarski fakultet u Zagrebu, da su radili u šumama Gorskoga kotara te da su poznati i priznati šumarski stručnjaci u okvirima Hrvatske, Europe i šire.
Velika je zasluga tadašnjeg načelnika Josipa Radoševića što je formirao vrlo stručnu ekipu, koja je pod njegovim rukovodstvom, u relativno kratkom roku, obavila inventarizaciju šuma Hrvatske, utvrdila stanje šumskog fonda na temelju kojega su izrađivani planovi sječa i obavljene sječe.
Uz to što su sječe šuma bile vrlo intenzivne, slabo organizirane, a potreba za drvom velika, hrvatske šume nisu upropaštene, a istovremeno su podmirene velike potrebe za drvom, jedinom proizvodu tadašnje države koji se mogao izvoziti.

ŠUMARSKI LIST 5-6/2016 str. 81     <-- 81 -->        PDF

Nakon obavljene brze inventarizacije šuma nastavljen je rad pod vodstvom Josipa Radoševića na detaljnijim taksacijskim izmjerama i opisima sastojina i izradi gospodarskih osnova.
Josip Radošević radi u Ministarstvu za šume kao načelnik odjela za plan do 1950 godine. U to vrijeme Šumarski fakultet u Zagrebu dobiva od Izvršnog Vijeća Sabora Hrvatske šume na području Gorskoga kotara i Slavonije za potrebe terenske nastave studenata, praktičke izobrazbe kadrova i znanstvenih istraživanja.
Josip Radošević je na prijedlog Šumarskoga fakulteta imenovan za direktora tih nastavnih objekata.
Kao direktor fakultetskih šuma na zagrebačkome Šumarskom fakultetu. intenzivno radi na organizaciji Šumskog gospodarstva.
Kao rukovoditelj terenske nastave vrlo je predano radio na praktičkoj izobrazbi studenata. Od njih je tražio da šumu mjere, kako bi od deskripcije prešli na mjerenje i dijagnosticiranje.
Bio je izvrstan matematičar, dendrometar i sa svih stručnih stajališta dobar poznavatelj sastojina Gorskoga kotara. Struktura sastojine, drvna masa, temeljnica, frekvencijske krivulje broja stabala i prirasti bile su vrijednosti na kojima je inzistirao kod edukacije studenata na terenskoj nastavi.
Studenti su nakon diplome uvijek vraćali savjetniku Josipu Radoševiću kao članu ispitnog povjerenstva za samostalno vođenje šumskog gospodarstva.
U svom 76-godišnjem životu i radu, Josip Radošević je za svoj šumarski rad stekao priznanja i nagrade.
Od početka 1950. do početka 1952. godine bio je predsjednik Šumarske sekcije Društva inženjera i tehničara Hrvatske, a nakon toga Predsjednik šumarskoga društva Hrvatske.
Za svoj rad dobio je Zlatnu medalju s poveljom prigodom proslave 130-godišnjice osnivanja Hrvatsko-slavonskoga šumarskoga društva.
U svom dugogodišnjem stručnom radu Josip Radošević, nedvojbeno velik stručnjak na području šumarstva Hrvatske, objavio je samo jedan znanstveni rad, i to u Šumarskom listu 1939. godine pod naslovom „Prilog proučavanju taksacionih elemenata u prebirnim šumama“.
Čitajući taj rad, napisan i tiskan prije 77. godina, možemo bez dvojbe zaključiti da je to izuzetno kvalitetno djelo koje autora svrstava u grupu dobrih poznavatelja prebor­nih šuma i prebornoga gospodarenja, kako kod nas, tako i šire.
Namjera nam je da taj rad u najkraćim crtama obrazložimo, jer to on zaslužuje zbog svoje stručne i znanstvene kvalitete, a i još nekih drugih važnih spoznaja koje ćemo steći o čovjeku kojemu danas podižemo spomen obilježje.
U vrijeme kada je rad tiskan, autor je iza sebe imao oko 10. godina stručnog radnog staža u prebornim šumama Gorskoga kotara. Veći dio toga vremena proveo je kao uređivač u šumama veleposjeda Thurn-Taxisa. Ono što ga je motiviralo da napiše i objavi rad nije bila želja da iznese značajne znanstvene spoznaje o prebornim šumama koje je stekao studirajući i radeći u njima, već odgovor na drugi rad tiskan pod istim naslovom u Šumarskom listu, godinu dana prije Radoševićevog rada.
Autor toga prije tiskanoga rada bio je njegov po struci nekoliko godina stariji kolega, koji je radio u istim šumama i sličnom radnom mjestu. Studirao je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1924., a doktorirao 1960. Godine.
Surađivao je na likvidaciji veleposjeda Thurn-Taxisa, Ghyezija i Ninenbergera 1932. godine.
Prije Drugog svjetskog rata službovao je u Lokvama, Delnicama, Karlovcu i Krapini te u Ministarstvu šuma i rudnika u Beogradu, poslije rata u Istri, a zatim u Institutu za drvnoindustrijska istraživanja u Zagrebu, a bio je i urednik časopisa „Drvna industrija“.
Radošević na početku svog članka otvoreno iznosi da se mora osvrnuti na taj rad, jer je u tim šumama o kojima se piše službovao gotovo deset godina, pa je dobro upoznat s tim predmetom, a i ne slaže se ni s metodom rada niti obradom podataka, kao ni zaključcima pisca. Nastavlja i tvrdi da su na bivšem veleposjedu Thurn-Taxisa obavljene mnoge izmjere i uređajni radovi, za razliku od ostalih šuma na tome području, gdje se taj rad nije provodio u takvom opsegu.

