DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/2016 str. 56 <-- 56 --> PDF |
Autohtona šumska vegetacija Kalnika definirana je njegovim stanišnim uvjetima, ali i trajnim i snažnim utjecajem čovjeka zbog relativno guste naseljenosti i povoljnih uvjeta za život ljudi. Najzastupljenije su biljne zajednice obične bukve koje pokrivaju najveće površine i tvore najljepše i najvrjednije sastojine. Osim toga, prirodno se javljaju i zajednice hrastova – lužnjaka, kitnjaka i medunca. Na Kalniku se još javljaju i šumske zajednice običnoga graba i crne johe. Velike površine zauzimaju kulture četinjača, koje su umjetno podignute sredinom 20. stoljeća. Šumska vegetacija Kalnika osim domaćih (autohtonih) vrsta sadrži sve više stranih (alohtonih) vrsta. Alohtonu floru čine vrste čije je pojavljivanje uzrokovano ljudskim aktivnostima (unešene, strane, pridošle vrste), a unešene su namjernim ili nenamjernim djelovanjem. Neke od tih vrsta su se prilagodile novim stanišnim uvjetima i prošle su proces udomaćivanja, u smislu intenzivnoga razmnožavanja, brzoga rasta i razvoja (često bržega i snažnijega od domaćih vrsta) i u nedostatku prirodnih neprijatelja pričinjavaju ekološke i ekonomske štete ili štete po zdravlje ljudi. Takve su vrste ponajprije prijetnja biološkoj raznovrsnosti, jer vrlo brzo zaraštaju prirodna staništa, a nazivaju se invazivne vrste. Neofiti su pak alohtone vrste novijega doba (nakon otkrića Amerike) za razliku od arheofita koji su starijega datuma (do otkrića Amerike). Ova vrsta vegetacije nastanjuje šumske i poljoprivredne površine, ponajprije vlažna i svjetla staništa (rubovi šuma, čistine nakon sječe, prirodne enklave), u početku najčešće u dolinama uz vodotoke i komunikacije (Mitić i dr. 2008). Posebno uspijevaju na ruderalnim i drugim antropogenim staništima. Vrlo su prilagodljive i u kratkom vremenu se udomaće, a neke formiraju i nove biljne zajednice s autohtonom florom. Podrijetlom su uglavnom iz sličnih stanišnih prilika Azije i Amerike. Procjenjuje se da udio alohtone flore u nacionalnim florama doseže 30-50 % u ukupnom broju vrsta. Dakako da utjecaj svih alohtonih vrsta nije jednak, jer neke vrste su korisne (uzgoj u kulturama), nečiji utjecaj je neutralan, a najviše je onih štetnoga utjecaja. Strane invazivne vrste su na globalnoj razini druga najveća prijetnja bioraznovrsnosti, odmah nakon procesa uništavanja prirodnih staništa. U Europi se navodi više od 11.000 biljnih i životinjskih alohtonih vrsta, od kojih se do 15 % smatra invazivnima, a šteta koju prouzrokuju procjenjuje se na 12 milijardi eura. U Hrvatskoj je alohtona vegetacija također vrlo rasprostranjena (Pandža i dr. 2001; Nikolić i dr. 2014) i do sada je zabilježeno preko 600 invazivnih biljnih vrsta, dio kojih se javlja i u šumama. Slična učestala pojavnost nekih invazivnih vrsta uočava se zadnjih godina i u kalničkim šumama, gdje se u nekoliko godina događa intenzivan proces sušenja kultura četinjača (obična smreka, europski ariš, američki borovac, crni bor). Proces je vrlo progresivan i zahvaća sve kulture četinjača, što predstavlja ozbiljan problem u sanaciji tih površina zbog velike količine drvne mase loše kvalitete i uporabne vrijednosti koju treba u kratkom roku posjeći i pripremiti površinu za obnovu. Intenzivnim sušenjem i sječom velike površine su ogoljene. Radovi sječe i pripreme staništa obavljaju se mehanizirano, što uz preveliku uporebu teške mehanizacije prekomjerno oštećuje tlo, mijenjajući mu strukturu, sastav površinskih slojeva i dr. Takve su površine, zbog ograničenoga dotoka svijetla na tlo u kulturama bile gotovo sterilne i najčešće bez drugih biljaka. Naglim otvaranjem i dolaskom velike količine svjetla na tlo, nastali su pogodni uvjeti za nadolazak vrsta prilagođenih na puno svjetla, pa tako i alohtonih. Prenositelji su osim prirodnih bili i antropogeni pomoću strojeva (traktori, kamioni, automobili i dr.). Velike količine organske materije koja se nagomilala na tlu (izbojci, iglice, kora i dr.), iznadprosječne temperature te velike količine oborina stvorili su uvjete za brzu razgradnju biomase i intenzivan rast i razvoj nove vegetacije, u čemu su se vrlo dobro snašle invazivne vrste zbog svojih komparativnih prednosti. Tako su nastale čitave sastojine novih biljnih vrsta koje su u potpunosti prekrile tlo, a i obilno su plodonosile, te se očekuje njihova velika brojnost u idućem razdoblju. Najbrojnije zajednice invazivnih vrsta na području Kalnika pojavljuju se u sjeveroistočnom dijelu, gdje prevladavaju silikatne podloge na kojima dolaze kiselija tla koja su povoljna za ove vrste, jer zbog svojega podrijetla (Sjeverna Amerika i Azija) preferiraju takva tla. Prema vrsti staništa najveći broj jedinki i zajednica invazivnoga bilja javlja se na površinama čistih sječa nakon sušenja kultura četinjača, u kojima osim puno svjetla i čistih površina postoje u tlu velike količine nerazgrađenoga humusa, zbog čega je podloga kisela (usp. Perković i dr. 2007; Horvat 2011, 2012),a time i povoljna za razvoj ovoga tipa vegetacije. To će svakako predstavljati osim ekološkoga i velik ekonomski problem vezan uz troškove njihovoga uklanjanju, kako bi se omogućilo nesmetano izvođenje radova pošumljavanja i njege mladih sastojina te privođenje površina autohtonoj vegetaciji. MATERIJAL I METODE MATERIAL AND METHODS Terenska istraživanja provedena su od svibnja do kolovoza tijekom 2003., 2009. i 2010. godine s ciljem istraživanja šumske vegetacije i sukcesije vegetacije saniranih površina nakon sušenja kultura četinjača na Kalniku. Dodatna ciljana istraživanja provedena su tijekom druge polovice 2014. godine na cijelom području šumskih površinama Kalnika, s posebnim naglaskom na mlade sastojine i sastojine u fazi pomlađivanja, tj. površine s puno svjetla i potencijalna staništa invazivnih vrsta. U radu su korišteni rezultati prethodnih istraživanja, a za određivanja taksona biljnih vrsta korišteni su taksonomski ključevi Javorka i Csapody (1991), |