DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 69 <-- 69 --> PDF |
FRAN ŽAVER KESTERČANEK – VELIKAN HRVATSKOG ŠUMARSTVA I LOVSTVA (1856.–1915.) Alojzije Frković Bio je čovjek snažnog intelekta, neobično radin, neslomljiva značenja. S Kesterčanekom počinje novo doba za šumarsku književnost. A. Kauders 1959. F. Ž. Kesterčanek je i po rođenju, i po stjecanju osnovnog obrazovanja, i po svom djelovanju, pretežito vezan uz Zagreb. Sin Dragutina, financijskog stručnjaka te majke Karoline, rođen je 14. rujna 1856. godine. U rodnom gradu okončava pučku školu i realnu gimnaziju, maturiravši kao ponajbolji učenik svoje generacije 1876.g. Opredijelivši se za prirodne znanosti, iste godine upisuje šumarstvo na Šumarskoj akademiji u Mariabrunnu i Visokoj školi za kulturu tla u Beču, apsolviravši 1877.g. Okončanjem studija vraća se u Zagreb, a prvo zaposlenje dobiva na radnom mjestu šumarskog procjenitelja za katastralne procjenbene kotare u više gradova Hrvatske (Bjelovar, Križevci, Đurđevac). Kako mu se taj posao činio odveć šablonski i nezanimljiv, već nakon nepunih godinu dana, u jesen 1878. prelazi u tada već afirmirano Gospodarsko-šumarsko učilište u Križevce, gdje je među prvima diplomu stekao i ugledni fužinarski šumar Vatroslav Rački (1864.). Radeći prve tri godine u Križevcima kao asistent šumarske struke, nakon položenog državnog ispita biva imenovan „pravim učiteljem šumarstva“ u veljači 1880. godine. Zadivljuje njegovo stručno znanje, nesebičnost i upornost da je u svojstvu nastavnika mogao preuzeti ne samo strogo šumarske predmete, poput uporabe drva, dendrometrije, procjene vrijednosti šuma, nego i one iz oblasti povijesti šumarstva, šumarske opreme i sl. Da olakša rad polaznika učilišta objavljuje u tom razdoblju i svoje prve udžbenike – Dendrometriju (1881), a godinu dana kasnije i Osnove nauke računanja vrijednosti šuma. Šumarska nastava iz Križevaca seli na zagrebačku Akademiju Nailazeći na nerazumijevanje kod svojih kolega i pretpostavljenih oko svog prijedloga reforme križevačkog učilišta i njegova preseljenja u Zagreb na Sveučilište kao poseban šumarski odjel, 1883. godine raskida radni odnos u Križevcima, da bi se nakon jednog desetljeća ponovno vratio u staru sredinu, posvetivši se pisanju stručnih rasprava i članaka te samoj nastavi. Ni kroz tih deset godina odsutnosti iz Križevaca Kesterčanek nije mirovao. Službujući u svojstvu županijskog nadšumara, učlanjuje se u Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo u kojemu ubrzo biva imenovan tajnikom Društva, preuzevši, uz druga zaduženja, i uredništvo njegova novo pokrenutog staleškog glasila „Šumarskog lista“. Kako je prema Hrvatsko šumarskom leksikonu (Zagreb 1997.) 1898. godine konačno zaživjela njegova ideja oko prijenosa šumarske nastave iz Križevaca na Šumarsku akademiju u Zgrebu prislonjenu na Mudroslovni fakultet, Kesterčanek po drugi put napušta Križevce 1899. kada i posljednja generacija šumara tog Učilišta završava školovanje. Već u srpnju 1900. godine imenovan je profesorom na Šumarskoj akademiji. Valja istaći da je, uz banskog savjetnika dr. Ive Malline, upravo Kesterčanek imao najveće zasluge za otvaranje te visokoškolske ustanove, smatrajući „da obrazovanje šumara za uspješno gospodarenje šumama mora biti jednako onom drugih naših akademski obrazovanih ljudi i ne manje obrazovanih šumara Zapadne Europe“. U prvo vrijeme rad Akademije odvijao se u prostorijama Šumarskog doma (otvoren 1898.), gdje je bio |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 70 <-- 70 --> PDF |
