DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 79     <-- 79 -->        PDF

Petrovaradinske tvrđave, od milja zvane i „Gibraltar na Dunavu“. Tvrđava je građena u razdoblju od 1692. do 1780. godine po nacrtima francuskog arhitekta za potrebe obrane Slavonske vojne krajine od nasrtaja Otomanskog carstva, ima 12.000 puškarnica, podzemlje s galerijama na četiri razine i 16 km podzemnih hodnika (za neke se pretpostavlja da vode i do Dunava) i mjestom za 400 topova. S tvrđave se pruža impresivan pogled na Novi Sad i sve mostove koji povezuju dvije obale, a koji su obnovljeni nakon njihovog rušenja u napadu NATO avijacije 1999. godine. Simbol same tvrđave je sat na tornju vidikovca čije kazaljke imaju zamijenjenu funkciju, velika pokazuje sate, a mala minute, kako bi putnici koji plove Dunavom izdaleka mogli vidjeti koliko je sati. Naravno da smo iskoristili vidikovac za mnogobrojne fotografije. Povratkom u autobus nastavili smo panoramski obilazak Novog Sada. Pješački dio obilaska nastavili smo od Srpskog narodnog kazališta preko glavnog gradskog trga, Trga slobode,  gdje je smještena Gradska kuća iz 19. stoljeća s visokim tornjem u kojemu se nalazi zvono zaštitnika grada Sv. Florijana, katolička župna crkva Imena Marijinog popularno zvana „katedrala“ i spomenik gradonačelniku Svetozaru Miletiću (rad hrvatskog kipara Ivana Meštrovića iz 1936. godine). Dalje smo krenuli krcatom pješačkom zonom preko Ulice Jovana Jovanovića Zmaja s Vladičanskim dvorom i spomenikom Jovanu Jovanoviću Zmaju na kraju ulice te duž Dunavske ulice, najstarije gradske ulice  i  preko Dunavskog parka, najstarijeg i najljepšeg novosadskog parka, do obale Dunava. Završni dio dana, tj. večer proveli smo ponovno na petrovaradinskoj strani, na samoj obali Dunava u poznatom restoranu, Čarda „Aqua Doria“, uz zvukove tamburice pratećeg benda poznatog bunjevačkog skladatelja i pjevača Zvonka Bogdana. Dok smo uživali u prebogatoj i ukusnoj večeri imali smo priliku opet vidjeti obnovljeni petrovaradinski most, ali ovaj put u divnim svjetlećim bojama u noći. Inače, riječ čarda potječe iz persijskog jezika i označava nadstrešnicu na četiri stupa. Čarde postoje još od srednjeg vijeka i gradile su se uz putove i pored rijeka te su služile kao mjesta za odmor i okrepljenje.
Drugi dan, nakon dopodnevnog slobodnog vremena za dodatno vlastito upoznavanje Novog Sada, bio je posvećen putovanju prema sjeveru Bačke, tj. prema Subotici, najsjevernijem gradu Vojvodine i Srbije s oko 140 tisuća stanovnika te obližnjem mjestu i jezeru Palić. Grad je smješten na granici dviju prirodnih cjelina, Subotičke-horgoške pješčare na sjeveru te pjeskovite i praporne ravnice na jugu. Subotica se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1391. godine pod nazivom Zabatka (do sadašnjeg imena mjesta promijenila je oko 200 naziva), ali je vjerojatno kao mjesto znatno starija jer su pronađeni tragovi življenja na tom prostoru od prije tri tisuće godina. Vožnja je opet protekla ravničarskom autocestom. Putem saznajemo da je Subotica imala najviši postotak samoubojstava na području bivše Jugoslavije, što se dovodi u vezu s beskrajnom ravnicom i depresijom koju stvara kod ljudi. Po dolasku u Suboticu čekao nas je lokalni vodič, koji nas je u sljedeća dva sata oduševio svojim posebnim vođenjem kroz povijest i arhitekturu grada. Krenuli smo s parkirališta u blizini Srpske pravoslavne crkve i zastali pokraj Franjevačke crkve na čijem mjestu je podignuto prvo naselje početkom 13. stoljeća i kasnije utvrda u 15. stoljeću. Najimpresivniji dio grada je središnji gradski trg s Gradskom kućom koja ima toranj što podsjeća na crkveni i s brojnim ukrasima, posebno dojmljivim balkonom. Kuća je remek djelo mađarske secesije iz 1912. godine. Ispred kuće se nalazi plava fontana, poznata kao okupljalište mladih ljudi. U sredini trga je spomenik caru Jovanu Nenadu, što nas je sve iznenadilo jer se nismo sjećali takve povijesne ličnost. Saznali smo da se radilo o samozvanom caru koji se pojavio poslije poraza mađarske vojske od Turaka na Mohačkom polju 1526. godine i koji je 1527. godine kratko vladao dijelom Vojvodine sa sjedištem u Subotici, a smatra ga se začetnikom autonomije