DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2015 str. 93 <-- 93 --> PDF |
ŠUMAR ZLATKO TURKALJ – ZALJUBLJENIK U DIVLJAČ I LOV (uz 130. godišnjicu rođenja) Alojzije Frković Zlatko Turkalj (Modruš, Ogulin, 26. 4. 1885. – Ogulin, 3. 6. 1971.), ing. šumarstva, šumarski i lovni stručnjak, književnik, kao sin prosvjetnih djelatnika od malena je zavolio knjigu, a naslijedivši od oca ljubav prema prirodi i lovu, nije se dvoumio oko izbora životnog poziva. Na trogodišnjoj Šumarskoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1907.g. Službujući pretežito pri Ogulinskoj imovnoj općini, obnašao je brojne dužnosti, od kotarskog šumara i upravitelja šumarije u svom rodnom mjestu, Brinju, Drežniku, te konačno u Ogulinu, sada već na dužnosti ravnatelja Ravnateljstva šuma imovne općini na kojem je položaju i umirovljen neposredno pred Drugi svjetski rat 1940.g. Iako mu se ne mogu poreći šumarske zasluge, ostavši cijelog života vjeran svojoj rodnoj grudi, lov i sve što je vezano s lovom, bili su mu i ostali glavni predmet njegova interesa. Kao jednom od najplodnijih suradnika „Lovačko-ribarskog vjesnika“ (prvi članak objavio je još za vrijeme studija 1905.g.), do 1970. godine ovo naše najstarije lovačko glasilo objavilo mu je preko 200 priloga. Predmet njegova zanimanja, kao i objavljenih članaka, bili su mu biologija i uzgoj divljači, posebice „ukrasi kapelskih revira“ - tetrijeb gluhan i smeđi medvjed. Nije mu bila strana ni lovačka balistika ni lovačko streljivo, lovačka terminologija, lovno zakonodavstvo, kontrolirani uzgoj divljači, izobrazba lovačkih kadrova, povijest lovstva i dr. Kao britki polemičar učestalo je ulazio u rasprave s priznatim lovnim autoritetima, pa i samim urednicima lista ( s „Lovačkim vjesnikom“ prekinuo je suradnju samo zato što po njemu dostavljene rukopise nije urednik objavljivao redoslijedom kako je to on zacrtao!). Ne čudi da ga je jedan od njih predstavio sljedećim riječima: “Po svom temperamentu bio je bojdžija, a znao je pokatkad biti i kavgadžija. Njegove beskrajne polemike imale su u osnovi jednu tragičnu notu čovjeka samotnjaka, koji se, bez obzira na sve konzekvence bori za svoju istinu, za istinu u koju vjeruje“. Turkalj se bavio i književnim radom, pišući dobru lovačku i prirodnjačku prozu. Hrvatsko društvo za gojenje lova i ribarstva u Zagrebu, kojemu je članom u kontinuitetu od 1913.g., objavljuje mu „Lovačke pripovijesti“ – zbirku novela iz njegova lovačkog života, a Lovačka knjiga u okviru monografija njegovo najpoznatije djelo - “Divljač visokog lova na Krašu“, te u ediciji Male lovačke biblioteke knjižicu „Šumske koke“. Upravljajući preko trideset godina brdskim i planinskim lovištima Velike i Male Kapele te dijelom Gorskog kotara „imao sam prilike“, napisat će u predgovoru svoje monografije sam autor dvije godine prije njena izlaska iz tiska „na tom mukotrpnom i teškom, ali izvanredno zanimljivom lovačkom uzgojnom putu da izbliza proučim život naše visoke divljači, čije sam rezultate prikazao u ovoj studiji. U našoj stručnoj literaturi ovo je prvi pokušaj da se s naučnog stajališta opiše naša divljač, naš jelen, naš medvjed, naš tetrijeb“ , da se prikažu „naša staništa, naša klima i naša okolina“, pa otud nosi veliku kvalitetu provjerenih i do tada nepoznatih podataka. U tim po ljepoti jedinstvenim revirima, istaknut će autor, ničeg nije nedostajalo do prijeko potrebnog mira te „nerazumijevanja širokih narodnih slojeva za uzgoj divljači“. Stoga, ne bez razloga, uz opise divljači, kao vrli znanac Turkalj propisuje uzgojne i zaštitne mjere „ koje bi trebalo poduzeti da se ta lovišta dovedu do suvremenih razmjera“. Koliko god mu na srcu ležala krupna dlakava trofejna divljač, poglavito naš kraški jelen (za kojega je prvi ustvrdio da |