DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 81 <-- 81 --> PDF |
još od 18. stoljeća, a zbog ispiranja natrijeva klorida zaslanjeno je. Razvoj kupališta i lječilišta počeo je krajem 19. stoljeća. Početkom 20. stoljeća izgrađene su mnoge postojeće građevine u prepoznatljivom i neobičnom stilu, a tijekom cijelog stoljeća radilo se na unapređenju sadržaja te je steklo status kvalitetne i poznate turističke destinacije. Palić je od 1897. godine bio povezan tramvajskim prijevozom sa Suboticom koja je tu vrstu prometa u gradu ukinula 1974. godine. Dan je završio večerom u jednom od obližnjih salaša, Majkinom salašu, opet normalno s tamburaškom glazbom i poznatim bunjevačkim pjesmama. Posljednjeg dana putovanja krenuli smo bačkom ravnicom prema 60 km udaljenom Somboru, gradu s nešto više od 50 tisuća stanovnika, a nama najpoznatijem iz starogradskih i tamburaških pjesama (U tem Somboru, Fijaker stari i Bunjevačko prelo). Parkirali smo se uz park u kojemu smo odmah zapazili jedan restoran koji svojim nazivom „Fijaker“ asocira na to da je grad nekada bio poznat po brojnim fijakerima. Zovu ga još i Zelengrad jer na 120 km ulica ima 121 km drvoreda, u gradu postoje četverostruki, čak i šesterostruki drvoredi (smatra se da ima najviše kultiviranih zelenih površina po stanovniku u Europi), ali i Ravangrad jer u blizini nema nijednog brežuljka. U brojnom zelenilu zapazili smo jednu vrstu koja dominira – Celtis occidentalis L. – američki koprivić, u Somboru poznatiji pod nazivom „bođoš“ (mađ. bogyo – bobica). Subotički lokalni naziv za ovu vrstu je „gelegunja“ gdje je također brojna hortikulturna vrsta. Za razliku od običnog koprivića nema glatku nego uzdužno izbrazdanu i hrapavu koru. Od 22.000 gradskih stabala među njima je oko 7.000 bođoša tako da je ta vrsta simbol grada. Početak njihove sadnje datira s kraja 19. stoljeća na poticaj tadašnjeg gradonačelnika dr. Čihaša Benea koji je masovnom sadnjom bođoša želio smanjiti razvoj plućnih bolesti uzrokovanih ravničarskom prašinom, a koju hrapavi listovi bođoša odlično apsorbiraju. Sombor je potpuno planski i urbanistički reguliran. Stara gradska jezgra omeđena je s četiri ulice (vijenca) koje formiraju pravokutnik koji jasno odvaja stari od novog dijela grada. Prvo spominjanje grada potječe iz 1360. godine pod nazivom Cobor Sent Mihalj u sastavu plemićkog posjeda poznate ugarske porodice Cobor. Naziv mjesta 1543. godine mijenja se u Sombor. Nakon uplate otkupnine grad poveljom carice Marije Terezije 1749. godine postaje slobodni kraljevski grad. Upoznavanje grada s mjesnom vodičicom započeli smo ispred zgrade Županije (sjedište nekadašnje Bač-Bodroške županije, danas sjedište općine i grada Sombor) u kojoj se nalazi najveća slika u Srbiji oslikana uljem na platnu dimenzija 7x4 m pod nazivom „Bitka kod Sente“ autora Ferenca Eisenhuta. Slika je nastala u čast značajne pobjede austrijske vojske predvođene princom Eugenom Savojskim nad turskim trupama 1697. godine, što je između ostaloga doprinijelo odlasku Turaka s tih prostora i potpisivanju Karlovačkog mira 1699. godine s kojim je završio Veliki bečki rat (1683–1699). U tom razdoblju oslobođeni su također i hrvatski krajevi Lika i Slavonija. |