DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/2015 str. 93 <-- 93 --> PDF |
ŠUMAR ZLATKO TURKALJ – ZALJUBLJENIK U DIVLJAČ I LOV (uz 130. godišnjicu rođenja) Alojzije Frković Zlatko Turkalj (Modruš, Ogulin, 26. 4. 1885. – Ogulin, 3. 6. 1971.), ing. šumarstva, šumarski i lovni stručnjak, književnik, kao sin prosvjetnih djelatnika od malena je zavolio knjigu, a naslijedivši od oca ljubav prema prirodi i lovu, nije se dvoumio oko izbora životnog poziva. Na trogodišnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1907.g. Službujući pretežito pri Ogulinskoj imovnoj općini, obnašao je brojne dužnosti, od kotarskog šumara i upravitelja šumarije u svom rodnom mjestu, Brinju, Drežniku, te konačno u Ogulinu, sada već na dužnosti ravnatelja Ravnateljstva šuma imovne općini na kojem je položaju i umirovljen neposredno pred Drugi svjetski rat 1940.g. Iako mu se ne mogu poreći šumarske zasluge, ostavši cijelog života vjeran svojoj rodnoj grudi, lov i sve što je vezano s lovom, bili su mu i ostali glavni predmet njegova interesa. Kao jednom od najplodnijih suradnika „Lovačko-ribarskog vjesnika“ (prvi članak objavio je još za vrijeme studija 1905.g.), do 1970. godine ovo naše najstarije lovačko glasilo objavilo mu je preko 200 priloga. Predmet njegova zanimanja, kao i objavljenih članaka, bili su mu biologija i uzgoj divljači, posebice „ukrasi kapelskih revira“ - tetrijeb gluhan i smeđi medvjed. Nije mu bila strana ni lovačka balistika ni lovačko streljivo, lovačka terminologija, lovno zakonodavstvo, kontrolirani uzgoj divljači, izobrazba lovačkih kadrova, povijest lovstva i dr. Kao britki polemičar učestalo je ulazio u rasprave s priznatim lovnim autoritetima, pa i samim urednicima lista ( s „Lovačkim vjesnikom“ prekinuo je suradnju samo zato što po njemu dostavljene rukopise nije urednik objavljivao redoslijedom kako je to on zacrtao!). Ne čudi da ga je jedan od njih predstavio sljedećim riječima: “Po svom temperamentu bio je bojdžija, a znao je pokatkad biti i kavgadžija. Njegove beskrajne polemike imale su u osnovi jednu tragičnu notu čovjeka samotnjaka, koji se, bez obzira na sve konzekvence bori za svoju istinu, za istinu u koju vjeruje“. Turkalj se bavio i književnim radom, pišući dobru lovačku i prirodnjačku prozu. Hrvatsko društvo za gojenje lova i ribarstva u Zagrebu, kojemu je članom u kontinuitetu od 1913.g., objavljuje mu „Lovačke pripovijesti“ – zbirku novela iz njegova lovačkog života, a Lovačka knjiga u okviru monografija njegovo najpoznatije djelo - “Divljač visokog lova na Krašu“, te u ediciji Male lovačke biblioteke knjižicu „Šumske koke“. Upravljajući preko trideset godina brdskim i planinskim lovištima Velike i Male Kapele te dijelom Gorskog kotara „imao sam prilike“, napisat će u predgovoru svoje monografije sam autor dvije godine prije njena izlaska iz tiska „na tom mukotrpnom i teškom, ali izvanredno zanimljivom lovačkom uzgojnom putu da izbliza proučim život naše visoke divljači, čije sam rezultate prikazao u ovoj studiji. U našoj stručnoj literaturi ovo je prvi pokušaj da se s naučnog stajališta opiše naša divljač, naš jelen, naš medvjed, naš tetrijeb“ , da se prikažu „naša staništa, naša klima i naša okolina“, pa otud nosi veliku kvalitetu provjerenih i do tada nepoznatih podataka. U tim po ljepoti jedinstvenim revirima, istaknut će autor, ničeg nije nedostajalo do prijeko potrebnog mira te „nerazumijevanja širokih narodnih slojeva za uzgoj divljači“. Stoga, ne bez razloga, uz opise divljači, kao vrli znanac Turkalj propisuje uzgojne i zaštitne mjere „ koje bi trebalo poduzeti da se ta lovišta dovedu do suvremenih razmjera“. Koliko god mu na srcu ležala krupna dlakava trofejna divljač, poglavito naš kraški jelen (za kojega je prvi ustvrdio da |