ŠUMARSKI LIST 5-6/2016 str. 82     <-- 82 -->        PDF

Radošević iznosi da je on studiranjem podataka i usporedbom sa stvarnim stanjem na terenu došao do zaključka da rezultati nisu sukladni uloženom trudu i da mnogi vrijedni podaci dobiveni mjerenjem na terenu nisu izneseni, a još manje primjenjivani.
Dalje tvrdi da su se dugogodišnjim naknadnim mjerenjima dobili dragocjeni podaci za izradu lokalnih drvnogromadnih tablica, što nije napravljeno, već su se rabile reducirane i rabljene Shubergove tablice. Isto tako ističe da prigodom revizija gospodarskih osnova nisu uvaženi podaci obavljenog klupiranja sastojina, nego su se služili nekim normalama iz austrijskih šuma. Šumi se htio nametnuti oblik za koji ona nije podobna i kojega je odbijala na svakom koraku.
Dalje navodi da se sjekla bukva gdje treba i ne treba. Kasnije se ta pogreška uočila, pa su u vezi s time napisane i opsežne instrukcije. Htjelo se, kako on navodi, sve kopirati i prenositi „neprokuhano“iz Njemačke, bilo što što su tamo našli ili do tada mislili da je to dobro.
U nastavku Radošević tvrdi da se za prebornu šumu nije htjelo ni čuti, a kamoli preborno gospodariti. To su odbijali svi propisi, uređajni elaborati, a posebice šumari koji su gospodarili po tim propisima.
Iznenađujuće je to, da su svi propisi pa i šumari tvrdili da to nije preborna šuma, ali ipak, nastavlja Radošević, i sam pisac napadnutog članka na stranici 500-oj istoga ipak priznaje i stiče „karakter gospodarenja tu je preborni“.
Na nekim mjestima, navodi Radošević, u gospodarskoj jedinici Lokve opaža se da je bilo nastojanja pridržavati se načina uzgoja propisanoga u oplodnoj sječi na okruge, ali za sada se ne može reći je li to i uspjelo.
Ova zadnja tvrdnja koju navodi Radošević njegov je stav da su oplodne sječe na okruge, kada se radi o prebornim šumama, ipak nešto bolje od klasičnih oplodnih sječa na velikim površinama. Vjerojatno je mislio da je to nešto bliže preboru, ali je to, kao veliki stručnjak, pravilno stavio pod upitnik, t.j. da se o oplodnim sječama ne može govoriti.
Svoj članak Radošević nastavlja i tvrdi da njemačko šumarstvo na području prebora nije dalo nikakve važnije rezultate, jer su smatrali da je taj tip inferioran, pa se o njemu nije vodilo računa onako kako prebor to zaslužuje. On tvrdi da se svatko tko je imalo upućen mora zapitati kako se iz šume koja nije preborna mogu iznositi preborni taksacijski elementi, jer se na taj način ruši sve što je preborom dobiveno.
Slijedom toga, Radošević ističe da pisac istoga rada na stranici 470 zaključuje: „Danas možemo naslutiti tek to, da prebirna šuma pokazuje drugačiji uređaj životnog toka od onoga u jednolikoj visokoj šumi“. Na taj zaključak autora, Radošević u svome radu vrlo kritički završava s ovim uvodnim dijelom te navodi, „Dakle, kad pisac to naslućuje, a drugi već i davno znaju, onda da upoznamo tu šumu, nećemo polaziti sa stanovišta jednolične visoke šume. Kuda je to stanovište pisca zavelo, vidi se po tome, da je čak zamijenio jutra i hektare.“
U nastavku ovoga njegovog pisanoga rada, koji je vrlo interesantan, znanstveno kvalitetan i vrlo kritičan, Radošević se, uz ostalo, osvrće na sječivu zrelost, tablice prihoda i prirasta te ruši manje više sve navode koje je autor prije njega iznio.
Radoševoć iznosi podatke Flury-a o švicarskim, kvalitetnim prebornim šumama i njegovu usporedbu s regularnim šumama, te uz ostalo iznosi njegov podatak da je normalna drvna zaliha u prebornoj šumi viša po jedinici površine od nornalne drvne zalihe u regularnoj šumi.
Na kraju ovog relativno kratkog izlaganja o velikom i plemenitom čovjeku, šumarskom stručnjaku i sveučilišnom nastavniku Josipu Radoševiću, dozvolite mi da se zahvalim šumarima Gorskoga kotara, Hrvatskom šumarskom društvu i svima koji su mi omogućili da iznesem dio svoga životnog šumarskoga iskustva i zapažanja o čovjeku kojega sam izuzetno cijenio i poštivao, a kojemu danas s pravom podižemo zasluženo spomen obilježje.
Imao sam sreću da sam u životnom razdoblju od 1956. godine, kada sam postao student Šumarskoga fakulteta, pa do 1976. godine kada je Josip Radošević otišao u mirovinu, cijelo vrijeme, a i kasnije kao njegov kolega surađivao s njim i dobro ga upoznao.
Danas sam zajedno s vama posebno sretan što smo obnovili sjećanje na tog dobrog šumara i plemenitog čovjeka, i što smo ga spomeničkim obilježjem u ovoj prekrasnoj prebornoj šumi „Sungerski lug“ učinili vječnim.
U Sungerskom lugu 18. 3. 2016.