DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/2015 str. 88 <-- 88 --> PDF |
izbori i kad je bitno tko će sljedeći preuzeti vlast? Gdje je nestalo kritičko stručno i moralno suprotstavljanje nestručnim i drugim zahtjevima koji se postavljaju u sklopu radnih zadataka. Je li zaposlenje u relativno stabilnom sustavu poput Hrvatskih šuma, u odnosu na pretvorbu i privatizaciju koja se događala u ostalim dijelovima gospodarstva, a koja je dugo zaobilazila šumarstvo, pogotovo državnu tvrtku, uspavalo i umrtvilo šumare pa se ne snalaze kad se prilike promjene i očekuje više angažmana u cilju zaštite struke. Zanimljivo je da se u Hrvatskim šumama nije obilježila niti jedna dosadašnja obljetnica, a prošlo je 5, 10, 15, 20 i eto prolazi 25 godina od osnutka i djelovanja ove tvrtke. Znači li to da se nije saživjelo s tom tvrtkom, da su možda uvijek postojale silnice koje su željele vući u smjeru dezintegracije ili se smatralo da takvo obilježavanje pripada prošlim socijalističkim vremenima? Privatne šume Privatnim šumama u socijalističkom razdoblju nije se poklanjalo puno pozornosti iako su činile 20 % šumske površine. Osnutkom Republike Hrvatske nije došlo do većih pomaka u gospodarenju s njima. Promjene se počinju događati u 21. stoljeću. Struktura vlasništva nad šumama u Hrvatskoj, pogotovo u zadnjih desetak godina, počela se mijenjati u korist privatnog vlasništva uslijed povrata nacionaliziranih šuma iz razdoblja nakon 2. svjetskog rata. Došlo je do stvaranja udruga šumovlasnika/šumoposjednika koje su udružene u nacionalni savez šumovlasnika koji je 2013. godine postao i član organizacije europskih šumovlasnika. Takve promjene morale su pratiti i zakonska usklađivanja što je naročito vidljivo u posljednjim (sedmim) izmjenama i dopunama (NN 94/14) Zakona o šumama donesenog krajem 2005. godine (NN 140/05). Danas se službeno barata s podatkom oko 600 tisuća ha privatnih šuma, ali usitnjenih s prosjekom šumoposjeda oko 1 ha. Raspršenost privatnih šumoposjeda na male čestice onemogućuje suvislo gospodarenje te rješenja treba tražiti u okrupnjavaju šumosposjeda i osnivanju zadruga što dosad nije uzelo maha. Veći šumoposjedi uglavnom su posljedica povrata nacionaliziranih šuma kojima se proteklih šezdesetak godina gospodarilo na većim površinama te takvi posjedi imaju svoju vrijednost i podlogu za nastavak kvalitetnog gospodarenja. Značajan korak u segmentu privatnih šuma učinjen je 2007. godine osnivanjem Šumarske savjetodavne službe, ali pogrešno je bilo što je služba postala neka vrsta manje kopije velikih Hrvatskih šuma, a za to nije imala sve potrebne resurse niti razloga da se tako ustroji. Globalna ekonomska kriza, koja je zahvatila i Hrvatsku od 2009. godine, politikom štednje tadašnje Vlade RH pomela je službu koja je 2011. godine utopljena u Hrvatske šume. Nakon par godina ponovno se osniva šumarska savjetodavna služba, ali ovaj put uklopljena u Savjetodavnu službu zajedno s poljoprivredom. Sve propušteno u prošlosti zapuštanjem brige oko privatnih šuma trebat će mukotrpnim i kontinuiranim radom nadoknaditi u budućnosti kako bi se i te šume prevele u što kvalitetnije sastojine. One danas sve više postaju izvorom samozapošljavanja, zapošljavanja i izvorom sirovine, ali nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju i zbog lutanja državne opće i šumarske politike posljednjih godina i područjem nelegalne sječe većih razmjera i nekontroliranog izvoza sirovine. Zaštita prirode Hrvatska se danas diči brojnim zaštićenim objektima prirode, a velike zasluge za očuvanje prirode imali su šumari koji su u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća bili među nositeljima ekološke misli i osnivači ekoloških društava u državi, a od ranije i čuvari i poticatelji zaštite prirodnih, prvenstveno šumskih ekosustava. Međutim u devedesetim godinama jača sustav zaštite prirode koji zapravo izuzima dosta prostora kojim su upravljali i gospodarili šumari i stavlja pod upravu zaštitara, a sve na teret poreznih obveznika preko državnih i lokalnih proračuna. Rijetke su institucije zaštite prirode koje se mogu same dostatno financirati poput Nacionalnog parka Plitvička jezera. Među brojnim zaštićenim područjima prirode velikim dijelom šuma je temeljni fenomen zaštite ili dijeli tu ulogu s vodom i kršom, a svojim postojanjem uvijek štiti druge fenomene zaštite. Tako šumu imamo u sedam od osam nacionalnih parkova: Brijuni, Risnjak, Sjeverni Velebit, Paklenica, Plitvička jezera, Krka i Mljet, a samo na Kornatima nema šume. Isto je i u parkovima prirode gdje se ističu Kopački rit, Papuk, Lonjsko polje, Medvednica, Samobor-Žumberačko gorje, Učka, Velebit i Biokovo. Ulaskom u Europsku uniju unijeli smo u nju i površine pod Naturom 2000 na 37 % kopnene površine od čega na šume otpada 36 %, tj. 13 % kopnene površine. Je li država dopustila bujanje ustanova koje treba plaćati iz proračuna, a otela šumarima dio prostora na kojemu su gospodarili vlastitim sredstvima i nikome nisu bili na teretu? Zašto se u javnosti već duže vrijeme provlači misao da šume, a naročito one obuhvaćene nekom kategorijom zaštite treba čuvati od šumara koji su stoljećima tim područjem gospodarili na način da se te iste šume mogu proglasiti nacionalnim parkovima, parkovima prirode ili nekim drugim zaštićenim područjem. Jesu li hrvatski šumari poput austrijskih mogli i sami upravljati nacionalnim parkovima sa šumom kao temeljnim fenomenom zaštite? Zašto se to nije omogućilo i kolika je danas cijena svemu tome? Šuma i voda Šuma i voda su nespojivo povezane, ali voda u svojim razornim razdobljima (poplave i bujice) zna biti i veliki problem ljudima i infrastrukturi te uzrokovati goleme štete. Zato se gradi sustav obrana od štetnih djelovanja voda što direktno i indirektno djeluje na šume. Izgradnjom kanala i nasipa mijenja se režim podzemnih voda koji je bitan čimbenik stabilnosti nizinskih šumskih ekosustava. Isto tako puštanjem viška vode u velike šumske komplekse utječe se na pomlađivanje sastojina te se duže zadržavanje vode negativno odražava na uspješnost obnove. Šumovitiji prostori |