smješten i Šumarski muzej, kojemu je Kesterčanek neko vrijeme bio i upravitelj, brižljivo prikupljajući materijal za njegovu zbirku. Predavajući kolegije poput uzgajanja šuma, zaštite šuma, uporabe drveta, iskorištavanja šuma te lovstva, Kesterčanek je za svoje studente redovito organizirao stručne ekskurzije, upotpunjujući tako teoretska znanja praktičnom primjenom na mjestima budućeg radnog mjesta. Za službovanja na Akademiji aktivan je sudionik više znanstvenih skupova koji su se tih godina pretežito organizirali u Beču. Tako je 1913. kao predstavnik Sveučilišta u Zagrebu sudionik proslave 100. obljetnice osnutka Visoke škole za kulturu tla, kao i Šumarske akademije u Mariabrunnu. Urednik i marni suradnik „Šumarskog lista“ Ne samo u vrijeme kada je bio urednikom Šumarskog lista (1881.-1886. te 1905.-1908.) nego i kroz svo vrijeme članstva u Hrvatskom šumarskom društvu Kesrečanek je marni suradnik našeg staleškog glasila. Uz vlastite brojne stručne napise sve više „okuplja domaće vrsne šumarske stručnjake sklone peru, pa je za kratko vrijeme Šumarski list sadržajem i aktualnošću dostigao istovrsne strane časopise“. Živo se zalagao „ da je nužno utirati put domaćim sinovima da upravljaju vlastitim šumama“. Ni brojne izložbe koje su se krajem 19. st. održavale u zemlji i svijetu, a na kojima je sudjelovalo i Hrvatsko šumarsko društvo, nisu mogle proći bez Kesterčaneka. Uz one održane u Beču (1889.), Budimpešti (1896.), Parizu (1900.) te četiri izložbe lovstva i lovačkih trofeja u organizaciji Hrvatskog društva za gojenje lova i ribarstva u Zagrebu (1899., 1900., 1902. i 1906.), ostat će upamćena jubilarna Gospodarsko-šumarska izložba u Zagrebu 1891.godine, koja je označena u zemlji i svijetu kao prvorazredan događaj na kraju stoljeća. Pokretač i prvi urednik „Lovačkog vjesnika“ Nimalo manje zasluge naš svečar ima i na polju lovstva. Jedan je od osnivača i prvi tajnik već spomenutog Prvog hrvatskog društva za gojenje lova i ribarstva (osnovano 1891.godine), kojemu je sačinio prijedlog društvenih pravila. Kako bi povećao broj članova Društva , njegovom zaslugom 1892. započinje izlaženje društvenog glasila, koje prve dvije godine (1892.-1893.) izlazi pod imenom Viestnik Prvoga obćega hrvatskog društva…, a od 1894. kao Lovačko-ribarski viestnik. Prvi broj izišao je kao dvobroj 1 i 2 za siječanj i veljaču 1892. godine, u čijem uvodniku iz pera tajnika Kesterčaneka i predsjednika Julija pl. Jelačića piše da će glasilo Društva „imati u prvom redu zadaću da zastupa interese društva i njegovih članova, kao i prijatelje lova i lovstva u našoj domovini“. Budući da je to vrijeme vladavine Khuena Hedervaryja, bilo je prijedloga da se list tiska i na njemačkom jeziku, ali to nije moglo proći dok je urednik lista bio Kesterčanek. Cijelo prvo godište (12 brojeva) lista tiskano je u Zagrebu u tiskari Dragutina Albrechta, da bi premiještanjem urednika u Varaždin godine 1893. bio tiskan u Varaždinu, sljedeće godine (1894.) |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 71 <-- 71 --> PDF |
