DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 3-4/2016 str. 66     <-- 66 -->        PDF

DANAŠNJE STANJE RASPROSTRANJENOSTI KEBRAČA (Myricaria germanica /L./ Desv., Tamaricaceae) U HRVATSKOJ
Jozo Franjić, Gabrijel Horvat
(= Tamarix germanica L.)
(= gardinić, metlikovina, metljica, metljikovina, mirika, žuka ledinja, žuka lednja, metlika, mariška sinja)
(njem. Tamariske, fran. Tamarin d’Allemagne, tal. Tamerici alpino, slov. nemeški strojevec)
Kebrač je rasprostranjen na području Europe (od Pirineja do Skandinavije i Kaspijskoga jezera, a južna granica su Pirineji, središnji Apenini, ilirske planine i istočna obala Jadranskoga mora) i Azije (Mala Azija, Armenija, Kavkaz, Iran, Afganistan). Vrsta je ograničena na srednji i gornji tok rijeka, a u planine ide do 2350 m n.v. U Himalajima su poznata nalazišta do 3950 m n.v. U Australiju i na Novi Zeland je unijeta. Kebrač je pionirska biljka, koja nastanjuje novoformirana staništa rječnih sprudova s grubom, šljunkovitom, aluvijalnom vapnenačkom i silikatnom podlogom. Otporna je na oscilaciju razine vode, od jake vlažnosti do izrazite suhoće. Značajna je vrsta biljne zajednice Salici-Myricarietum Moor 1958. (usp. Trinajstić 1992., 1998.; Nikolić 2015.).
Za vrijeme glacijala bio je rasprostranjen po čitavoj sjevernoj hemisferi. Trinajstić (1992.) navodi da nakon posljednjega ledenog doba dolazi do neprestanoga smanjenja staništa, pa tako kebrač postaje relikt. Pod kraj pleistocena kebrač je bio značajna vrsta vegetacije šikara smještenih uz rub ledenjaka u zajednici s vrstom Hippophaë rhamnoides L. Danas je vrsta ograničena na srednji i gornji tok rijeka, a u planine ide do 2350 m n.v.
Restrukturiranjem riječnih sustava u alpskom području tijekom 20. stoljeća uništen je velik broj staništa, te je opstanak vrste vrlo upitan. Države članice Europske unije dužne su odrediti posebna područja očuvanja, uključujući „Alpske rijeke i šume vrste Myricaria germanica“. U Crvenoj knjizi za Austriju i Njemačku vrsta Myricaria germanica stavljena je u 1. kategoriju („prijeti izumiranje“), a u nekim dijelovima Austrije (Gornja Austrija, Donja Austrija i Beč) stavljena je u 0. kategoriju („potpuno uništen“). Sličan je status i u Švicarskoj – „prijeti izumiranje“. Za područje Hrvatske od 2006. godine vrsta Myricaria germanica vodi se kao „kritično ugrožena – CR“ (Nikolić 2015.).
Kebrač je vazdazelena trajnica-nanofanerofit. Raste kao niži grm visine 0,6-2 m, uspravnih i golih grana. Korijen je dobro razvijen i u potrazi za vodom postiže znatne dimenzije. Listovi su gusto raspoređeni, nasuprotni, linearni, sjedeći, 2-5 mm dugi, goli i modrikastozeleni. Cvjetovi su dvospolni. Lapova je (4)5, dugi su oko 4 mm. Latica ima (4)5, ružičaste su ili bijele i 5-6 mm duge. Prašnika ima 10, međusobno su pri bazi povezani u kraću cijev koja obavija plodnicu, prašnice su purpurnocrvene. Plodnica je nadrasla, jednogradna i s većim brojem sjemenih zametaka. Cvat je produžen, sastavljeni grozd, razvija se terminalno, najčešće na glavnim ograncima, rjeđe i na postranim. Cvjeta od V-VIII mjeseca ovisno o nadmorskoj visini. Sjemenke su vrlo sitne i s čuperkom dlaka, rasprostranjuju se vjetrom, a odlikuju se brzom i dobrom klijavošću. Plod je piramidalan tobolac, dug oko 1 cm i otvara se s tri zaklopca. Ponegdje se uzgaja i kao ukrasna biljka, a njezina kora ima određena ljekovita svojstva.
U Hrvatskoj je rasprostranjen uz rijeku Dravu (od Ormoža do Legrada), Muru i Savu. Zbog regulacije vodnih tokova (Sava, Drava i pritoci) mnoga su ranije poznata staništa uništena. U posljednjih nekoliko godina znatno se širi uz retenciju HE Dubrava (usp. Trinajstić 1992., 1998.; Lukša i Rašan 2006.; Rođak i Zrna 2012.; Nikolić 2015.; sl. 1).
Prvi pisani trag o nalazu kebrača na području Hrvatske datira s kraja 19. stoljeća Hirc (1899.): „U zagrebačkoj okolici ima ga oko Sv. Šimuna (Markuševca), oko Varaždina, Struga na Dravi; a sami smo ga vidjeli uz potok Breganu kod Samobora“. Nalazište kod Struge je nestalo izgradnjom akumulacijskoga jezera HC Dubrava (1989.) potapanjem tadašnjih nalazišta (provjereno 2015. godine). Trinajstić (1998.) navodi: „Vrsta Myricaria germanica, Hippophaë rhamnoides i Salix daphnoides rijetke su vrste hrvatske flore, sprudovi rijeke Drave su im nalazišta u Hrvatskoj“. Arač (1999.) navodi staništa kebrača uz obale gornjega toka rijeke Drave na pjeskovito šljunkovitim sprudovima, ali i

