DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 11-12/2015 str. 125     <-- 125 -->        PDF

IVAN MATIJEVIĆ (1950–2015)
Ivan Hodić
S velikom tugom, u zakašnjenju, javljamo svim kolegama i prijateljima, a posebno generaciji šumara 1950., da nas je napustio još jedan kolega:
IVAN MATIJEVIĆ, dipl. ing. šum.
Preminuo je nakon duge i teške bolesti 12. lipnja 2015. godine, a sahranjen 15. lipnja na Gradskom groblju Sv. Marije Magdalene u Gospiću.
Bio je najbolji student generacije. Prvi je diplomirao i to znatno prije ostalih. Ne, nije bio zatvoren - samo  svijet knjiga, živio je punim životom, društveno aktivan i svugdje izvrstan, hrabar i poduzetan.
Ivan je rođen 19. 2. 1950. u Kaniži – Gospić, gdje je živio s majkom Ivankom, službenicom, Hrvat, rimokatoličke vjere.
Školovao se u Gospiću. Osnovnu školu završio je 1965., a gimnaziju 1969. god. i iste upisao Šumarski fakultet u Zagrebu, Šumsko – gospodarski smjer. Apsolvirao je 1972.  i diplomirao 30. 12. 1973. 
Zaposlio se odmah 1. 2. 1974. u DIP Ogulin.
Slijedi služenje vojnog roka i nastavak rada u istom poduzeću. Do 1. 2. 1976. voditelj je radilišta za potrebe investicija, a nakon toga unaprijeđen je za tehničkog upravitelja doradne pilane. Od 15. 8. 1978. do 1. 8. 1988. g. tehnički je voditelj tvornice montažnih kuća i rukovoditelj gradilišta. Napustivši Ogulin, nešto više od godinu dana (1. 8. 1988.-15. 11. 1989.) radi u Donjoj Stubici u Hrv. zagorju na mjestu v. d. direktora poduzeća “Stolar”, da bi iduće tri godine bio “slobodni radnik”, radeći najrazličitije poslove. Nakon osnivanja JP “Hrvatske šume”, 1. 10. 1993. primljen je u stalni radni odnos u UŠ Gospić u Proizvodni odjel na radno mjesto stručnog suradnika za iskorišćivanje šuma.
Tijekom rada u drvnoj industriji bio je sudionik većeg broja stručnih skupova, a poglavito onih iz domene izgradnje montažnih objekata.  
Bio je član je Hrvatskog šumarskog društva.
Živio je u rodnoj Kaniži kod Gospića.  
Na kraju se pitamo što je ljudski život?
Ljudski život je lađa koja se ljulja na uzburkanom moru, između prošlosti koje više nema i budućnosti koja još nije. A samo čovjek je sposoban u isto vrijeme biti i promatrač i djelatni čimbenik svoga života.
Životne nevere su njegovoj lađi nanijele teške udarce,  čije je posljedice hrabro nosio u sebi, ali su ostavile trag na njegovu zdravlju. Bio je tako dobar čovjek i kolega.
Iako je otišao prerano, iza sebe je ostavio najveće vrijednosti: sinove s obiteljima i unucima, koji su i u najtežim trenucima njegove bolesti znali mu izmamiti osmijeh u očima.
U ime svih kolega, suradnika i prijatelja, iskazujemo najdublje suosjećanje obitelji, kojoj će najviše nedostajati.
Bila ti laka hrvatska zemlja.