premještajem u Križevce bio tiskan u tom gradu, pa opet u Zagrebu, gdje je izlazio sve do Prvog svjetskog rata. Od 148 stranica s 37 članaka, kratkih zapisa, zanimljivosti i priopćenja u prvom godištu, Kesterčanek je zahvaljujući svojoj upornosti, marljivosti, stručnosti i autoritetu već u četvrtoj godini uspio povećati broj stranica lista na preko 200, a broj napisa na više stotina. U uvodniku prvog broj za siječanj 1896. piše: “Uz lov pratiti ćemo dakako i u buduće vazda istom pomnjom i ribolov, kao što ćemo i inače uvijek zdušnije nastojati, da nam sadržaj lista bude koliko zanimljiv, raznoličan, poučan i zabavan, toliko znanstven i popularan, a i što vjernije ogledalo stanja hrvatskog lovstva i ribolovstva“. Bez svake sumnje, reći će u svom izvještaju na godišnjoj skupštini društva 8. siječnja 1910. godine predsjednik grof Marko Bombelles da je „ osnutkom i izdavanjem Viestnika udaren sad već temelj hrvatskoj lovačkoj književnosti, osnov na kojem treba samo još i dalje, trajno na čast i korist društva i svega hrvatskoga lovstva graditi“. Dr. Alfons Šemper – uz 75. obljetnicu smrti Dobrano narušena zdravlja Kesterčanek upravo 1910. godine teška se srca oprašta od svog „čeda“ kao i tajničke dužnosti, a list i službu tajnika preuzima najprije dr. Ervin Rössler, a od 1928. do 1940. godine dr. Alfons Šemper, pa je tako, poput svoja dva predčasnika, bio i tajnik društva iz čega proizlazi da su praktički od osnutka Društva, odnosno od pokretanja Viestnika , dakle gotovo kroz pola stoljeća bila samo tri tajnika, odnosno tri urednika. Zoran je to primjer izbora pravih i sposobnih ljudi na pravo mjesto. Iako nije bio šumar već liječnik, doživljavajući lov kao atraktivnu rekreaciju i šport, slobodan sam reći koju više o Alfonsu Šemperu, trećem po redu uredniku našeg Viestnika, čija 75. obljetnica smrti pada upravo ove godine (umro mlad u 48 godini života 25. 9. 1940.g.). Prema riječima njegovih suvremenika, dužnost urednika obavljao je ne samo s ljubavlju, već i na zavidnoj novinarsko-profesionalnoj razini. U Lovačko-ribarski vjesnik donio je dvije najvažnije kvalitete dobrog urednika: skromnost u pogledu vlastitih autorskih ambicija i instinkt za pronalaženje i otkrivanje pravih suradnika koji će nositi list. Bili su to već afirmirani: Milovan Zoričić, Ljubiša Ivković, Danko Angjelinović, Zlatko Turkalj, Iso Cepelić, Josip Ettinger i dr. Da bi osigurao izlaženje lista, ponekad je bio prisiljen raditi do kasnih noćnih sati, pripremajući tekstove za tisak. Onima koji su ga zadirkivali da u tome pretjeruje i da mu to škodi zdravlju znao je odgovoriti: “Naš život vrijedi onoliko koliko nas je napora stajao“. Priručnik Lovstvo – najznačajnije Kesterčanekovo djelo Vratimo se još na kratko životu i zaslugama Frana Žavera Kesterčaneka „najzaslužnijeg hrvatskog šumarskog pisca, profesora Šumarske akademije u Zagrebu i društvenog prvaka“, jednom riječju „osobe koja zauzima jedno od najviđenijih mjesta u šumarstvu i lovstvu na Slavenskom |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 72 <-- 72 --> PDF |
Jugu“, kako je predstavljen 1915.g. u posebnom žalobnom broju našeg stručnog i staleškog glasila. Nikako ne smijemo ne spomenuti njegovo najznačajnije lovačko djelo Lovstvo – priručnik za lovce i poučnik za nadzirače lova u Hrvatskoj i Slavoniji, kao prvi stručni udžbenik iz lovstva na hrvatskom jeziku (pretisak knjige objavljen je 1996. u nakladi Hrvatskog lovačkog saveza). U uvodniku koji je napisao u Križevcima početkom ožujka 1896. autor kaže sljedeće: „…sve svoje zvanične i mnoge ine poslove kao i usprkos tomu, da je nauka o lovstvu u obće do sada u nas Hrvata još slabo obradjeno polje, ipak u interesu stvari i