DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 82     <-- 82 -->        PDF

Krenuli smo dalje prema središtu gradu usput posjetivši karmelićansku crkvu Sv. Stjepana sa samostanom. Presjekavši jednu ulicu, koja pripada četirima vijencima oko starog dijela grada, ušli smo u pješačku zonu te stigli do Trga Svetog Trojstva (među Samoborcima poznatiji kao „Ćelavi trg“ jer je središnja ploha trga prazna), na kojemu se nalaze najreprezentativnije zdanje neoklasicizma i središnji arhitektonski simbol grada zgrada Gradske kuće (Magistrata), barokna Grašalkovićeva palača, Galerija znamenitog srednjoeuropskog slikara Milana Konjovića i zgrada Mađarske građanske Kasine (danas Dječje odjeljenje Gradske knjižnice). Uz taj trg nadovezuje se Trg cara Lazara na kojemu se nalazi katolička crkva Presvetog Trojstva sa župnim dvorom. Preko puta crkve nalazi se Povijesni arhiv, trag nekadašnjeg boravka Turaka u Somboru i najstarije je sačuvano gradsko zdanje koje potiče s kraja 16. ili početka 17. stoljeća. Jednu od zanimljivosti grada, sunčani sat sa sarkastično-duhovitim natpisom: „Jedan ti je od ovih posljednji“ (misli se na trenutak) vidjeli smo na zidu Župnog dvora, koji je postavljen 1852. godine na inicijativu tadašnjeg profesora i ravnatelja Učiteljske škole Jovana Čokora, čovjeka teške naravi. Zbog đačke pobune uslijed njegovog surovog kažnjavanja učenika morao je napustiti Sombor, a za sobom je ostavio trag u obliku sata. Obilazak Sombora završili smo u glavnoj gradskoj ulici ispred pravoslavne crkve Sv. Đurđa, uz sjedeći spomenik pjesnika i boema Laze Kostića na klupi ispred kuće u kojoj je živio. Odmarajući nakon obilaska grada imali smo priliku doživjeti još jednu znamenitost grada, slušati romskog glazbenika koji je po starinskom običaju obilazio goste po stolovima i svirao njihove želje, naravno uz kakvu naknadu.
Za završni dio ekskurzije trebalo je prijeći Dunav udaljen 25 km i na graničnom prijelazu Batina vratiti se u Hrvatsku. Brzo smo stigli do puste granice između Srbije i Hrvatske, isto tako u kratko vrijeme obavili graničnu kontrolu i stigli u Baranju. Cilj nam je bilo selo u podnožju Baranjske planine, tridesetak km prije Osijeka pod nazivom Karanac, koje je u zadnje vrijeme postalo tražena turistička destinacija. Parkirali smo ispred etno restorana „Baranjska kuća“, smještenog u zgradi iz 1902. godine, u kojemu smo imali dogovoren ručak, baranjske specijalitete fiš paprikaš i čobanac s domaćim rezancima. Nakon ukusnog ručka krenuli smo razgledati selo s tradicionalnim panonskim kućama. U sklopu gospodarstva, gdje smo ručali, nalazi se i „Ulica zaboravljenog vremena“ u kojoj se mogu vidjeti brojni stari zanati i obrti. „Ulicu“ čine stari ambari u kojima su smješteni klomparska radionica, korpar, grnčarska radionica sa starim grnčarskim kolom, bačvarska i stolarska radionica, ledara u kakvoj se nekada led čuvao cijelo ljeto, tkalačka radionica sa starim baranjskim nošnjama, brijačnica, gostionica „Pod kruškom“, kovačeva kuća s kompletnom starom kovačnicom, te kovačevim stanom smještenim u kućici zidanoj od drveta, blata i pljeve, stari mlin koji se ponovo pokreće, a “Ulicu” nadgleda drveni toranj – vidikovac visok devet metara s kojeg se vidi cijelo etnoselo Karanac.
Uslijedio je polazak prema Zagrebu, gdje je izašao dio putnika, te na kraju praćeni zalaskom sunca do Karlovca u koji smo stigli s prvim večernjim svjetlima.