DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu



ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 64     <-- 64 -->        PDF

POPULARIZACIJA HRVATSKE FLORE: ENDEMI BIOKOVA – BIOKOVSKO ZVONCE (Edraianthus pumilio /Portenschl./ A. DC.) I PUZAVO ZVONCE (Edraianthus serpyllifolius /Vis./ A. Dc., Campanulaceae)
Jozo Franjić
Biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio /Portenschl./ A. DC.)
(= patuljasto zvonce)
(= Campanula graminifolia Morett., C. pumilio Portenschl. ex Roemer et Schult., C. silenaefolia Hampe, C. silenifolia Host, Edrajanthus pumilio A. DC., Wahlenbergia pumilio /Portenschl./ A. DC.)
eng. Silvery Dwarf Harebell, njem. Zwerg-Büschelglocke
Reliktna i stenoendemična vrsta koja je prvi puta zabilježena i opisana na Biokovu 1819. godine (locus classicus) pod nazivom Campanula pumilio. Na osnovi nalaza na Biokovu opisao ju je Portenschlag Ledermeyer. Većina populacija nalazi se u gorskom i pretplaninskom pojasu između 1400 i 1700 m n.v., a mjestimično i niže u prigorskom području. Prema rasprostranjenosti pripada u krug reliktnih tercijarnih elemenata balkanske provincije oromediteranske regije i njezina visokodinarskoga sektora kao karakteristična vrsta Biokovskoga područja. Nastanjuje izložene i ogoljele vapnenačke ili dolomitne grebene, gdje raste u pukotinama horizontalno položenih stijena ili na gruboj kamenoj trošini na policama. Vrsta je heliofilna, a podnosi i velike oscilacije temperature i vlažnosti. Recentno stanište je za tu vrstu pribježišno, jer je na povoljnim staništima slabije konkurentna prema drugim vrstama. U opsegu svoga areala na Biokovu, ta se pionirska vrsta javlja u inicijalnim stadijima različitih rudinskih zajednica sveze Seslerion juncifoliae, a posebno karakterizira zajednicu Edraiantho-Seslerietum juncifoliae. Raste pojedinačno ili u manjim skupinama. Gradnjom asfaltne ceste i TV-repetitora na Sv. Juri, djelomično su ili potpuno uništene neke populacije. Današnje stanje rasprostranjenosti ove vrste je gotovo nepromijenjeno jer se teško uzgaja osim u planinskim vrtovima, pa se npr. još u uzgoju nalazi na Velebitu (Zavižan,

ŠUMARSKI LIST 9-10/2015 str. 65     <-- 65 -->        PDF

Planinarski dom). Izrazito je heliofilna, termofilna i kserofilna vrsta. Raste u pukotinma stijena na planinskim vrhovima Sv. Jure (1762 m n.v.) i Sv. ilija (1642 m n.v.) i na još nekoliko mjesta koja su izložena jakoj buri npr. Sv. Ilija, Šibenik, Raždol, Troglav, Lađana, Ravna Vlaška, Bukovac, Skaline, Osičine, Borovac, Kadulja i dr.
Biokovsko je zvonce trajnica s niskim, 1-3 cm dugim jednocvjetnim stabljikama koje tvore zbijene i guste, uz tlo prilegle polukuglaste jastučiće. Listovi su linearni (5-) 8-20 (-25) mm dugi i 1-2 mm široki, u čupercima. Listovi stabljike su s gornje strane presvučeni s gusto prileglim dlačicama, a s donje su strane goli. Čaška je oko 6-8 mm duga, s golom cijevi, zupci čaške su lancetasti, oko 1,5 puta su duži od cijevi, oko 3 puta su duži nego što su široki, s obiju strana su dlakavi i s uvinutim rubom. Vjenčić je plavoljubičast (rijetko bijel – f. albus Domac), (11-) 14-18 (-24) mm dug i 10-15 mm širok, zvončast, s vanjske strane uz žile dlakav. Cvjeta u lipnju i srpnju. Plod je tobolac s mnoštvom spljoštenih svijetlosmeđih sjemenki, otvara se na vrhu s mnoštvom zaklopaca koji otpadaju. Kao endemična vrsta strogo je zaštićen.
Puzavo zvonce (Edraianthus serpyllifolius /Vis./ A. DC.)
(= kreštalica, lopatolisto zvonce, modro zvonce)
(= Campanula serpyllifolia Vis., E. serpyllifolius /Vis./ A. DC. ssp. thymifolius Vis., Wahlenbergia serpyllifolia Vis.)
eng. Rocky Bells, Grassy Bells, njem. Quendelblättrige, Büschelglocke
Puzavo je zvonce endemična vrsta koju je prvi opisao hrvatski botaničar talijanskoga podrijetla Roberto de Visiani (1800-1878) 1829. godine. Biokovo je locus classicus ove vrste, kao i jedino poznato nalazište. Ovaj biokovski endem rasprostranjen je na malom prostoru između vrhova Sv. Jure i Troglav. U literaturi se navode i dva posebna oblika – f. angustifolius Lakušić i f. albus Šolić. Na Biokovu se ova vrsta nalazi na svojoj donjoj visinskoj granici od 1550 m n.v. Po svojoj općoj rasprostranjenosti pripada skupini tercijarnih relikata balkanske provincije oromediteranske regije i njezina visokodinarskoga sektora. Na izloženim vapnenačkim grebenima raste u pukotinama i rasjeklinama stijena i na plitkim rendzinama u sastavu planinskih rudina sveze uskolisne šašike (Seslerion juncifoliae). Puzavo je zvonce zeljasta trajnica prileglo busenastoga oblika. Stabljika je 2-5 (-8) mm visoka, polegla ili uspravna, gola ili rijetko dlakava. Listovi su lopatasti, nešto ljepljivi, sjajni, najčešće goli i rijetko malo dlakavi. Palistići su malobrojni, usko produženi, na bazi prošireni, s tupim vrhom, zeleni, a u osnovi su ljubičasti. Čaška je 5-10 mm duga, ljubičastocrvena ili žučkasta i gola. Vjenčić je zvončast, tamnoljubičast (rijetko bijel), gol ili uz žile slabo dlakav i 15-20 (-30) mm dug. Cvjeta u lipnju i srpnju. Plod je tobolac koji se otvara na vrhu nepravilnim zaklopcima koji otpadaju. Sjemenke su plosnate, jajaste, širokoeliptične, svijetlosmeđe, gole, oko 1,2-1,4 mm duge i oko 1 mm široke. Razmnožava se sjemenkama. U kulturi se teže održava, osim u planinskim vrtovima. Na Biokovu se javlja u skupinama ili pojedinačno u opsegu svoga maloga areala. Ukupna brojnost je mala. Gradnjom ceste i TV-repetitora na vrhu Sv. Jure uništen je dio populacije, koja se prema novijim zapažanjima postepeno obnavlja, ali na drugim mjestima nema uočljivih promjena.