družtva, napokon sam se latio toga, da sastavim nazočnu knjigu“. Bio je uvjeren da će sastavljena „nauka o lovstvu“ dobro doći kako slušateljima križevačkog učilišta, „a dapače i lovcem našim u obće, te sam tečajem radnje prema tomu proširio prvobitni svoj program, ne bi li tako i ovoj potrebi što bolje zadovoljio. Kod samog sastavljanja nastojao sam, da po mogućnosti upotrijebim ne samo domaću literaturu o lovu i lovstvu, već i sva pristupna mi i priznana djela njemačke strukovne literature“ . Kakav je autoritet uživao kao lovački stručnjak jasno govori i podatak da je knjiga tiskana u nakladi same Kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade. Za svoj predan i plodan rad u šumarstvu tako i lovstvu, Kesterčanek je primio brojna priznanja i zahvalnice, mahom iz redova Hrvatskog šumarskog društva. Njegovo poprsje od 1936. krasi zgradu Hrvatskog šumarskog društva u Zagrebu, a od 1960., prigodom proslave 100. obljetnice šumarske nastave u Hrvatskoj i predvorje Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. I BAŠKE OŠTARIJE DOBILE SPOMEN-PLOČU Alojzije Frković Pomno pročitavši informativni prilog pod gornjim naslovom, objavljen u „Šumarskom listu“ 5-6/2015. (str. 290-293), u kojemu se govori o svečanosti otkrivanja spomen-ploče, nakon Krasna 2000.g. i Petrove Gore 2010., trećoj po redu našoj najstarijoj šumariji osnovanoj daleke 1765., ne mogu a da ne rasvijetlim neke nejasnoće. U Krasnu je spomen-ploča postavljena na zgradu u kojoj je šumarija djelovala, a u Petrovoj Gori na stijenu. Fotografija na str. 202 zorno pokazuje da je Hrvatsko šumarsko društvo ogranak Gospić istu uklesalo također u stijenu, očito stoga jer zgrada šumarije više ne postoji. Na to dijelom upućuju i riječi izaslanice načelnika grada Karlobaga Tomislave Jurković, koja je u svom nastupu na svečanosti naglasila: “U zadnje vrijeme zbog nerazumijevanja državnih institucija stanovnici ovih krajeva napuštaju svoja ognjišta i odlaze daleko trbuhom za kruhom. Sela na Velebitu na području nekadašnje prve šumarije u Republici Hrvatskoj ostala su prazna. Tužna je spoznaja da sela gdje je još i ostalo nešto mještana nemaju mogućnosti zaposlenja u šumarstvu, koje im je bilo jedini izvor opstojnosti“. Od brojnih nekadašnjih lugarnica, uključujući i onu u Baškim Oštarijama, ističe Jurković, koje su uz lugare zapošljavale i domaće žitelje bilo kao šumske radnike sjekače i kirijaše, bilo kao čuvare šuma, danas svega toga nema. Tijekom svoje gotovo četiri desetljeća šumarske službe, koju sam pretežito obavljao u svom rodnom Gorskom kotaru, u više sam navrata kasnih 80-ih godina prošloga stoljeća s delegacijom kolega iz Šumskog gospodarstva Delnice bio u gostima Šumskog gospodarstva Gospić. Ljubazni domaćini redovito su si dali truda da, uz razmjenu iskustava, obiđemo i razgledamo brojna radilišta, šumske sječine s mehanizacijom, novo podignute kulture, a kao kruna svega oštarijsku zaravan (924 m) s netom probijenom ski-stazom za budući zimski centar na Velebnu, motel Velebno, „kubus“ s majstorski izvedenim serpentinama podno Starih vrata, tih dana nabujalu rječicu Ljubicu, vijenac kamenih glavica koje okružuju tu zaravan što dijeli Srednji od Sjevernog Velebita, ali o Baškim Oštarijama1 i prvoj šumariji ni riječi. Neka mi bude oprošteno moje neznanje (a nisam sam u tome) da ni danas čitajući prilog, nisam se mogao prisjetiti gdje su zapravo smještene Baške Oštarije! Tu lokaciju |