DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 72     <-- 72 -->        PDF

Jugu“, kako je predstavljen  1915.g. u posebnom žalobnom broju našeg stručnog i staleškog glasila. Nikako ne smijemo  ne spomenuti njegovo  najznačajnije lovačko djelo Lovstvo – priručnik za lovce i poučnik za nadzirače lova u Hrvatskoj i Slavoniji, kao prvi stručni udžbenik iz lovstva na hrvatskom jeziku (pretisak knjige objavljen je 1996. u nakladi Hrvatskog lovačkog saveza). U uvodniku koji je napisao u Križevcima početkom ožujka 1896. autor kaže sljedeće: „…sve svoje zvanične i mnoge ine poslove kao i usprkos tomu, da je nauka o lovstvu u obće do sada u nas Hrvata još slabo obradjeno polje, ipak u interesu stvari i družtva, napokon sam se latio toga, da sastavim nazočnu knjigu“. Bio je uvjeren da će sastavljena „nauka o lovstvu“ dobro doći kako slušateljima križevačkog učilišta, „a dapače i lovcem našim u obće, te sam tečajem  radnje prema tomu proširio prvobitni svoj program, ne bi li tako i ovoj potrebi što bolje zadovoljio. Kod samog sastavljanja nastojao sam, da po mogućnosti upotrijebim ne samo domaću literaturu o lovu i lovstvu, već i sva pristupna mi i priznana djela njemačke strukovne literature“ . Kakav je autoritet uživao kao lovački stručnjak jasno govori i podatak da je knjiga tiskana u nakladi same Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade.
Za svoj predan i plodan rad u šumarstvu tako i lovstvu, Kesterčanek je primio brojna priznanja i zahvalnice, mahom iz redova Hrvatskog šumarskog društva. Njegovo poprsje  od 1936. krasi zgradu Hrvatskog šumarskog društva u Zagrebu, a od 1960., prigodom proslave 100. obljetnice šumarske nastave u Hrvatskoj i predvorje Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
I BAŠKE OŠTARIJE DOBILE SPOMEN-PLOČU
Alojzije Frković
Pomno pročitavši informativni prilog pod gornjim naslovom, objavljen u „Šumarskom listu“ 5-6/2015. (str. 290-293), u kojemu se govori o svečanosti otkrivanja spomen-ploče, nakon Krasna 2000.g. i Petrove Gore 2010., trećoj po redu našoj najstarijoj šumariji osnovanoj daleke 1765., ne mogu a da ne rasvijetlim neke nejasnoće. U Krasnu je spomen-ploča postavljena na zgradu u kojoj je šumarija djelovala, a u Petrovoj Gori na stijenu. Fotografija na str. 202 zorno pokazuje da je Hrvatsko šumarsko društvo ogranak Gospić istu uklesalo također u stijenu, očito stoga jer zgrada šumarije više ne postoji. Na to dijelom upućuju i riječi izaslanice načelnika grada Karlobaga Tomislave Jurković, koja je u svom nastupu na svečanosti naglasila: “U zadnje vrijeme zbog nerazumijevanja državnih institucija stanovnici ovih krajeva napuštaju svoja ognjišta i odlaze daleko trbuhom za kruhom. Sela na Velebitu na području nekadašnje prve šumarije u Republici Hrvatskoj ostala su prazna. Tužna je spoznaja da sela gdje je još i ostalo nešto mještana nemaju mogućnosti zaposlenja u šumarstvu, koje im je bilo jedini izvor opstojnosti“. Od brojnih nekadašnjih lugarnica, uključujući i onu u Baškim Oštarijama, ističe Jurković, koje su uz lugare zapošljavale i domaće žitelje bilo kao šumske radnike sjekače i kirijaše, bilo kao čuvare šuma, danas  svega toga nema.
Tijekom svoje gotovo četiri desetljeća šumarske službe, koju sam pretežito obavljao u svom rodnom Gorskom kotaru, u više sam navrata kasnih 80-ih godina prošloga stoljeća s delegacijom kolega iz Šumskog gospodarstva Delnice bio u gostima Šumskog gospodarstva Gospić. Ljubazni domaćini redovito su si dali truda da, uz razmjenu iskustava, obiđemo i razgledamo brojna radilišta, šumske sječine s mehanizacijom, novo podignute kulture, a kao kruna svega oštarijsku zaravan (924 m) s netom probijenom ski-stazom za budući zimski centar na Velebnu, motel Velebno, „kubus“ s majstorski izvedenim serpentinama podno Starih vrata, tih dana nabujalu rječicu Ljubicu, vijenac kamenih glavica koje okružuju tu zaravan što dijeli Srednji od Sjevernog Velebita, ali o Baškim Oštarijama1 i prvoj šumariji ni riječi.
Neka mi bude oprošteno moje neznanje (a nisam sam u tome) da ni danas čitajući prilog, nisam se mogao prisjetiti gdje su zapravo smještene Baške Oštarije! Tu lokaciju

ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 73     <-- 73 -->        PDF

nisam mogao naći ni u meni dostupnim zemljovidima, pa čak ni u našim enciklopedijama! Rekoh sam sebi: pa valjda to mjesto više i ne postoji. Ipak, upornost je urodila plodom. U ruke mi je dospjela knjiga našeg uglednog sveučilišnog profesora Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu akademika dr. sc. Sergeja Forenbachera „Iz Velebitskog dnevnika“ (Zagreb 2000.). Puna kraćih priloga s njegovih brojnih planinarskih pohoda našoj najljepšoj planini, u knjizi obima 270 str. Baškim Oštarijama  posvetio je punih 76 str. (35 %), uz napomenu da „čitatelju prepušta na volju hoće li ih pročitati ili preskočiti.  Jasno, pisac ovih redaka i te kako je pažljivo pročitao upravo to poglavlje. Stoga, za pisanje daljnjih redaka o domicilnom stanovništvu toga kraja, njihovim pristizanjima i odlascima, podizanju naselja, cestama i sl.. koristit ću dragocjene podatke ovog zaljubljenika u Velebit. Nažalost, o šumarstvu kao gospodarskoj grani u knjizi se malo ili nikako govori, ali tu problematiku prepuštamo, kako je naglasila agilna predsjednica gospićkog ogranka HŠD-a  Mandica Dasović, da to učini netko iz redova kolega iz Ogranka.
Prema akademiku Forenbacheru, brdsko selo Baške Oštarije locirane su na oštarijskoj zaravni, i to u  njenu suženu istočnom dijelu, tik tzv, Karlobaške ceste koja spaja Gospić s Karlobagom. Tu je kojih 350 godina unatrag prolazio karavanski put od velebitskog zaleđa u velebitsko podgorje koji je po narodnoj predaji bio zapamćen po pojedinim naletima Turaka, popraćenima otimačinama stoke i pastira, o čemu i danas govore pojedini  toponimi. Kasnije za austrijske carevine prišlo se izgradnji karlobaških cesta, od kojih su u razdoblju od 1730. do 1851. izgrađene čak tri, od kojih je u narodu ostala u najljepšoj uspomeni ona posljednja tzv. Knežić-Kekićeva cesta (1844.do1851.g.), dobivši ime po njezinim izvođačima  austrijskom majoru Josipu Kajetanu Knežiću i njegovom zamjeniku  natporučniku Simeonu Kekiću.  Ukupne duljine 41 km pri otvorenju ceste njima u čast je prije ulaska u Baške Oštarije podignuta  spomen-fontana, a u sedlu Starih vrata „kubus“, kamena kocka s četiri kamene kugle. Knežić-Kekićeva cesta u ono je vrijeme predstavljala remek-djelo brdske cestogradnje pa nije čudo da i danas, nakon više  većih ili manjih zahvata (asfalt, tunel podno Starih vrata) predstavlja najfrekventniju velebitsku cestu.
Što se samog naselja tiče, koje se sastojalo od više manjih zaselaka,  prema Forenbacheru njih je osnovalo zapovjedništvo

ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 74     <-- 74 -->        PDF

Vojne krajine „da bude sklonište putnicima i ljeti i zimi koji prelaze iz Like put mora“.  I prve kuće, sve od kamena, nalik jedna drugoj, također je podigla sama državna uprava  sa svrhom da se njihovi žitelji, koji su se uglavnom bavili kirijašenjem, mogu nesmetano baviti svojim poslom. U prvoj dekadi  19. st. Baške Oštarije bile su pod župom karlobaškom, da bi od 1826.  postale samostalnom kad je na Oštarijama „bilo 11 ognjišta s 85 žitelja katolika“, a izgrađena je i župna crkva. Usporedo s rastom prometa rastao je i broj žitelja, pa je uz novu crkvu sv. Elizabete 1889. ustanovljena i škola, čiji su učenici bili ne samo iz Baških Oštarija  nego i iz  okolnih dvaju zaselka Šikića i Brkljačića. Domicilno stanovništvo uglavnom se  bavilo stočarstvom, poljodjelstvom, sječom šume te prijevozom roba i putnika konjskim zapregama. U doba gustog kirijaškog prijevoza tu je osnovano više gostionica i svratišta, da bi oko  1928. stala uredovati i državna lugarnica, koja je ujedno služila i kao planinarsko odmorište. Strahote Drugog svjetskog rata učinile su svoje. Srušeno je više od polovice kuća i župna crkva, škola prestala s radom, a stanovništvo se naglo smanjilo (1968. bilo ih je samo 208). Tračak nade za opstanak onih najupornijih bila je izgradnja motela „Velebno“(1971.) te mala ski-žičara ali, ne za dugo. Do 1981. u Baškim Oštarijama i okolnim zaseocima ostalo je samo  76 žitelja, a godine 1988., kad je akademik Forenbacher  prestao voditi svoj dnevnik, bilo ih je samo 35.