ŠUMARSKI LIST 11-12/2015 str. 94 <-- 94 --> PDF |
je „produkt grudi“, što će reći potomak nekadašnjeg kapelskog prajelena s prilivom krvi kasnijih jelena pridošlica), ostaje činjenica da se najviše bavio proučavanjem tetrijeba gluhana (Tetrao urogallus), posvetivši toj divljači punih 20 stranica knjige. Možemo slobodno reći da je među prvima u nas upozorio lovačku javnost na opasnosti nestanka ove šumske koke iz kapelskih i gorskokotarskih lovnih revira. Nabrojivši sva tetrijepska pjevališta u Gorskom kotaru, Maloj i Velikoj Kapeli, Velebitu i Ličkoj plješivici, s naznakom (za većinu pjevališta!) visinskih kota te broja promatranih pijevaca (ponegdje i koka), Turkalj zaključuje:“Brojno stanje tetrijeba gluhana u navedenim područjima bilo je u porastu sve do 1900.g., da bi od 1900. do 1918. stagniralo, od 1918. do kraja Drugog svjetskog rata bilo u opadanju, a u posljednjih pet godina (1946. do1951.) u naglom opadanju“. Godine 1951. kada je okončao sa svojim promatranjima i istraživanjima, u tadašnjoj Hrvatskoj, ustvrdit će autor, „bila su ukupno evidentirana 64 pjevališta s okruglo „500 glava tetrijepske divljači“. Od godine 1912. godine kada je na tim pjevalištima evidentiran broj od 1536 kljunova, „danas smo spali samo na jednu trećinu ondašnjeg stanja“. Glavnog krivca za to Turkalj nalazi u loše organiziranoj eksploataciji šuma u okviru koje se sječa i izvlačenje drvnih sortimenata provodila praktički tijekom cijele godine, ne vodeći nimalo računa o vremenu pjeva, snubljenju i gniježđenju tetrijeba. U sjećanju mi je ostala ova Turkaljeva misao: „Dovoljno je posjeći u nevrijeme samo jedno stablo na pjevalištu a da se ono upropasti, da tetrijebi isele“. U završnoj svojoj besjedi jasno je istakao da će, ako ta uznemiravanja ne prestanu, kroz koju godinu biti zapečaćena sudbina tetrijeba u gorskoj Hrvatskoj, čega smo danas svjedoci. Pokušaj da naš, kako ga je nazvao „kapelski tetrijeb“, prema nekima po njemu utvrđenim morfološkim značajkama odstupa od normativnog tipa europskog tetrijeba i da ga valja uvrstiti u posebnu podvrstu, nažalost nije urodio plodom. To je bio razlog da mu najavljivana monografija o tetrijebu gluhanu nije nikada ugledala svjetlo dana. O tome mu posmrtno „Šumarski list“1977. objavljuje prilog u kojemu iznosi kako mu je teško pala odbijenica tadašnjih ornitologa da i uz iznesene rezultate istraživanja „kapelskom tetrijebu“ ne priznaju status posebne geografske podvrste. Prema „Crvenoj knjizi“ ugroženih ptica Hrvatske, danas znamo da u našoj zemlji gnijezdi srednjoeuropska podvrsta Tetrao urogallus major koji neki autori uključuju u nominalnu podvrstu, rasprostranjenu u sjevernoj Europi prema istoku sve do sjeverozapadnog Sibira. Za svestrani rad na unaprjeđenju lovstva tadašnji Savez lovačkih društava Hrvatske u više ga je navrata nagradio lovačkim odlikovanjem prvoga reda. |