ŠUMARSKI LIST 3-4/2016 str. 67     <-- 67 -->        PDF

širem pridravskom području od okolice Varaždina do Gabajeve Grede kao najistočnijega nalazišta na rijeci Dravi. U novije vrijeme navodi se stanište kebrača na Velikom Pažutu, ušće Mure u Dravu, te kraj naselja Donja Dubrava i Prelog (Lukša i Rašan 2006.). Stanište na Velikom Pažutu je uništeno promjenom toka i pomicanjem utoka rijeke Mure u Dravu prema istoku (potvrđeno 2015. godine). Stanište u okolici naselja Donja Dubrava je nestalo sukcesijom i nadrastanjem površine drvenastim vrstama (utvrđeno 2015. godine). Populacija od stotinjak jedinki smještenih na pokosima derivacijskoga kanala HE Dubrava održava se umjetno. Naime, sporazumom inspekcije zaštite okoliša s HEP-om, koji je korisnik i održava pokose nasipa košnjom, svaka jedinka biljke je označena i zaštićena kolcem, kako bi bila vidljiva i sačuvala se prilikom košnje (usp. sl. 2-3).
U sklopu istraživanja kebrača na području toka rijeke Drave, dana 11. 11. 2015. godine pronađena je zajednica od nekoliko desetaka jedinki na području zapuštene šljunčare Cirkovljan, smještene južno od naselja Cirkovljan i sjeverno od nasipa akumulacije HE Dubrava na udaljenosti oko 300 m od jezera (46.1934,16.3917). Radi se o višegodišnjim biljkama visine 10-120 cm, smještenih u bazi (pri dnu) dviju hrpa uskladištenoga šljunka, i to sa sjeverne, istočne i zapadne strane (hladnije i vlažnije strane). Hrpe su kvadratnoga oblika dimenzije približno 20 × 20 m i visine oko 5 m, međusobno udaljene oko20 metara. Površina prostora na kojemu dolaze iznosi 2399 m2, površina istočne hrpe iznosi 718 m2 a zapadne 958 m2. Biljke su nastale iz sjemena donesenoga južnim vjetrom s jedinki smještenih uz kanal. Iznikle su u bazi hrpe šljunka (pri dnu), dakle na mjestu rastresite šljunkovite podloge, s dovoljno vlage, kao izrazito povoljnim uvjetima za nicanje, u kojima je sjemenu potrebno nekoliko sati za klijanje. Ovakva su mjesta vrlo slična riječnom nanosu odnosno prirodnom staništu. Istovremeno na okolnom staništu oko hrpe šljunka nema

ŠUMARSKI LIST 3-4/2016 str. 68     <-- 68 -->        PDF

biljaka kebrača, budući je površina tvrda i zbijena. Zajednica je izrazito nestabilna i nesigurna (ugrožena) zbog opasnosti od odvoza šljunka, što je vidljivo i očito se povremeno obavlja (usp. sl. 4).
LITERATURA REFERENCES
Arač, K.,1999: Kebrač. Šum. list 123(9-10): 503.
Hirc, D., 1899: Nekoje šumsko drveće i grmlje. Šum. list 24(3): 109-110.
Lukša, Ž., Rašan, M., 2012: Kartiranje proljetnog drijemovca (Leucojum vernum L.), obične kockavice (Fritillaria meleagris L.) i kebrača (Myricaria germanica L.). U Besendorfer, V., G. Klobučar (ed.): Zbornik sažetaka 9. hrvatskog biološkog kongresa. Hrvatsko biološko društvo, 400-401.
Nikolić, T. (ur.), 2015: Rasprostranjenost Myricaria germanica (L.) Desv. u Hrvatskoj. Flora Croatica baza podataka (http://hirc.botanic.hr/fcd). Sveučilište u Zagrebu – Prirodoslovno-matematički fakultet (datum pristupa: 25. 11. 2015.).
Rođak, B., L. Zrna, 2012: Kebrač (Myricaria germanica L.). Srednja škola Prelog, Prelog.
Trinajstić, I., 1992: Salici-Myricarietum Moor 1958 (Salicion elaeagni) in the vegetation of Croatia. Thaszia 2: 67-74.
Trinajstić, I., 1998: Fitogeografsko rasčlanjenje klimazonalne vegetacije Hrvatske. Šum. list 122(9): 407-421.